Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (VI): Nakon ubistva majke, Miši Janketiću su odveli sestru Milenu

Ja poslije ostanem još nekoliko mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu. Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki i engleski avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bila tu sva Đorđijeva porodica, žena četvoro-petoro djece – upamtio sam, nažalost, samo imena sina Vlada i ćerke Dane – bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle…Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi – te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu…


Nakon ubistva majke, moja sestra i ja smo poslije ostali u Pljevljima, tu kod te porodice Đenisijević. Tu u komšiluku je živio jedan trgovac, mađarski Jevrejin, sa ženom. Bila takođe Jevrejka. Zaboravio sam im, nažalost, imena, ali znam da je nekako u to vrijeme on umro i da je tome doprinijelo i savezničko bombardovanje Pljevalja.

Autor: Budo Simonović

Nijesu imali djece i njegova žena je odlučila da bježi iz Pljevalja. U Beograd ili možda baš u Budimpeštu – ne znam. Sve je rasprodala budzašto i počela da vreba priliku da krene iz Pljevalja. Usput je mene ubjeđivala da dopustim da povede sa sobom i moju Milenu. Nijesam živ dao, pamtio sam šta mi je majka rekla i kakav mi je amanet ostavila.

Jevrejka nije odustajala i uporno je pokušavala da me odobrovolji da pristanem. Jednog dana mi donese par finih žutih cipela. I danas ih pamtim kao da je to juče bilo. Kožne, duboke, sa tvrdim đonom, do pola se šnirale vezicama, a onda kopčama…

Teško je to sada i opisati i dočarati, šta su takve cipele u to vrijeme značile za mene skoro bosonogog. Zaslijepljen tom ljepotom i preokupiran cipelama, nijesam gotovo ni primijetio kad je Jevrejka otišla i povela moju Milenu. Shvatio sam tek  poslije da sam ja, ustvari, prodao sestru za te žute cipele, ali je tada bilo prekasno…

Jevrejka se, kako se kasnije doznalo, s mojom sestrom negdje ukrcala u nekakav zlosrećni voz i nekako stigla do Dobruna kod Višegrada, ali ih tu mokrogorski četnici skinuli s voza i nju odmah zaklali čim su joj našli nekoliko dukata sakrivenih u duplom dnu od kofera. Kad su krenuli da ubiju i moju sestru, pritrči jedna djevojka, tu iz Dobruna bila, i otme im je iz ruku: nemojte, ne dam da ubijete ovo dijete grešno no mi ga dajte, imam brata u Višegradu koji nema djece, njemu ću da ga darujem…

            – Jesi li ti iz četničke ili partizanske kuće? – pitali krvnici.

            Ona kaže da su joj dva brata u četnicima. Kaže im i imena. Neko od četnika, valjda, potvrdi da zbori istinu i taj neki koji se tu nešto više pitao od ostalih, brekne:

            – Eto ti gada toga šugavog i gubi mi se s očiju!

            Ona odatle odvede moju Milenu svome bratu Milivoju Milićeviću u Višegrad.

Kad su krenuli da ubiju i moju sestru, pritrči jedna djevojka, tu iz Dobruna bila, i otme im je iz ruku: nemojte, ne dam da ubijete ovo dijete grešno – Milena Janketić u Višegradu

Ja poslije ostanem još nekoliko mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu.

Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki i engleski avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bila tu sva Đorđijeva porodica, žena četvoro-petoro djece – upamtio sam, nažalost, samo imena sina Vlada i ćerke Dane – bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle…Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi – te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu…

Odatle se poslije preselimo u kuću nekih prijatelja porodice Đenisijević. Tu preko puta bila partizanska bolnica. Ja spavam zajedno sa Vladom, starijim sinom Đenisijevića, kad eto ti jednog jutra čovjeka na vrata. Partizan. Zreliji čovjek. Dobar dan! Dobar dan. Ima li kod vas, možda, to i to dijete, sin Radomira i Milice Janketić? Ima. Ja sam, veli, Vuksan Baltić, komšija i prijatelj Janketića iz Šahovića, čuo sam za svu njihovu tragediju pa eto došao da vidim to dijete…

Baltić poslije brže javio mojoj strini Ivi i ona odmah dođe po mene, preko planine, sa drugaricom Vidnom Lučić, ženom Tadiše Lučića, i Lucijom Rondović. Povela i konja kao da je znala da ja onako jadan, malen i iznemogao ne mogu dugo izdržati da pješačim…

Ta moja strina Iva je, ustvari, bila moja prava majka, jer sam ja jedva i zapamtio moju majku Milicu koja me rodila – Miša Janketić s majkom uoči početka rata

Ta moja strina Iva je, ustvari, bila moja prava majka, jer sam ja jedva i zapamtio moju majku Milicu koja me rodila. Kad mi se rodila prva ćerka ja sam joj dao ime Iva po toj mojoj strini-majci, a tek kasnije, kad mi se rodila i druga ćerka dao sam joj ime majke Milice. Ta mi je žena poklonila ljubav majčinsku i to koliko u meni ima ljubavi i neke dobrote, to mi je podarila moja strina-majka Iva…

Nađe mene, tako, moja dobra strina, jadnoga, krastavog, šugavog, vašljivog, isprepadanog i sa stresovima i traumama. Kad me dovela u Šahoviće zadugo me budno čuvala jer sam skakao noću iz kreveta, vrištao u snu, budio se i pokušavo nekud da bježim.

Dugo nijesu mogle da mi se zamire inficirane kraste i rane od svraba, a mjesecima sam smrdio na neku mast sumpornu i gas, petrolej kojim su me mazali da bi mi istrijebili vaši.

Budo Simonović

SJUTRA NASTAVAK FELJTONA I ISPOVIJESTI JANKETIĆA

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

Prethodno objavljeni dijelovi feljtona

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (V): Miša Janketić je saznao da je njegovu majku zaklao zloglasni pop

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!