“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (IV): Miša Janketić je otišao sa sestrom da moli za majku, vidjeli su krvav pod, a onda ga je četnik šutnuo nogom

“Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instinktom sam odmah posumnjao da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina…
Poslije se čulo da su tih dana poklali i pobili još osam mladih žena – sve pop Maca i Božo Bjelica sa njihovom družinom…”, ispričao je slavni glumac Mihailo Miša Janketić

Autor: Budo Simonović

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (III): Četnici su uhapsili majku Miše Janketića, a onda mu je umro brat

Nekako ubrzo pošto je moja majka odvedena i osuđena u Kolašinu, u Šahoviće došao Pavle Đurišić, četnički komandant, koji je, ne samo u Kolašinu, vedrio i oblačio. Moja strina Iva uzme mene i moju sestru Milenu za ruke, povede nas pravo u štab kod Đurišića i kaže mu: evo ti i ovo dvoje piladi Radomirovo i Miličino pa i s njima radi šta ti je drago kad si ih  odvojio i od majke…

U tom okrutnom i nemilosrdnom čovjeku ipak za trenutak progovorio čovjek, sažalio se i smilovao, i nije, mislim, prošlo ni dva dana, majka se vrati iz zatvora – pustio je Pavle Đurišić…

Moja majka je, inače, i poslije više vremena provodila po zatvorima Mila Bakića, Bandovića i drugih četničkih glavešina, nego kod kuće, jer je bila aktivna i na sve načine nastojala da pomogne partizanski pokret (Milosav Babović u svojoj knjizi „Vreme i sudbine“ veli da je Mile Bakić bio strah i trepet u Šahovićima, pored ostalog i stoga što je bio šurak Pavla Đurišića, da se „pričalo da tuče uhapšene, ucenjuje rodbinu, uzima mito, strelja, da mu noću dovode žene i devojke iz partizanskih porodica“, napomena, B.S).

Kad joj je dojadilo obijanje pragova četničkih apsana po Vraneškoj dolini, ona jednog dana pokupi nas dvoje i pobjegne u Pljevlja, u svoj rodni grad, neće li se tamo skloniti i spasiti od zlotvora.

Pavle Đurišić drži govor četnicima u prisustvu Pircia Birolija, fašiste i italijanskog guvernera Crne Gore

Smjestili smo se kod Đorđija Đenisijevića, bio upravnik nekog rasadnika u Pljevljima, pa majka kod njega iznajmila jednu malu kućicu u dvorištu – to bilo za poslugu, samo dvije sobice. Bila se čak i zaposlila i radila nešto na pošti eda bi nas kako održala u životu.

Dok su Njemci bili glavnokomandujući u Pljevljima, niko je nije dirao, grku riječ joj nije dobacio. I ona je za sve vrijeme, kao i niz drugih mladih žena i djevojaka, sarađivala i pomagala partizanski pokret, dojavljivala im iz okupirane varoši važne podatke i na neki način doturala pomoć, sve što se moglo i koliko se moglo.

Sve se obrnulo naglavačke kad su se u Pljevlja jednog dana sjazili četnici i počeli da uspostavljaju svoju strahovladu.

Majka je, izgleda, tada pokušala da ode i skloni se s nama iz tog pakla, ali u štabu partizanskom to nijesu dopustili – glavnokomandujući je, kako mi se čini, bio Đorđije Peruničić. Smatrali su da im je ona potrebnija u gradu.

