Pop Maca

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (I): Popovanje popa Džomića

Pop Džomić je, tako, baš kao i prije dvanaest godina kad je  prvi put svesrdo ustao u odbranu popa Mace, još jednom do srca uvrijedio ono malo još žive djece i direktnih potomaka žrtava tog monstruma u svešteničkoj odeždi. I tada je on posprdno govorio o „pljevaljskim babama“, koje su se latile pera i počele, tobož, da kopaju po arhivima i bave se istorijom, praveći se da ne zna da to nijesu nikakve „babe“, ni s crvenim ni s kakvim drugim knjižicama, već djeca i najbliži potomci žrtava, sada onemoćali starci, koji, valjda, najbolje znaju ko im je i kako pobio najdraže, ali pred silobatnošću raznih džomića i sličnih bezdušnika tu istinu ne mogu da dokažu i odbrane

Autor: Budo Simonović

Kad sam u jednoj nedavnoj polemici sa parohom podgoričkim, protojerejom stavroforom dr Veliborom Džomićem, spomenuo zaboravljeni zločin u Pljevljima iz 1944. godine i veliku nepravdu i sramotu učinjenu žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom  komunističkog režima, on me optužio da sam udario „na Hrista i Svetog Savu, hrišćanstvo i svetosavlje, Sveti Arhijerejski Sabor SPC i blaženopočivšeg patrijarha Pavla.“

         To je, naravno, u skladu sa jednom njegovom ranijom tvrdnjom da su „sveštenomučenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić ubijeni bez suda, suđenja i presude, da njihovih imena nema na spiskovima ratnih zločinaca i da je napad na njih, ustvari, atak na Srpsku pravoslavnu  crkvu.!“

Pri tom mi je zamjerio i zašto sam o svemu ćutao dvanaest godina i od mene zatražio da dokažem da je istina to što već 73 godine znaju svi Pljevljaci, i ne samo Pljevljaci, što je potvrđeno zvaničnim dokazima i dokumentima, izjavama i svjedočenjima, a posebno na javnom suđenju ovom zlotvoru neposredno poslije Drugog svjetskog rata i odlukom Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina koja je u februaru 1946. godine proglasila popa Macu za ratnog zločinca, navodeći imena deset njegovih žrtava. Džomić je, uz to, posebno naglasio da ga „svjedočenja baba sa crvenim knjižicama u ovom slučaju ne interesuju!“

Pop Džomić je, tako, baš kao i prije dvanaest godina kad je  prvi put svesrdo ustao u odbranu popa Mace, još jednom do srca uvrijedio ono malo još žive djece i direktnih potomaka žrtava tog monstruma u svešteničkoj odeždi. I tada je on posprdno govorio o „pljevaljskim babama“, koje su se latile pera i počele, tobož, da kopaju po arhivima i bave se istorijom, praveći se da ne zna da to nijesu nikakve „babe“, ni s crvenim ni s kakvim drugim knjižicama, već djeca i najbliži potomci žrtava, sada onemoćali starci, koji, valjda, najbolje znaju ko im je i kako pobio najdraže, ali pred silobatnošću raznih džomića i sličnih bezdušnika tu istinu ne mogu da dokažu i odbrane.

Za mene su to u ovom slučaju (da se poslužim Džomićevim „naučno-istorijskim“ rječnikom) primarni izvori da primarniji ne mogu biti, za razliku od popa Džomića, za kojeg su, izgleda, ne samo primarni nego i jedini „istorijski“, „naučni“ i „vjerodostojni“ izvori propagandni italijansko-četnički bilten „NOTIZIARIO DI  PLJEVLJE, iliti „PLJEVALJSKI VESNIK“ „velikog pisca i novinara“ Grigorija Božovića, odnosno  požutjela posleratna četnička emigrantska štampa u čiju „istoričnost“ i „naučnost“ od početka nije vjerovao niko sem onih ostrašćenih i antikomunističkom mržnjom zadojenih.

Pošto mi iz meni nejasnih razloga nije omogućeno da javno  odgovorim na sve te čudovišne optužbe popa Džomića, zbog  istine i onih koji su ovim najviše pogođeni, smatram da je primjereno da na ovaj način odgovorim i popu Džomiću i svima koji na sve načine sada pokušavaju da veliku laž o bezgrešnosti popa Mace (i ne samo njega nego i još nekih grešnih Pljevljaka u svešteničkim rizama koji su kanonizovani kao i Maca) pokriju autoritetom Sinoda Srpske pravoslavne crkve i promovišu je kao istinu.

