Između fudbalskog terena i operacione sale, doc. dr Almir Džurlić je još kao tinejdžer morao da izabere životni put. Sa samo 17 godina nosio je dres praške Slavije i važio za izuzetno talentovanog fudbalera, ali je umjesto sportske karijere izabrao medicinu. Dvije decenije kasnije, neurohirurg iz Plava vodi najteže bitke daleko od reflektora stadiona – pod mikroskopom, u operacionoj sali, gdje sa timom izvodi naosjetljivije operacije na pacijentima praktično od prvog dana rođenja do duboke starosti, i pokušava da vrati nadu ljudima kojima je ona često ostala kao posljednja šansa.

Očeva rečenica koja mu je promijenila život

Dr Almir Džurlić je u Plavu završio osnovnu i srednju školu. Kao srednjoškolac je igrao za FK Jezero, potom u sarajevskom Željezničaru, da bi, na poziv iz SAD-a, jedno polugodište igrao za koledž u Nju Džerziju, gdje je istovremeno završavao školu.

Ali, mudri rahmetli otac mu je jednog dana rekao: „Sine, ako se povrijediš ostaćeš bez škole, bez svega“. Istovremeno, priča dr Džurlić za Portal Revije Fokus, rahmetli majka nije željela da ostane u Americi, jer im stariji sin, koji živi u Njujorku, nije dolazio devet godina, što je za nju bila trauma. Tako je zbog roditelja, čiji je bio mezimac, jer se rodio 18 godina nakon sestre, odnosno 16 nakon brata, došao u Plav, završio s odličnim uspjehom školu i odlučio da upiše medicinu.

Ovo je, ukratko, uvod u priču o četrdesetogodišnjem dr Almiru Džurliću, neurohirurgu iz Plava zaposlenom u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na klinici za neurohirurgiju, koji trenutno radi kao šef intenzivne njege i operacionih sala Klinike za neurohirurgiju. Džurlić je docent na fakultetu Sarajevo School of Science and Tehnology (SSST), privatnom medicinskom fakultetu koji ima konekciju sa Bakingem univerzitetom u Engleskoj, gdje se dobijaju dvojne diplome, angažovan je i na još nekim fakultetima kao ekspert iz prakse, sekretar je Udruženja neurohirurga BiH, a radi i u turskoj bolnici Medikana u Sarajevu…

Medicina umjesto stadiona

Za Medicinski fakultet u Sarajevu, koji je upisao 2005, konsultovao se s roditeljima. Da je donio pravu odluku govori i podatak da je studije završio u roku, 2011. godine, sa prosjekom 9,1.

“Od 2008. sam počeo da volontiram na Klinici za neurohirurgiju. Tu sam kao student proveo 2-3 godine, ljetnje prakse sam provodio tamo, dežurstva, jer su me nervni sistem, mozak i kičmena moždina uvijek fascinirali. Činjenica da se radi pod mikroskopom i sa najsavršenijim tkivom me je odmah privukla, tako da sam na trećoj godini znao šta hoću. Medicinu sam završio 2011, a krajem godine počeo specijalizaciju iz neurohirurgije koja je trajala do 2017. U međuvremenu sam, 2015. godine, započeo doktorske studije koje su trajale tri godine, a onda sam počeo da pišem doktorsku disertaciju 2018/2019, a završio 2023. Istraživanje je bilo o tumorima mozga i trajalo je 2-3 godine. Kada sam završio specijalizaciju, morao sam da obiđem sve velike centre u Kini, Japanu, Americi, skoro svim evropskim zemljama, Turskoj…”, priča Džurlić.

Beba od 900 grama i 16 sati borbe

Doktorsku disertaciju “Povezanost IDH1 mutacija sa simptomatskim epilepsijama kod pacijenata sa gijalnim tumorima mozga” odbranio je na Univerzitetu Medicinskog fakulteta u Sarajevu 2023. godine, nakon čega je izabran za docenta na fakultetu Sarajevo School of Science and Tehnology (SSST).

“Puno različitih operacija ima na mozgu i na kičmi, operišemo tumore na mozgu, razna krvarenja i vrste moždanih udara koji zahtijevaju operativni tretman, aneurizme, traume mozga, povrede mozga…”

Operacija koja je dr Džurliću ostala duboko u sjećanju je kada je na operacioni sto donešena tek prijevremeno rođena djevojčica koja je imala 900 grama.

“Ležala je u našoj bolnici četiri mjeseca i imala devet operacija na mozgu. Skoro sam je vidio – hoda, priča, igra se… Beba je fenomen i to su operacije koje nam daju snagu u teškim situacijama. Završilo se sve dobro i imam i slike sa njom”, priča Džurlić.

To nije jedina operacija koja je trajala satima.

“U pitanju su tumori mozga koji se nalaze na bazi lobanje, gdje su sve bitne strukture, gdje su nervi, krvni sudovi i koje zahtijevaju dugotrajan proces i odvajanje tumora od svih struktura. Poenta je da se sve očuva, a tumor odstrani i to se radi pod mikroskopom. Tumori mozga koji se nalaze na bazi lobanje pritiskaju moždano stablo, nerve i zahvataju krvne sudove i to su bile najteže operacije”.  

Najsrećniji trenuci poslije operacija

Na pitanje kada je poslije neke operacije bio najsrećniji, Džurlić navodi nekoliko primjera.

“Jedna od brojnih situacija je bila kada je djevojka od 24 godine došla sa krvarenjem u mozgu i oduzetom desnom stranom tijela. Hitno sam je operisao i nakon par dana počela je da pomjera ruku i nogu, da bi nakon mjesec dana hodala i sve funkcije su joj se vratile. Imao sam pacijenta momka sa tumorom kičme u vratnom dijelu kojem su bile slabe i ruke i noge, takozvana kvadripareza, i jedva se kretao. To je bila veoma rizična i teška operacija u vratnom dijelu kičme gdje, ne daj Bože, pacijent može da izgubi život tokom operacije, ili da mu se oduzmu svi ekstremiteti… Bio je dobroćudni tumor na lošem mjestu, a on se vremenom oporavio i može da obavlja sve funkcije, a vratila mu se snaga u rukama i nogama”.

Džurlić kaže da je najveći napredak u neurohirurgiji donio razvoj tehnologije i najsavremenijih mikroskopa.

“Uz pomoć robotskih mikroskopa pristupamo najsitnijim detaljima u mozgu iz različitih uglova. Postoji digitalni displej koji omogućava da vidimo određene strukture u mozgu, čak se nekada mogu obojiti različitim bojama da razlikujemo bitne strukture od nekih tumora ili malformacija. Naravno, operaciju ne radi robot, već neurohirurg. Takođe, imamo određenu vrstu zračenja, jer postoje tumori mozga koje smo ranije morali da operišemo, a sada možemo sa fokusiranim zračenjem (takozvano stereotaksično zračenje gdje se zrači samo taj dio tumora, ali ne i okolni dio mozga), a tu su aparati poput gama noža, sajber noža, protonima – određene vrste koje mogu da ozrače tumor, a da ne mora da se otvara glava”.

Najteže je kada su pacijenti djeca

Džurlić ističe da “bude trenutaka kada je vrlo teško”, a najteže je kada radi sa djecom.

“Ima tumora kod djece koji su neizlječivi i to je predstavlja ono sa čim se najteže borimo svi mi koji imamo djecu, a i ko nema, jer na djecu su svi naosjetljiviji. Tumor u dječijem dobu su, nažalost, dosta česti, pogotovo ako su u pitanju maligni tumori gdje mi i s operacijom ne možemo izliječiti pacijenta i to nam bude najteže”.

U tom, kao i drugim brojnim situacijama, teško je, dodaje, kontrolisati emocije.

“Uvijek kažem studentima i specijalizantima da je neurohirurgija veoma kompleksna nauka i zahtijeva ogromno teoretsko znanje, trud i rad bez kojeg nema ništa, ali to nije  dovoljno. Pored truda i rada, čovjek prolazi jednu vrstu psihološkog treninga jer mora ličnost i emocije da uskladi sa poslom koji radi. Uvijek kažem – da bi neko bio dobar doktor mora da bude dobar čovjek. Ne slažem kada kažu dobar doktor, ali loš čovjek. Dobar čovjek ima empatiju i osjećaj za pacijente u najtežim trenucima i upravo preovladaju ti osjećaji da donesete prave odluke. Ali, s druge strane, previše emocija nije dobro, ne u smislu da ne osjećate, nego morate uspjeti da ih kontrolišete da ne utiču na vas, jer dok operišete, naravno, imate previše emocija i ne možete u potpunosti da se koncentrišete. Tako da je to dozirana vrsta emocije gdje čovjek pokušava da u tom trenutku ima empatiju prema pacijentu, ali da je sposoban da emocije kontroliše. Treba naći balans između empatije prema pacijentu i mjere do koje to hirurg može da osjeti. Ja kažem sebi, kolegama i studentima da moraju u svakom trenutku dati svoj maksimum i biti pripremljeni 100 odsto za svaku vrstu operacije, da znaju da su dali svoj maksimum, da tretiraju pacijenta kao nekog svog, ali istovremeno moramo biti svjesni da mi nismo ti koji daju život – mi dajemo sve što možemo i nadamo se najboljem mogućem ishodu. Kada pristupite na taj način, uspijevate da kontrolišete emocije”.

Džurlić kaže da je imao pozive iz Crne Gore, od privatnih klinika, ali da do sada nije dolazio.

“Došao bih rado jer volim Crnu Goru, jer hoću da stvorim još jednu dodatnu vezu sa mojom domovinom koju najviše volim. Još nemam bosansko državljanstvo nego crnogorsko. Nikada se nisam odrekao crnogorskog državljanstva, tako da bih volio da dolazim jer znam dosta ljekara iz Crne Gore. Nadam se da ću stvoriti dodatnu vezu sa svojom državom. Dođem kada su naučni skupovi”.

SA SUPRUGOM ISTOG DANA DIPLOMIRAO

Džurlićeva supruga Rijada je pedijatar.

