Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (IX): Ispovijest Miše Janketića

U to vrijeme kad sam u Višegradu našao sestru Milenu, moj brat od strica Milorad Janketić bio je politički komesar u Priboju. Doveo me iz Višegrada, gdje sam završio treći razred osnovne škole, kod sebe u Priboj, pa sam jedno vrijeme i tu učio. Zapamtio Milorad kako je njega prije rata školovao moj otac u Novom Sadu. A opet, moga oca, dok je studirao, pomagao i školovao Miloradov otac, a ja poslije preuzeo i školovao Miloradovog sina ovdje u Beogradu. Tako ti je to bilo kod nas…

Kad sam završio četiri razreda osnovne škole, Milorad me doveo u Beograd, gdje je on tada prekomandovan iz Priboja. Upisao me u gimnaziju. Poslije sam upisao studije književnosti, a onda Fakultet dramskih umjetnosti…

Kako su Janketići, moji preci, uglavnom naginjali vojničkom pozivu, ja sam, izgleda, umjetničku žicu naslijedio od majke Milice, jer su u njenoj familiji  bili skloniji duhovnim zanimanjima. Moja majka je, recimo, veoma lijepo pjevala, posebno bosanske sevdalinke, pa sam taj dar, izgleda, i ja od nje naslijedio.

Ja sam, još kao osnovac, svoj prvi javni nastup imao upravo kao pjevač u Šahovićima. Učiteljica Vukica Stoimirović, jedna divna žena, rodom iz Kovina, iz Banata, organizovala je priredbu u Sekulinoj kafani u Šahovićima. Ta kafana je, pored ostalog, imala i jedan uređeni separe gdje su se iza plišane zavjese sklanjali budžovani koji su dolazili iz  Bijelog Polja.

Kafana je imala malu, fino osvijetljenu binu. Učiteljica je nekako uočila i osjetila da ja imam nekog dara i sjećam se da sam, onako ošišan do glave zbog vaški, na nekom od tih prvih nastupa pjevao prelijepu sevdalinku “Vihor ružu niz polje tjeraše…” A kako sam bio mali i oni iz zadnjih redova krcate prostrane kafane nijesu mogli da me vide, donijeli su na binu jedan astal i popeli me na njega, a stavili i jednu stolicu ispred mene da se držim da ne bih pao sa astala…

Na jednoj od tih priredbi u Sekulinoj kafani u Šahovićima, recitovao sam potresnu pjesmu “Na grobu svoje majke, siroče je bilo…” Tom pjesmom sam ganuo i rasplakao sve prisutne, jer su, naravno, svi znali da sam siroče bez roditelja i posebno kako sam ostao bez majke…

Eto, tako ti je počela moja glumačka, umjetnička karijera…

Poslije, i kad sam došao u Višegrad i tu završio treći razred, i ta učiteljica me “bacila u vatru” i odredila da na nekoj priredbi u školi recitujem Šantićevu pjesmu “Ostajte ovdje…”  Bilo to u pauzi neke dvije folklorne tačke, da popunim program dok se članovi folklorne grupe presvuku i pripreme za novi nastup. Ja sam to znao i očekivao da će mi neko dati neki znak kad treba da završim, a kako se niko nije pojavljivao ja sam nastavio da recitujem i ponavljam stihove, sve dok me neko iza zavjese nije povukao i sklonio sa bine. Dopalo mi se i kako tada, evo do danas ne mogu i ne  umijem da odem  s pozornice…

I eto, sve tako do dana današnjeg…Valjalo se izboriti za život, a sve ove muke i danas živo i postojano traju u meni i svjestan sam da ću s njima i umrijeti, jer se to ne može izliječiti ni zaboraviti.

Ipak, život se može, uprkos svim tragedijama, učiniti mogućim. Ja sam, recimo u finom i skladnom braku već 45 godina, imam četvoro djece, troje unučadi… Nekad sam, možda, i ja pomišljao da je jedno dijete dovoljno, a sad sigurno znam da je i dvoje, troje, četvoro – malo!

Ustvari, kod mene je to bilo ovako: u onom poslijeratnom vremenu najponižavajućije je bilo biti ratno siroče. Imao sam neku stipendiju, u školi sam se hranio – mi ratna siročad smo imali doručak i ručak, pa su onda neki lagali da nijesu ratna siročad već da imaju oca ili majku.

         Ja nijesam mogao, bio sam i bez oca i bez majke. I jednom kad sam se pobio s jednim i prvi put do kraja osjetio kako je to strašno biti sam, zakleo sam se: kad porastem, oženiću se i imaću četvoro djece! I sve moje ću “da vratim” – i oca i majku, i brata Ratibora i strinu…

         I tako i bi…

Dvoje starijih su oženjeni i udati. Od sina imam  unuka, već je stasao momak, a od ćerke – dvoje. To je najveća radost moga života. Znaš, valjda stoga što sam doživio, što me snašlo u životu, ja sam bio nekako prazan, dugo nosio i osjećao prazninu koju čak ni djeca nijesu mogla da popune. Prosto mi se činilo da sam sakat, da ja ne umijem da volim. Meni su, međutim, moja unučad ispunila tu prazninu, izliječila me i ja sad umijem da volim…

Budo Simonović

U ponedeljak nastavak ispovjesti: Sudbina oca Miše Janketića

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

PRETHODNO OBJAVLJENI DIJELOVI FELJTONA

Fokus ekskluzivno objavljuje knjigu Buda Simonovića: “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (I): Popovanje popa Džomića

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (II): Pismo Milete Sokovića Miši Janketiću

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (III): Četnici su uhapsili majku Miše Janketića, a onda mu je umro brat

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (IV): Miša Janketić je otišao sa sestrom da moli za majku, vidjeli su krvav pod, a onda ga je četnik šutnuo nogom

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (V): Miša Janketić je saznao da je njegovu majku zaklao zloglasni pop

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VI): Nakon ubistva majke, Miši Janketiću su odveli sestru Milenu

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VII): Mihailo Lalić je tražio Mišu Janketića, a kada su ga doveli, samo ga je pomilovao i pobjegao iz zbornice

Znala je samo da ima brata Cila: Kada je pronađena sestra Miše Janketića, slijedilo je suđenje