Iza velikih ljudi često stoje oni koji ne traže pažnju javnosti, ali bez kojih njihove životne i profesionalne priče ne bi bile iste. Kada je nakon smrti prof. dr Ismeta Dizdarevića, utemeljivača moderne psihologije u Bosni i Hercegovini, prvog doktora psiholoških nauka u zemlji i osnivača Katedre za psihologiju na Univerzitetu u Sarajevu, njegov prijatelj i kolega Mirsad Hadžikadić napisao da je bio srećan jer mu je život bio upotpunjen „divnom životnom saputnicom, poznatom psihologinjom Jasminom Dizdarević“, u jednoj rečenici sažeo je priču o braku koji je trajao duže od četiri decenije.

A upravo iza tog imena krije se životna priča vrijedna posebne pažnje. Klinički psiholog, humanitarka, žena plavskih korijena i čuvarka porodičnih vrijednosti, dr Jasmina Dizdarević ostavila je dubok trag u razvoju psihologije u Bosni i Hercegovini. Ipak, koliko god njena profesionalna biografija bila impresivna, možda je najljepša priča o ljubavi, odanosti i zajedničkom životnom putu koji je dijelila sa profesorom Ismetom Dizdarevićem.

OD SKOPLJA DO PLAVA

Iako je rođena u Skoplju, korijeni dr Jasmine Dizdarević duboko su vezani za Plav, grad kojem se uvijek vraćala i koji je u velikoj mjeri oblikovao njen identitet.

Potiče iz ugledne porodice Redžepagića, jedne od najpoznatijih plavskih porodica, čija kula i danas svjedoči o nekadašnjem načinu života, kada je pod jednim krovom živjelo i po pedesetak članova porodice.

Njena majka, rođena Hadžimušović, bila je domaćica koja je uspjela da odškoluje svih petoro djece. Upravo iz te kuće Jasmina je ponijela vrijednosti zajedništva, tradicije i obrazovanja.

„I danas smo veoma složni. Kao porodica funkcionišemo gotovo na isti način kao nekada“, kaže dr Dizdarević u razgovoru za Portal Revije Fokus.

Iako je djetinjstvo i mladost provela u Skoplju, gdje je završila osnovnu školu, gimnaziju i fakultet kao jedna od najboljih studentkinja svoje generacije, Plav je za nju ostao mjesto posebnih emocija. Svako ljeto provodila je u zavičaju svojih roditelja, njegujući plavski govor koji je sačuvala do danas.

„Moj otac Bejto bio je jedinac, imao je sestru u Skoplju. Imao je samo jednog strica, Riza Redžepagića, koji je živio pored Kule Redžepagića, pa smo često odlazili kod njega. To su bile samo dvije sobe, ali smo tamo neizmjerno uživali. Moj otac i djed pedesetih godina prodali su svu svoju imovinu u Plavu, a tek osamdesetih iznad jezera napravili vikendicu koja je i danas tamo“, prisjeća se dr Dizdarević.

SMAKINE MAGAZE I PORODICA REDŽEPAGIĆ

Jasmina Dizdarević kaže da je njen rahmetli đed Smaka Redžepagić bio beg i da je u Plavu imao svoje magaze.

„I danas se ta ulica zove Magaze. To su bile Smakine magaze, a držao je i han. U hanu su radili moj đed Smaka i njegova supruga, moja baka Nurka Medunjanin, koja je u to vrijeme u Plavu bila krojačica. Preko dana je bila domaćica i begovska supruga, radila je u radnji i prodavala robu iz Skadra, a uveče je u hanu dočekivala i ugošćavala goste.

Moj otac imao je stariju sestru Aišu, a u Plavu je živio do jedanaeste godine. Tada je upisao Medresu kralja Aleksandra u Skoplju i boravio u internatu. Od tog perioda počinje njegova snažna vezanost za Skoplje. Kada je tokom rata završio medresu, vratio se u Plav“, priča Jasmina Dizdarević.

Iako je njenom djedu, kako kaže, pripadalo gotovo pola Plava, od Limskog mosta do pijace, insistirao je na tome da se njegov sin ni po čemu ne ističe.

„Moj otac se, na primjer, nikada nije okupao u jezeru. Uvijek je živio i ponašao se skromno. Nije smjelo da se ističe da je begovsko dijete. Sa 19 godina upisao je Ekonomski fakultet u Beogradu, koji je i završio. Godine 1950. cijela porodica preselila se u Skoplje.

U Skoplju je osnovao industrijsku školu Metalac, a kasnije je počeo da radi na Ekonomskom fakultetu u Prištini. Bio je i jedan od osnivača Zavoda za izgradnju u Prištini. Doktorirao je u Zagrebu, a njegov životni i profesionalni put trajao je sve do 1985. godine, kada je zajedno sa mnom došao u Sarajevo. Od tada je živio u Sarajevu, gdje su ukopani i on i moja majka“, kaže dr Dizdarević.