Cile – tako me zvala otkad pamtim i taj mi nadimak ostao do danas – ti si, veli, sad veliki majkin dječak, ja ću sad da idem, možda se nikad više neću ni vratiti, a ti da čuvaš sestricu Milenu… Tako meni zbori majka Milica, a imao sam tek pet godina i od tada do danas, evo je prošlo skoro sedamdeset i tri godine, kad god se sjetim majke u ušima mi odjeknu te njene riječi… – Miša Janketić sa majkom uoči početka rata

 

Toga dana, bila je nedjelja, majka dobila negdje jagnjeći but. Da li je to bilo neko redovno sledovanje ili joj onako neko dao, ne znam, tek ona krenula da nam spremi ručak. Uzela da samelje to meso eda bi nam duže potrajalo. Namontirala nekakav mlinčić za meso, biće da ga je posudila od nekoga. Ja joj pomažem, guram ono meso u mlin a ona okreće ručicu. Kako smo se zapričali, meni se nekako omakne prst za mesom i nož me dohvati. Ja vrisnuh, vrisnu i majka – izvukoh krvav prst, evo i danas imam ožiljak i kad god perem ruke ili kidam nokte, taj ožiljak me podsjeti na moju nesrećnu majku…

Ručak još nije bio gotov kad neko zalupa na vrata i u sobu rupiše dvojica s velikim bradama, šubarama i kokardama na njima. Jedan, dobro sam upamtio, mali, dežmekast, drugi krupan, čelom udara u nadvratnik. Onaj mali nosi jednu veliku pušku, kasnije su mi objasnili da je to bila nekakva “francuzica”, a onaj visoki jednu kratki, italijanski karabin s nožem.

Pljevlja u toku rata

Zbore strogo majci da mora s njima u komandu. Ona mirno, kao da je pozivaju na veselje, veli da ona neće i nema kud pobjeći, da je puste samo da završi ručak djeci, pa će sama doći.

Za čudo, oni pristadoše na to i odoše.

Majka nam pravila knedle sa mesom. Kad ručasmo, ona me odvede u drugu sobu i veli: Cile – tako me zvala otkad pamtim i taj mi nadimak ostao do danas – ti si, veli, sad veliki majkin dječak, ja ću sad da idem, možda se nikad više neću ni vratiti, a ti da čuvaš sestricu Milenu…

Tako meni zbori majka Milica, a imao sam tek pet godina i od tada do danas, evo je prošlo skoro sedamdeset i tri godine, kad god se sjetim majke u ušima mi odjeknu te njene riječi…

Nema je, nema je – ne vraća se. Sjutri dan, komšije nas nagovore i pošalju mene sa sestrom u komandu četničku, bila tu blizu, da pitamo za majku i molimo da je puste – možda će se zlotvori smilovati kad vide nejaku i uplakanu djecu – Milica Janketić prilikom privođenja u zatvor u Kolašinu

Spremi se. Došle tu neke komšinice, znaju kud je krenula, pa joj zbore da se ne udešava. Ona jok: odjenu se što je najljepše mogla, začešlja kosu, a bila je stvarno lijepa žena i imala predivnu bujnu kosu. Ode mirno kao na svadbu…

Nema je, nema je – ne vraća se. Sjutri dan, komšije nas nagovore i pošalju mene sa sestrom u komandu četničku, bila tu blizu, da pitamo za majku i molimo da je puste – možda će se zlotvori smilovati kad vide nejaku i uplakanu djecu.

Milica Janketić i druge ubijene žene iz Pljevalja od strane popa Mace i njegove zločinačke družine

Ispred štaba jedan doksat i tu stražar, ne može pored njega ptica proletjeti u uski dugački hodnik. Mi ga pitamo kroz suze za majku, a on breknu: mrš, mrš, gubite se paščadi komunistička odavde! Onda mene još i šutnu nogom u zadnjicu.

Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instiktom sam odmah posumnjao da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina…

Poslije se čulo da su tih dana poklali i pobili još osam mladih žena – sve pop Maca i Božo Bjelica sa njihovom družinom…

Budo Simonović

NASTAVAK ISPOVIJESTI

Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (V): Miša Janketić je saznao da je njegovu majku zaklao zloglasni pop

Sjutra nastavak ispovijesti Miše Janketića

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA 

PRETHODNO OBJAVLJENI DIJELOVI FELJTONA

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (I): Popovanje popa Džomića

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (II): Pismo Milete Sokovića Miši Janketiću

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (III): Četnici su uhapsili majku Miše Janketića, a onda mu je umro brat

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH