Znala je samo da ima brata Cila: Kada je pronađena sestra Miše Janketića, slijedilo je suđenje

Milivoje Milićević je jednoj Pljevljanki ispričao da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika a za merdevine – stube, i sve zbori ijekavski…
Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!

 Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VIII): Ispovijest Miše Janketića

Negdje početkom 1947. godine – tada sam bio već u trećem razredu, u Šahoviće – ne znam da li su tada već bili dobili ime Tomaševo, kako se sada zovu po ovdašnjem narodnom heroju Tomašu  Žižiću – dođe jedan  vojni džip. Stade ispred škole. Jedan čovjek izađe i pravo k meni:

Autor: Budo Simonović

– Jesi li ti Cile?

Ja gledam u njega i ništa ne shvatam.

– Imaš li ti sestru? – pita on dalje i ne čeka da mu potvrdim da sam ja Cile.

– Nemam – pribrah se ja konačno.

– Nikad je nijesi imao? – uporno pita neznanac.

– Imao sam, ali je više nemam – odgovaram sve slobodnije i otresitije.

– A kako se zvala tvoja sestra?

– Milena – rekoh, a on me pomilova i sa osmjehom pogleda neke ljude koji su sjedjeli u džipu…

Otišli smo poslije kod moje strine Ive i taj joj je čovjek sve ispričao, ko je i šta je i šta ga je dovelo u Šahoviće.

 Znala je samo da ima brata Cila (nadimak Miše Janketića) – Milena Janketić

Kazao da se zove Milivoje Milićević, da živi u Višegradu i drži mesaru. Onda i sve kako je bilo sa sestrom mi, kako je ubijena ta Jevrejka koja je vodila i kako je Milena dospjela u njegovu kuću…

Jednoga dana te 1947, malo prije nego što je došao u Šahoviće, Milivoje Milićević se vraćao vozom iz neke trgovine od Priboja, Rudog, odakle li – imao pun vagon stoke za mesaru. U kupeu, u kojem je sjedio, našla se i neka žena iz Pljevalja.  Putovala vozom u Beograd kod sina. U neko doba počela priča o ratu i nekim događajima iz tog mučnog i nesrećnog vremena i ta Pljevljanka ispričala kako su njenu prijateljicu i školsku drugaricu Milicu Janketić zaklali četnici, da joj se ništa ne zna ni za muža Radomira, koji je odveden nekud u zarobljeništvo – da su imali i troje djece, da je jedno muško umrlo uz rat, drugo se negdje zlopati od nemila do nedraga, trećemu, ćerkici nesrećnoj, ne zna se ni groba ni mramora – dok je rat trajao odvela je nekud neka žena iz Pljevalja i tu joj se izgubio svaki trag…

Milivoje joj onda tu ispriča da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, kaže i kako mu je došlo u kuću, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika a za merdevine – stube, i sve zbori ijekavski…

Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!

Milićević se odmah potom malo raspitao i zaputio u Šahoviće da traži mene…

On je mojoj strini ispričao i kako je neki zlikovac, musliman iz zloglasne Handžar divizije – Vrana se prezivao  i bio je, kako mi se čini, iz nekog mjesta tu između Pljevalja i Rudog – koga su uhvatili oznovci, izjavio na sudu da on nije učestvovao ni u kakvim zločinima prema pravoslavnom življu, već da su njemu četnici oteli ćerku Hajriju Vranu i da je doznao da se nalazi u Višegradu kod mesara Milivoja Milićevića. Zato mora i mene povesti u Višegrad kako bi na sudu dokazao da Vrana laže…

Kada bi me sestra izgrdila, nikad se nijesam ljutio na nju, jer bih se uvijek, i u trenucima kad je za to, možda, i bilo nekog razloga, sjetio onih žutih cipela za koje sam je “prodao…” – Milica i Miša Janketić na rijeci Ljuboviđi u Tomaševu 1964. godine

Povede mene Milićević u Višegrad i sastavi konačno sa sestrom. Sašije tu i njoj i meni fina odijelca od neke engleske uniforme – ličili smo jedno na drugo kao blizanci, i onda nas odvede na sud da demantuje priču i laži toga Vrane. Sudija je istog časa kad nas je vidio jedno pored drugog prekinuo suđenje, jer je sve bilo toliko očigledno…

Moja sestra sada živi u Novom Sadu. Ima finu porodicu i potomstvo, ali, nijesmo, nažalost, više tako često skupa. A dok smo bili, pa kad bih je ja nešto naljutio ona bi me izgrdila, izgrdila i na kraju kad više ne zna šta bi mi još rekla, kaže:

– Možda ja, zaista i nijesam tvoja sestra, možda sam ja stvarno Hajrija Vrana…

Nikad se, naravno, nijesam ljutio na nju, jer bih se uvijek, i u trenucima kad je za to, možda, i bilo nekog razloga, sjetio onih žutih cipela za koje sam je “prodao…”

Budo Simonović

Nastavak

Kada je osnovac Miša Janketić recitovao pjesmu “Na grobu svoje majke, siroče je bilo…”, svi prisutni na priredbi su plakali

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

PRETHODNO OBJAVLJENI DJELOVI FELJTONA. U PONEDELJAK NASTAVAK

Fokus ekskluzivno objavljuje knjigu Buda Simonovića: “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

 

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (I): Popovanje popa Džomića

 

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (II): Pismo Milete Sokovića Miši Janketiću

 

 

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (III): Četnici su uhapsili majku Miše Janketića, a onda mu je umro brat

 

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (IV): Miša Janketić je otišao sa sestrom da moli za majku, vidjeli su krvav pod, a onda ga je četnik šutnuo nogom

 

 

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (V): Miša Janketić je saznao da je njegovu majku zaklao zloglasni pop

 

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VI): Nakon ubistva majke, Miši Janketiću su odveli sestru Milenu

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VII): Mihailo Lalić je tražio Mišu Janketića, a kada su ga doveli, samo ga je pomilovao i pobjegao iz zbornice

 

 

 

 

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH