“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (II): Pismo Milete Sokovića Miši Janketiću

Smrt Milice Janketić skrivio je prota Miodrag Vukojičić, poznatiji kao pop Maca. „Sveti čovjek“ je nadimak dobio po alatu kojim je, „u ime Božije“, izvodio „službu smrti“. I ne pokušavam da opišem način umorstva Milice Janketić i još sedam žena, zbog straha da Te ne povrijedim. No, i pored svega, moram, ipak, da kažem da oni koji pamte to „pljevaljsko zlovrijeme“ tvrde da je u tom vremenu „smrt strijeljanjem smatrana prirodnom smrću i, čak, nekakvom vrstom privilegije“

Autor: Budo Simonović

U „Ilustrovanoj Politici“ od 24. avgusta 2002. godine osvanulo je jedno neobično pismo. Potpisao ga je Pljevljak Mileta Soković, školovani novinar, istaknuti politički aktivista u gradu pod Ljubišnjom, jedno vrijeme, od 1988. do 1991. godine i predsjednik opštine Pljevlja, nepopravljivi ljevičar i jugonostalgičar, iznad svega ubijeđeni antifašista i strasni borac za istinu o Narodnooslobodilačkoj borbi, koji će nepokolebljivo istrajati na tom putu sve do iznenadne smrti, tri godine nakon pojave ovog pisma, 16. avgusta 2005.

Pismo pod naslovom „TVOJU TUGU NE MOGU DA OTĆUTIM“ upućeno je znamenitom jugoslovenskom, srpskom i crnogorskom glumcu Mihailu – Miši Janketiću, ali i svim njegovim sapatnicima i samučenicima koji su kao i on u Pljevljima, diljem one velike Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu doživjeli stravične traume i cijelog života nosili breme bola i nesanica, očajnički se rvali sa tugom za najdražima.

Evo Sokovićevog teksta u cjelini:

S poštovanjem sam otćutao Tvoju Radost — u razgovoru sa prijateljem i zemljakom Radivojem Rabrenovićem u nedavnoj emisiji crnogorske televizije.

Otćutao sam dostojanstvenu ispovest jedne moralne i psihološke gromade, koja je svom snagom svoje duše plakala — bez suza, grcala i patila bez uzdaha. Ćutim i danas Tvoju Radost zbog divnog života i porodične sreće i ljepote koja Te okružuje i koju — zaslužuješ. Ali Tvoju Tugu ne mogu da otćutim.

Priznajem Ti i moja je duša, povodom Tvojih ispovijesti, plakala. „Nešto mi se duši stijesnilo“ i suze su same kapale.

Gledam, poštovani prijatelju, ponovo danas Tvoju TV ispovijest i sjećam Te se kako u jednoj avgustovskoj noći, tačno u ponoć, prije više od deset godina, kada si, nakon izvojevanih pobjeda nad svim surovostima života, nad svim „zduvačima“, i bol duše svoje pobijedio i — „banuo u Pljevlja“, u kojima Ti je „mirisalo djetinjstvo“.

Priznao si nam tada, dragi prijatelju, da si Ti najemotivnijim dijelom svoje duše — Pljevljak i da je Tvoja majka iz Pljevalja.

Detalj iz ratnih Pljevalja

Vidim Te kako na svom prvom pljevaljskom „profesionalnom nastupu“ te avgustovske noći izgovaraš stihove ljubavi prema majci koju si baš u njenim rodnim Pljevljima — izgubio. Divio sam se tada, a i danas se divim, Tvojoj snazi, Tvojoj ljudskosti, širini Tvoje duše koja oprašta. „Oprosti majko“, izgovarala je granitna statua Mihaila – Miša Janketića, zagledana čežnjivim pogledom u pljevaljsku avgustovsku ponoć, a onda je dugo pljevaljskim nebom, među „uzvijanim nevinim dušama“, odjekivalo, „Kajan Ti, ljubim prečiste skute…“

Smrt Milice Janketić skrivio je prota Miodrag Vukojičić, poznatiji kao pop Maca. „Sveti čovjek“ je nadimak dobio po alatu kojim je, „u ime Božije“, izvodio „službu smrti“. I ne pokušavam da opišem način umorstva Milice Janketić i još sedam žena, zbog straha da Te ne povrijedim. No, i pored svega, moram, ipak, da kažem da oni koji pamte to „pljevaljsko zlovrijeme“ tvrde da je u tom vremenu „smrt strijeljanjem smatrana prirodnom smrću i, čak, nekakvom vrstom privilegije“.

Umorili su „neumorni koljači“, tih dana, pored Tvoje majke Milice, i Zoru Karamatijević, Stanicu Tasovac, Ljubicu Stojkanović, Savku Matović, Milevu Žugić, Milicu Mazić i Julu Stamenić. Njihova krivica je bila samo to što su voljele svoju zemlju i njenu slobodu, i za nju se, kao partizanke borile i tu borbu neštedimice pomagale…

A potom su orgije nečasnih stale: došla je sloboda.

Zločinci čiji je zločin utvrđen odgovarali su pred sudom naroda za „krvave ruke“. Ostali su — amnestirani.

Tako je počeo novi život za sve. Po sirotištima su rasla i školovala se siročad svih žrtava rata. U školama i na fakultetima su se školovala djeca i partizana i četnika. Svi su se ravnopravno zapošljavali. Ljubav i dostojanstvo življenja u novoj državi pobijedila je ideološke barijere. A i vrijeme, kao najbolji melem — zacjeljivalo je rane i liječilo tugu.

I mi smo se pomirili. Pomirili smo se našim zajedničkim siromaštvom, našim zajedničkim poletom na obnovi porušene zemlje, zajedničkim krastama i „smrdljivim mazama“, „crnim i bijelim vaškama“…

Pomirili su nas di-di-ti i „Trumanova jaja“.

Potomci žrtava su oprostili dželatima i njihovim potomcima.

Mileta-Soković (rad slikara Mirka Marijanovića)

I Ti si, dragi prijatelju, Tvoju Tugu, od koje si pobjegao u imaginaciju, oprostio svojom širokom dušom.

Jer, nisu potomci krivi za nedjela svojih predaka.

A tu je i nauk Tvoje babe Stojane po kom smo u Crnoj Gori uvijek u ratovima, pa pošto su jedni s jedne, a drugi s druge strane, „kad prođe rat, mi sve zaboravimo“ i počinjemo nanovo da živimo kao da ništa nije bilo — do sledećega rata i do sledeće pogibije“. Ali, izgleda, naša praštanja i zaborav danas nekim ljudima — nisu dovoljni. Oni hoće da borce za slobodu svoje zemlje i svoga naroda u Drugom svjetskom ratu proglase izdajnicima i preimenuju u dželate. A one koji su bili dželati i saradnici okupatora, koji su sa okupatorskog kazana i okupatorskom puškom ubijali svoj narod u — borce za slobodu.

I ne samo to, oni hoće da im podižu spomenike i bogomolje, da ih pretvore u svece misleći da tako „mire“ nekada „zakrvljene ideologije“.

Ovdje se, dragi moj prijatelju, u Tvojim i mojim Pljevljima, nekakav samoproklamovani odbor za izgradnju „crkve pomirnice“ na Stražici nameračio da, na tridesetak metara od Spomenika podignutog borcima poginulim u čuvenoj pljevaljskoj bici, ali i žrtvama terora fašista i njihovih pomagača — diže crkvu u čijoj će kripti biti pohranjene kosti četničkih zlikovaca.

Hoće ti nečasni ljudi da, rehabilitujući zločince, ponovo zločin prizovu, da još nezacijeljene bratske rane ponovo raskrvave.

„Pomiritelji“ kažu da, čineći to, ispunjavaju zavjet svojih predaka.

Kao da i drugi nemaju svoje pretke i njihove zavjete.

Oni hoće da, rehabilitacijom ubica poslije skoro šezdeset godina, ponovo danas ubiju Stanicu, Milicu, Zoru, Ljubicu, Milevu, Julu…

Oni hoće da rehabilituju „đurišlije“ na Bukovicu koji su, za samo četiri dana u februaru 1943. godine, na razne načine, sve monstruozniji od monstruoznijeg, uništili 1.040 života od čega 200 djece do osam godina starosti.

A neće na tim kostima da dižu „džamiju pomirnicu“.

Oni hoće da i četvrti put strijeljaju Savku Matović, samo što će ovoga puta čuti glas „novog Bjelice“ kako dobacuje nekom „novom Maci“: „Ti, pope, uvijek iza sebe ostavljaš repove da ih drugi sređuju.“

Ti novi „pomiritelji“, svojim paklenim naumom izgradnje „crkve pomirnice“ izgleda žele da „dokraja srede ostavljene repove svojih predaka“.

Kao da se mogu izjednačiti — „repovi zla i izdaje“ sa borbom za slobodu.

Oprosti, prijatelju, što, možda, izgovorih teške riječi nad Tvojom Tugom. Ali, nije to samo Tvoja Tuga. To je tuga i mnogih drutih koji se sa „pomiriteljima“ davno — pomiriše, ali oni to pomirenje — ne prihvataju.

Traže oni neko svoje „pomirenje“ ili — namirenje.

I zato, „pomiritelji“, nema ni „namirenja“, ni — „pomirenja“.

Pa makar se nikada ne pomirili.

                                        ***

Mileta Soković, odvažni, hrabri i principijelni čovjek, koji je i riječju i djelom potvrđivao da slijedi onaj „pogani“ običaj, koji su u Crnoj Gori “zaveli” Njegoš i Marko Miljanov, a dosledno nastavio Mihailo Lalić – da se i u gori istina zbori, kresnuo je prvu varnicu priče koja slijedi. Slobodno mogu reći da je on napisao prvo slovo, odnosno inspirisao me da se svestranije i detaljnije pozabavim onim što se tog zlog proljeća 1944. godine dogodilo u Pljevljima, da do kraja raspredem ono što je on u ovom tekstu napisao, tako sažeto a sveobuhvatno, tek u naznakama a tako snažno, dirljivo i srčano, do bola uvjerljivo i istinito.

Dio spomenika pred manastirom Mileševa -Ploča na kojoj su upisana i imena popa Maca i Popa Šiljka

U toj namjeri me definitivno utvrdila odluka Sinoda Srpske pravoslavne crkve da među svetitelje upiše, pored ostalih, i popa Milorada Vukojičića, zvanog pop Maca, dokazanog zlikovca i koljača, kojeg u pismu spominje Mileta Soković,  kao i to što je vladika Filaret, iliti Jelenko Mićević, na pragu drevne svetinje, manastira Mileševa, poperio veliki spomenik „pobijenim od strane komunista u građanskom ratu i miru od 1941 – 1951“ na kojem je i ime popa Mace…

Budo Simonović

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (I – dio): Popovanje popa Džomića

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

Sjutra III -dio feljtona “Pop Maca – Dželat s oreolom sveca”: Ispovijest Miša Janketića 

Portal Revije Fokus ekskluzivno objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH