Zuvdija Hodžić (II dio): Zavičaju dugujem sve što sam i kao pisac i kao čovjek postigao

”Gusinje je imalo zanimljivu i burnu prošlost, događaje koji prevazilaze i najbujniju maštu. Ja, zapravo, kao pisac, nijesam morao gotovo ništa da izmišljam. Moje Gusinje je stvarno, baš kao i moji književni likovi. Gusinjani su poznati kao veoma hrabri, ponosni, bistri, vrijedni i pošteni ljudi koji svuda gdje žive i rade uživaju ugled i ističu se. I, što je njihova karakteristika, izuzetno su vezani za Gusinje“

Životna priča Zuvdije Hodžića I dio

Porodica Hodžić se iz Gusinja odselila u Peć, zatim u Plav, a onda u Titograd.

Moj brat Saka, najmlađi predsjednik opštine u ondašnjoj Jugoslaviji, imenovan je na odgovornu dužnost u Izvršnom vijeću Crne Gore u Titogradu. Pored toga predavao je u Višoj školi za kadrove, kao i Pavić Popović, glavni urednik ’Titogradske tribine’, s kojim me upoznao. Ja sam već kao gimnazijalac u ivangradskoj ’Slobodi’ objavljivao razne članke i Saka mu je to ispričao. Pavić mi je predložio da za ’Tribinu’ napišem nešto sa Konika, prigradskog naselja koje su počeli da ’zauzimaju’ ljudi iz naših krajeva. Napisao sam reportažu koja mu se mnogo dopala. Dao mi je nove zadatke i iznenađen, zapravo oduševljen mojim člancima, kao iskusan urednik, zaslužan za stvaranje novinarskog kadra, ponudio mi je da me zaposli. Bilo je to kao da sam sanjao. Od sreće nijesam znao šta da radim. Nikad mu to nijesam zaboravio. Mnogo mi je pomogao, stajao iza mene i kao rukovodilac i kao roditelj. Na sve sam bio spreman samo da opravdam njegovo povjerenje. Iako mlad, postao sam ugledan i cijenjen novinar i reporter. Tražile su me druge novine, ali ja sam se vezao za Pavića. Po najvećem snijegu i zimi, ne govoreći mu, probio bih se do Lijeve Rijeke da bi se na njegovom stolu našla reportaža sa tog područja. Kad sam postao urednik Tribine’ nastojao sam da moj odnos prema mladim kolegama i saradnicima bude kao Pavićev prema meni”.

“Vukić mi je mnogo  pomogao, stajao iza mene i kao rukovodilac i kao roditelj” – Zuvdija sa Sretenom Asanovićem i Vukićem Pulevićem na izletu

Pored novinarstva, sporta i književnosti, bio je i društveno veoma angažovan, a uporedo je i studirao.

Vanredno sam studirao na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, redovno polagao ispite, svojim odgovorima znao da zadivim profesore. Novak Kilibarda se i danas, poslije gotovo pet decenija, sjeća i šta me pitao i kako sam odgovarao, a pogotovo mojih pismenih radova. O tome rado priča… Ponovilo se to i na Filološkom fakultetu u Prištini, ali tada mi je bilo i mnogo lakše i mnogo teže, jer sam studije nastavio kad sam već uveliko bio afirmisan kao književni stvaralac”.

USRED BOLESTI STIGLA NAGRADA – KNJIGA

“Gusinje ima neku čudnu, rekao bih magijsku moć da veže za sebe” – Zuvdija sa suprugom Jadrankom i narodnim herojem Đurom Lončarevićem

To što je rođen i najvažnije godine života proveo u Gusinju, Zuvdija, kada je u pitanju njegovo književno djelo, smatra i srećom i privilegijom.