U porodici Redžepagić bilo je petoro djece – dva brata i tri sestre, a Jasmina je najmlađa.

„Svi smo fakultetski obrazovani, svi smo živi i svi smo danas penzioneri. Jedna sestra i jedan brat žive u Sarajevu, dok druga sestra i brat žive u Skoplju“, kaže Jasmina Dizdarević.

U Plav su, kaže, odlazili svakog ljeta.

„Ko god je iz Plava došao u Skoplje, bio je kod nas. Bili smo kao autobuska stanica. Ljudi su dolazili, nastavljali put, pomagali smo im, kod nas su odsjedali oni koji su dolazili da upisuju fakultete… Dešavalo se da nas za iftar bude i po trideset. Moj otac volio je da okuplja porodicu i prijatelje, da pomaže ljudima i njeguje rodbinske veze. Brinuo je o svojoj tetki koja je doživjela 105 godina, o stričevima iz Turske i Plava. Bio je profesor na Ekonomskom fakultetu u Prištini i uvijek je pomagao mladima iz Plava i Gusinja. U devedesetoj godini napisao je knjigu Sjećanje iz zavičaja, koju je njima posvetio, a ja sam organizovala njenu promociju.“

Još kao mlada, Jasmina Dizdarević bila je izuzetno aktivna na različitim poljima. Fakultet je završila kao prva u generaciji, vozila automobil, pjevala u horu, igrala folklor i bavila se politikom. Kako kaže, vodila je jednu političku organizaciju u najvećoj opštini u Skoplju i bila izabrana u parlament tadašnje Makedonije kao jedina muslimanka u to vrijeme.

„Nikada nisam živjela po ustaljenim standardima. Uvijek sam na neki način odskakala od svoje okoline. Nisam voljela izlaske ni korzo, a nikada se nisam okupala ni u Plavskom jezeru. Živjela sam istovremeno moderno i tradicionalno. Imala sam sve prednosti koje pruža moderno društvo, ali sam se ponašala u skladu s tim da sam begovska kćerka i da neke stvari jednostavno nisu bile za mene. Ne zato što mi je neko branio, već zato što sam smatrala da nije primjereno da budem u kupaćem kostimu pred ljudima koji me tokom dana sreću po Plavu. Tako razmišljam i danas – dama na ulici, profesionalac u poslu, ali tradicionalna žena koja se drži svojih principa.“

DOLAZAK U SARAJEVO

Profesionalna karijera dr Jasmine Dizdarević obilježila je razvoj psihologije u Bosni i Hercegovini. Kada je 1984. godine stigla u Sarajevo, bila je među prvim školovanim kliničkim psiholozima u zemlji. U to vrijeme klinička psihologija u Bosni i Hercegovini tek je bila u razvoju, pa je njen dolazak predstavljao značajan doprinos ovoj oblasti.

„Počela sam da radim kao klinički psiholog u Opštini Novo Sarajevo. U Sarajevu sam upoznala svog supruga, prof. dr Ismeta Dizdarevića, prvog doktora psiholoških nauka u Bosni i Hercegovini, osnivača Katedre za psihologiju i utemeljitelja moderne psihologije u našoj zemlji. U početku smo se družili kao profesor i mlada koleginica. Mislila sam da je oženjen i da ima porodicu. Međutim, među nama se rodila ljubav i bili smo u braku više od četrdeset godina. Ismet je preselio na ahiret 2023. godine“, priča dr Dizdarević.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa suprugom djelovala je kao humanitarni ambasador Bosne i Hercegovine u Sjevernoj Makedoniji, pomažući izbjeglicama i predstavljajući svoju domovinu u jednom od najtežih perioda njene istorije.

„Jedan period, 1991. godine, živjeli smo u Sjedinjenim Američkim Državama. Moj suprug je šesti ili sedmi put bio gostujući profesor na univerzitetu u Kentakiju i imali smo mogućnost da ostanemo. Ipak, vratili smo se u Skoplje, gdje smo, preko Crvenog krsta, tri i po godine radili kao humanitarni ambasadori Bosne i Hercegovine za izbjeglice koje su se tada nalazile u Sjevernoj Makedoniji. U Sarajevo smo se vratili po završetku rata.“

Boravak u Americi ostao joj je u posebnom sjećanju i zbog susreta sa iseljenicima porijeklom iz Plava i Gusinja.