Ponoviću, ako treba i sto puta: onaj ko je jednog takvog grešnika i zlotvora proglasio za velikomučenika i sveca, ogriješio se o istinu i pravdu, o Boga i ljude, pa taman da je to učinio Sin Božji ili Sveti Sava, da i ne spominjem sve druge svetitelje koje poštujem i kao čovjek im se do poda klanjam!

A to što Džomić bezočno pokušava da se sakrije iza autoriteta njegove svetosti, velikog i čestitog patrijarha Pavla, slava mu i milost, kojemu su, već ostarelom i bolesnom, sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih, ostavljam da cijene, prije svih, Pljevljaci i naročito potomci žrtava ovog krvoloka  u mantiji i njegove grešne sabraće.

Pitam se pri tom, da li pop Džomić i njegovi istomišljenici, oni koji su pripremali predloge za kanonizaciju dželata i dokazanih izdajnika i špijuna, u svojoj antikomunističkoj histeriji, zaslijepljenosti i frustraciji, uopšte mogu da pojme bol, recimo, jedne, još žive, Milke Tasovac, udate Pejanović, koja je kao četvorogodišnja djevojčica sa malo starijom braćom i sestrom na periferiji Pljevalja našla iskasapljenu i unakaženu majku Stanicu sa otkinutom glavom? Ili, legende crnogorskog, srpskog i jugoslovensakog glumišta, Mihaila – Miše Janketića, koji je imao tek pet godina kad je na tako svirep način ostao bez majke Milice, on i njegova dvogodišnja sestra Milena? Pa, takođe još živog, Radomira Matovića, tada trinaestogodišnjeg dječaka-partizana i dva njegova mlađa brata koji nijsu ni upamtili majku Savku, mučenicu koju su pop Maca i Božo Bjelica tri puta za nepun jedan dan strijeljali i dotucali…?

Ova knjiga je, inače, (da se pop Džomić ne bi čudio zašto sam toliko ćutao) rezultat mog višegodišnjeg upornog traganja i provjeravanja svih činjenica – nastojao sam da doprem do pune i potpune istine kako me ni Džomić niti iko zlonamjeran kao on ne bi mogao optužiti da sam “igrao na prvu loptu”, odnosno da sam jednostran i subjektivan.

Ne pada mi na pamet, naravno, da komentarišem skaradne laži popa Džomića kako sam, tobož, krenuo u juriš na Hrista, na svetinje i svetitelje, sve do blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavla! A sve samo da bih, bajagi, ocrnio „velikomučenika i svetitelja“, pljevaljskog dželata i krvopiju, popa Macu.

Pop Džomić to čini jer dobro zna da taj grijeh prvenstveno nose oni koji su arhijerejima Svetog arhijerejskog sabora, a posebno ostarjelom i već nemoćnom živom svecu, plemenitom patrijarhu Pavlu, te 2005. godine poturili kukavičje jaje i prevarili ga da blagoslovi i svecem proglasi popa kojemu su ruke krvave do ramena. I ne samo njega!

Zna pop Džomić veoma dobro da ni njegov udio i grijeh u tome nije mali, jer ko brani i slavi grešnoga i sam je grešnik.

Ovo je, ponavljam, božja istina i sa njom smijem stati pred svaki ćivot na ovom svijetu bez imalo straha i zazora. Naravno, spreman sam i da na koljenima tražim oprost ako iko dokaže suprotno, a s posebnim uvažavanjem i kajanjem ću kleknuti pred grob velikog patrijarha Pavla, kojeg su, ni krivog ni dužnog, uvalili u ovu nečuvenu bruku i sramotu.

Uvjeren sam, međutim, da bi on, onako čestit, častan i istinoljubiv, kad bi utvrdio pravu istinu kome je stavio svetački oreol na glavu, postupio onako kako je postupio prema Dobrici Ćosiću kad mu se svojevremeno požalio kako ga je oblatio i zločincem proglasio pop Velibor Džomić – zamolio bi za oprost njegovoj grešnoj braći, za uvrede i grijeh koji su počinili prema istini i posebno prema Pljevljacima, potomcima žrtava popa Mace i ostalih. Znao je on dobro ono što ne zna ili neće da zna pop Džomić i njemu slični, da istina dolazi s neba, a da je izvršavaju ili izvrću ljudi na zemlji.

A, ako je tačno da samo crkva ima harizmu istine, onda bi ona morala imati i moć da prizna neistinu i pokaje se zbog nepravde i grijeha. U suprotnom, ispašće da nema ništa od one svete: čovjek snuje, Bog određuje; da je u ovom slučaju čovjek i snovao i određivao…

Budo Simonović

 U Podgorici, na Svetog Savu, 2017. godine

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

Sjutra II -dio feljtona “Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” 

Portal Revije Fokus ekskluzivno objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Ima ju 3 komentara za ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!