“Završili smo zajedno fakultet, praktično istog dana diplomirali. Imamo dvije ćerke – Iman (13), koja ide u sedmi razred osnovne škole, i Dania (pet i po) i od septembra kreće u školu. Volio bih da se i one bave medicinom. Naravno, neću ništa forsirati”.

U Plav dolazi kad god se za to ukaže prilika.

“To mi je najljepši grad na svijetu. Nažalost, roditelji su mi umrli, ali u Plavu imamo stan, a imam brata i sestru. Sestra je od mene starija 18 godina, a brat 16, a s obzirom na to da sam rođen mnogo poslije njih, bili su mi kao roditelji. Sestra živi u Holandiji, brat u Americi. Pomagali su me tokom studija, a posebno kada smo izgubili roditelje. U Plavu nemamo bliže rodbine, ali ja kažem da imam sve – tu su mi uspomene na djetinjstvo, prijatelje… Rijetko sanjam, a kada sanjam to su Plav, moji roditelji, društvo… Osjetljiv sam na ljude iz Crne Gore, a posebno Plava, i kada upoznam nekog iz Crne Gore tako mi bude milo… Čovjek ne smije da zaboravi odakle je potekao. Ako to zaboravi, onda mu je sve džaba u životu”.

„TAKAV FUDBALER SE RAĐA JEDNOM U 20 ILI 30 GODINA“

Zanimljivo je da je dr Almir Džurlić svojevremeno u omladinskim selekcijama sarajevskog Željezničara dijelio svlačionicu sa jednim od najboljih fudbalera koje je region ikada imao – Edinom Džekom. Prisjećajući se tih dana, kaže da se već tada moglo naslutiti da pred Džekom stoji velika karijera.

„Od samog početka se vidjelo da je Edin veliki potencijal. Pored talenta koji je imao, bio je izuzetno uporan i posvećen, a pritom je uvažavao sve dobronamjerne savjete ljudi koji su bili uz njega. U to vrijeme naš zajednički menadžer i moj veliki prijatelj Irfan Redžepagić takođe je imao značajan uticaj na njegovu karijeru, razmišljajući dugoročno i donoseći ispravne odluke o tome u kojim klubovima treba da igra i gdje može najviše da pokaže svoj kvalitet. I pored svega toga, rijetko ko je tada mogao da zamisli da će Edin napraviti baš ovakvu karijeru, jer se takvi fudbaleri na ovim prostorima rađaju jednom u 20 ili 30 godina“, kaže Džurlić.

Za njega je, kako kaže, neurohirurgija najljepša glavna, a fudbal mu je najbitnija sporedna stvar na svijetu.

“Fudbal sada igram rekreativno. Nekad mi je bio uzor Ševčenko, volio sam AC Milan, to je bio kraj devedesetih i početak 2000-tih. Danas pratim Ligu šampiona, špansku, englesku i italijansku ligu, ali ne često kao prije, mada uvijek volim da pogledam dobru utakmicu. Od engleskih klubova posljednjih desetak godina Mančester siti mi je bio omiljen, ali i Barselona. Čak sam prošle godine išao da gledam utakmicu Crvena zvezda – Barselona na Marakani, a davno sam išao da gledam utakmicu Real – Milan, kada sam volio Milan. Milan mi je ostao ljubav, ali u posljednje vrijeme Barselonu volim najviše. Mesi mi je omiljeni igrač, a bratov sin u Americi, Darijen, igra fudbal, veoma je talentovan i podsjeća na Mesija”. Tako da je to razlog više da volim Mesija”.

Osamdeset odsto njegove rodbine živi u Njujorku, a s očeve strane svi.

“Bio sam u Njujorku 11 puta. Posljednje tri godine tri puta. Meni je Njujork jedan od najljepših gradova na svijetu. Tu imate kompletan svijet na jednom mjestu.”

Pored familije, u ovom gradu živi i njegov drug iz djetinjstva.

„Gorana Jokića često posjećujem u Hamptonsu. Vlasnik je poznatog restorana Serafina, jednog od omiljenih mjesta brojnih poznatih ličnosti i turista. Njegova priča još je jedan dokaz da naši ljudi, zahvaljujući radu, upornosti i preduzetničkom duhu, uspijevaju da izgrade zavidne karijere i biznise širom svijeta.“

Iako je obišao brojne gradove i metropole u svijetu, dr Almir Džurlić se uvijek vraća rodnom Plavu. Svaki dolazak budi sjećanja na djetinjstvo, rahmetli roditelje, odrastanje u zdravoj i lijepoj sredini, trenutke koji su mu trasirali životne puteve… Svakog ljeta ide sa suprugom i ćerkama, dođu brat i sestra sa porodicama i to su najljepši dani za odmor nakon napornog posla i obaveza. Dr Džurlić kaže da je riješio da u rodni grad ide češće, jer nigdje mu se duša ne napaja mirom i ljepotom kao ispod Visitora i Prokletija.

Svetlana Peruničić

Upozorenje: Zabranjeno je prenošenje teksta i fotografija bez prethodne saglasnosti Portala Revije Fokus

Lice Fokusa: Dr Almir Džurlić – fudbalski talenat koji je postao jedan od vodećih neurohirurga regiona