„Bila sam u kontaktu sa dr Nedžibom Šaćirbegovićem i njegovim sinovima. Nudio mi je da pređem u Vašington i da ostanem u Americi, govoreći da bismo oboje mogli biti mnogo korisniji ljudima koji tamo žive. Nisam željela da prihvatim tu ponudu. Zamolila sam samo da me neko sačeka u Njujorku kada budem putovala iz Kentakija za Beograd. Dočekali su me i odveli u kuću u kojoj sam trebalo da prenoćim prije leta. Međutim, odmah sam čula plavsko-gusinjski naglasak. Pitala sam ih ko su, a oni su odgovorili: ‘Ovo je kuća Saliha Čekića.’ Kada sam rekla da sam kćerka Bejta Redžepagića, rekli su da su naši stari prijatelji. Salih Čekić bio je među prvim Gusinjanima koji su došli u Ameriku. Te večeri upoznala sam pedesetak Plavljana i Gusinjana koji su došli da me pozdrave. To je bio moj prvi i jedini neposredni susret s našim ljudima u Americi. Kasnije su nastavili da prate moj rad i da mi se javljaju.“

Bračni par Dizdarević vratio se u Sarajevo 20. oktobra 1995. godine.

„Ismet se vratio svom profesorskom poslu na fakultetu, a ja svom radu. Tada je u Sarajevu bilo veoma malo kliničkih psihologa, pa sam imala mnogo obaveza. Radila sam sa pacijentima, ali i obučavala mlade psihologe koji su tek završavali studije. Posla je bilo mnogo i život se, poslije rata, polako vraćao u normalne tokove.“

PRVA ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA

Dr Jasmina Dizdarević i danas često na društvenim mrežama dijeli uspomene na supruga, profesora Ismeta Dizdarevića, uz emotivne poruke koje svjedoče o njihovoj izuzetnoj ljubavi. Ispod njihove prve zajedničke fotografije, nastale 1984. godine, napisala je:

„Moj Ismete. Naša prva zajednička fotografija. Zima. Restoran ‘Alpina’ prema Palama. Godina 1984. Mladi klinički psiholog i prof. dr Ismet Dizdarević. A onda druženja, izlasci, putovanja, kongresi, simpoziji i ljepota života punih 45 godina.

Kažu ljudi na zalasku radnog života i u poznim godinama da bi nešto promijenili. Da, mijenjala bih i ja. Nikada se više ne bih zabavljala pune četiri godine s tobom – udala bih se odmah. Iako smo stalno bili zajedno, život u dvoje bio je potvrda naše bezgranične ljubavi. Ona traje i sada. Sve je u kući na istom mjestu. Nema potrebe za promjenama. To mi daje sigurnost, ispunjenost i zdrav razum. Kako bi bilo teško da nije ljubavi.“

UVIJEK ZAJEDNO

Jasmina Dizdarević je otišla u prijevremenu penziju da bi njegovala supruga koji je bio bolestan. Nije željela da njen Ismet ni sekundu bude sam. I u dobru i u zlu, uvijek su bili zajedno.

“Putujem kada mogu, nemam interesovanja za šetnje po gradu, za druženja, za bioskope, pozorišta, promocije… Nemam interesovanja ni za šta gdje sam išla sa mužem. A išla sam svuda. To je krug ljudi koje ponovo srećem, a za koje nemam baš neko lijepo mišljenje jer se nisu pokazali kao prijatelji. Znate, kad ste na funkciji, da ljudima pomažete, da ste stalno s njima, onda su vam oni stalno na usluzi. I sve one koji je me nisu u posljednjih šest godina pozvali stavila sam u fioku i apsolutno ih ne izvlačim i ne posjećujem. Tako da je moj krug komunikacije skoro pa nikakav, ni sa kim, ali pišem, imam svoj angažman cijeli dan, nikada mi nije dosadno. Osjećam svog muža na svakom koraku, vidim ga gdje god se okrenem, uvijek mislim da je u radnoj sobi, da radi… Svjesna sam situacije, svega. Kada stanem na prozor vidi se mezarje gdje je on ukopan i gdje me čeka mjesto… Kao da imam neki svoj svijet koji sam stvorila i koji mi pomaže. To su neki moji odbrambeni mehanizmi, ne plačem, ne tugujem… Svaki dan mu proučim fatihu. Tako da imam čistu savjest da sam uradila sve što sam mogla. Imali smo izuzetno kvalitetan brak, niko ga neće zamijeniti ili zauzeti njegovo mjesto i, daće Bog, kad mi bude suđeno da mu se tamo pridružim”, kaže Jasmina.

Jasmina Dizdarević najviše vremena posvećuje pisanju. Kroz svoje tekstove čuva uspomenu na supruga, ali i prenosi iskustva stečena tokom duže od četiri decenije rada sa ljudima. Često piše na Facebooku, objavljuje zajedničke fotografije sa suprugom, piše mu posvete, stihove, ali se i podsjeti njihovih boravaka u Plavu.

Kada je profesor Ismet preselio na ahiret, obratila mu se potresnim riječima:

“Tvoja smrt ne može prekinuti život ove ljubavi.

Voljeni moj Ismete. Ovo nije rastanak. Ovo je samo tvoje čekanje mene kako si četiri godine govorio. ‘Čekaću te narednih trideset godina sa osmijehom. Ti sa osmijehom, ja sa TUGOM”, napisala je Jasmina na svom Facebook profilu.

Sead Hodžić