Gusinje je imalo zanimljivu i burnu prošlost, događaje koji prevazilaze i najbujniju maštu. Ja, zapravo, kao pisac, nijesam morao gotovo ništa da izmišljam. Moje Gusinje je stvarno, baš kao i moji književni likovi. Gusinjani su poznati kao veoma hrabri, ponosni, bistri, vrijedni i pošteni ljudi koji svuda gdje žive i rade uživaju ugled i ističu se. I, što je njihova karakteristika, izuzetno su vezani za Gusinje. Ono ima neku čudnu, rekao bih magijsku moć da veže za sebe. Ne znam sličnog primjera takve vezanosti zavičaja i ljudi. Jeste da je priroda tu najljepša, da je to važno, ali ima i nešto jače od toga – duhovno nasljeđe i duh, odnos među ljudima, to kako se u njemu živjelo. Ja to odlično osjećam. Zavičaju dugujem sve što sam i kao pisac i kao čovjek postigao. Ja sam Gusinju zahvalan i zbog toga što sam siguran da nema pisca prema kome se i zavičaj odnosi s toliko ljubavi i uvažavanja kao moj prema meni. Nema kuće koja nema moje knjige, u OŠ ’Džafer Nikočević’ drže moje fotografije, zavičajna društva iz Evrope i Amerike zovu me da ih posjetim… A mi i kad ne živimo u Gusinju – ono živi u nama”.

Bratska pomoć – Aljo, najstariji Zuvdijin brat, radio je u obućarskoj radnji i školovao ostale članove familije. Nije se ženio, a umro je prije osam godina

Prvu priču objavio je u časopisu ”Titov pionir”, čiji je kasnije bio urednik. Te godine je među gusinjskom đecom harao šarlah, umiralo se, i Zuvdija je pao u postelju. Bio je u kritičnom stanju, gubio svijest, buncao… I baš usred bolesti, stigla je nagrada – knjiga.To ga je bukvalno diglo iz mrtvih. Oporavio se, knjigu držao u rukama kao svetinju, kao lijek.

Kasnije je ta knjiga kružila od mog učitelja, Sava Vukićevića, dobrog čovjeka i pedagoga koji mi je bio velika podrška, do komšija i prijatelja. Ima tu neke simbolike, a možda i moje sudbinske vezanosti i predodređenosti, ljubavi prema književnosti i posvećenosti književnom stvaranju”, priča Hodžić.

Već sa 26 godina objavio je knjigu poezije ”Na prvom konaku” – Zuvdija Hodžić

Knjigu koju je tada dobio kao nagradu nije sačuvao.

Bio je to roman ’Daleko je sunce’ Dobrice Ćosića. Kada sam 1965. godine dobio prvu nagradu za poeziju na konkursu CK Saveza omladine Jugoslavije, uručio mi je upravo Ćosić. Nažalost, on me kasnije neknjiževnim i nacionalističkim postupcima razočarao. Njegove knjige koje sam imao u biblioteci sam, kao i još neki crnogorski pisci, poštom poslao na njegovu kućnu adresu…

Već sa 26 godina objavio je knjigu poezije ”Na prvom konaku” (1970). Napisao ju je nekoliko godina ranije, ali se tada moralo dugo čekati na štampanje. Prije toga je bio poznat po učešćima na jugoslovenskim konkursima za poeziju mladih na kojima je dobio dvadesetak značajnih nagrada. Ta praksa se nastavila, pa je odmah nakon izlaska knjige dobio Nagradu oslobođenja Titograda.

PORIJEKLO HODŽIĆA

U Gusinju su dvije familije Hodžića. Za jednu kažu da vodi porijeklo od turskog vojnika. Njih zovu i Avdagići.

Moji su Beriše, došli su sa Kosova, iz Kodralije, blizu Dečana. Zovu nas i Kodra-lići i Ćaf-alići. Moga đeda i njegovog brata u Gusinje je dovela majka, Đakovčanka, koja je bila u nekom srodstvu sa Ali-pašom, kod koga je i radila, pa se osamostalila, pravila i prodavala svijeće i neke sitnice. Đeda je Ali-paša uzeo kod sebe, u njega je imao veliko povjerenje. Skromni početni kapital đed je trgovinom pretvorio u lijep imetak i nafaku. Imao je ortake u Peći, Skadru, Draču, Ulcinju, pa čak uspostavio i vezu sa Barijem, gdje je vaporom prebacivao i Talijanima prodavao stare konje”.

Sead Hodžić

Nastavak priče objavićemo u ponedjeljak

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Idi na VRH
error: Content is protected !!