Bio je 20. novembar 2018. godine kada je Nataša Stanković, tada 45-godišnja preduzetnica, spakovala život u četiri kofera i prohladni, kišni Beograd zamijenila sunčanom Floridom.

Dobila je vizu iz drugog pokušaja na „lutriji” u okviru imigracionog programa DV i šansu za život u Americi, ali da bi iskoristila zelenu kartu morala je da prođe kroz dvogodišnji imigracioni proces.

„U maju 2017. godine dobila sam obavještenje da sam izvučena, potom sam popunila obrazac preko interneta i sjećam se da su tražili gotovo sve – od datuma rođenja, imena predaka, škole, poslova koje si radio”, priča Nataša u telefonskom razgovoru za BBC na srpskom.

Obavila je obavezne ljekarske preglede, platila taksu „veću od 300 dolara”, a u julu 2018. uspješno je prošla i intervju u američkoj ambasadi u Beogradu, prisjeća se.

„Za nekoliko dana dobijam pasoš sa vizom i rokom do kada moram da otputujem. I danas se sjećam – bio je to 17. decembar, a ja sam na Floridu stigla 20. novembra”, dodaje Stanković.

Za priliku koju je Stanković dobila i u gotovo posljednjem trenutku iskoristila, mnogi su 2026. godine ostali uskraćeni, makar privremeno, jer je u decembru prošle godine stopirana „lutrija” (Diversity Visa Programme – DV1) preko koje su brojni stranci poput nje decenijama aplicirali za zelenu kartu.

Administracija Donalda Trampa povukla je taj potez nakon što je portugalski državljanin, koji je 2017. godine na taj način došao u Ameriku, usmrtio dvoje ljudi na Univerzitetu Braun u saveznoj državi Roud Ajlend.

Krajem 2025. i početkom 2026. godine, Stejt department pooštrio je pravila ulaska za one koji u SAD dolaze kao dobitnici lutrije, članovi porodica ljudi koji već legalno borave u Americi ili budući radnici američkih kompanija i institucija.

Detaljnije provjere, kontrola naloga na društvenim mrežama, takse za učesnike lutrijskog programa, upotreba vještačke inteligencije i visoke naknade za kompanije koje žele da uvezu radnu snagu samo su neke od najvažnijih novina.

Pored toga, za državljane 75 zemalja, među kojima su i gotovo sve države Zapadnog Balkana osim Srbije – Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija, Kosovo i Sjeverna Makedonija – privremeno je potpuno obustavljeno izdavanje imigracionih viza.

Imigracioni procesi za stanovnike tih zemalja nijesu stopirani, ali ključni i završni korak, tokom kojeg bi njihovi pasoši trebalo da budu vizirani, trenutno nije moguć, kaže Dušan Dragićević, savjetnik za imigraciona pitanja koji je 24 godine radio za Stejt department u ambasadi SAD u Beogradu.

„To stvara velike frustracije. Odnosi se i na supružnike ili srodnike koji moraju mnogo da čekaju kako bi se spojili sa porodicom u Americi, ali i na one koji su podnijeli zahtjeve za radne vize.

‘Najviše strepe ‘lutrijaši’ – program lutrije važi samo godinu dana, pa oni koji su čak i došli na red da im se zakaže intervju i čekaju termin, sada strahuju da li će na kraju dobiti vize”, objašnjava Dragićević za BBC na srpskom.

Nekoliko ljudi iz tih zemalja koji su trenutno u ovom procesu i sa kojima je BBC stupio u kontakt nijesu željeli da razgovaraju iz bojazni da bi to moglo uticati na njihove šanse da dobiju vizu.

Kako od Zapadnog Balkana do Amerike?

Postoje „dva i po načina”, kaže Dragićević.

„Polovina” je dobijanje vize na lutriji, gdje prijavljeni, osim ispunjavanja uslova, podnošenja dokumentacije i uspješnog razgovora u ambasadi, zavise i od mnogo sreće.

Za one koji ne žele da se oslanjaju na lutriju, postoje još dva „osnovna načina”.

„Jedan ide preko srodnika u prvom koljenu – oca, majke, sestre, brata, djece ili supružnika – odnosno kroz spajanje porodice.

‘Srodnik vam je u Americi, ima zelenu kartu ili američko državljanstvo i može da podnese zahtjev da mu se pridruži član porodice”, objašnjava.

Drugi način je da zainteresovani prije odlaska pronađu stalno zaposlenje i dobiju neku od viza namijenjenih radnicima.

„Tada kompanija ili institucija pokreće proceduru za novog zaposlenog, ali danas ona traje prilično dugo. Nekada je bilo znatno brže.

‘Postoje i potkategorije, poput dobijanja vize na osnovu investiranja u Americi između milion i dva miliona dolara, ali to nije baš često za ljude sa našeg podneblja”, dodaje.

Šta se promijenilo?

Sistem poznat kao lutrija formalno se naziva DV program (Diversity Visa Program), a prijave se uobičajeno podnose u jesen svake godine – tokom septembra, oktobra ili novembra.

Program je uveden devedesetih godina, a pravo prijave do sada su imali svi koji su završili četvorogodišnju srednju školu ili imaju specifično zaposlenje koje se kvalifikuje za taj program, objašnjava Dragićević.

Krajem 2025. promijenjen je način podnošenja zahtjeva i sada je obavezno skeniranje pasoša, unošenje podataka iz tog dokumenta i plaćanje takse od jednog dolara.

Obavezno je i navođenje svih naloga na društvenim mrežama koje prijavljeni moraju učiniti javno vidljivim kako bi Stejt department imao uvid u sadržaj.

„Stejt department je krajem 2024. uveo State Chat, alat koji koristi vještačku inteligenciju i, između ostalog, služi za pronalaženje različitih podataka koje ste možda podnijeli na dvije različite prijave.

‘Ako ste podatke na jednoj prijavi popunili drugačije nego na drugoj, to može uticati na odobravanje vize”, objašnjava Dragićević.

Advokat Miroljub Đukić iz Čikaga, koji radi sa klijentima pogođenim izmjenama, u novim pravilima vidi nekoliko spornih tačaka.

„Ako pronađu da ste nešto objavljivali, na primjer, protiv politike Izraela ili Trampove administracije, mogu vas odbiti uz obrazloženje da predstavljate bezbjednosnu prijetnju po Ameriku”, kaže za BBC na srpskom.

Obavezna taksa od jednog dolara, iako niska, mogla bi smanjiti broj prijava u nekim zemljama svijeta.

„Problem je što veliki broj ljudi, na primjer u Africi, nema bankovne račune i samim tim se proces apliciranja komplikuje.

‘Pokušavaju da otežaju dobijanje zelene karte”, smatra Đukić.

Znatno drugačije će se dolaziti i do H-1B viza namijenjenih kvalifikovanim radnicima, koji u Ameriku odlaze na poziv kompanija, jer će one morati da uplate 100.000 dolara da bi njihov zahtjev ušao u proceduru.

„To je izazvalo brojne rasprave o tome da li je takva mjera potrebna i legalna, koliko utiče na firme i da li će sada manje tražiti ljude van Amerike, a pokrenuti su i sudski sporovi protiv Stejt departmenta”, objašnjava.

Zbog dodatnih provjera kandidata za ove vize, period čekanja je u nekim zemljama, poput Indije gdje ima veliki broj prijavljenih, znatno duži nego ranije, dodaje.

„Cilj te politike je da kompanije zapošljavaju američke državljane, jer Trampova administracija preferira ‘domaću pamet’”, zaključuje Dragićević.

Sve promjene pažljivo prati Nevena Aleksić koja od 2016. godine živi u Hjustonu, jednom od najvećih američkih gradova.

Nevena vodi blog „Američki san”, pokušavajući da pomogne ljudima sa Balkana prilikom dolaska i suočavanja sa papirologijom.

Proces imigracije je „oduvijek bio složen i dugotrajan i nikada nije mogao da se završi preko noći”, ali je nakon uvođenja promjena „još teži”, kaže ona za BBC na srpskom.

„Sada ne znaš koliko će trajati i da li će se uopšte završiti.

‘Javljaju mi se ljudi koji su u procesu i kažu da imaju nevjerovatne probleme. Neki su već u Americi, pokušavaju da dobiju novu vizu i ne znaju da li im je to posljednji radni dan i da li će morati da napuste zemlju”, opisuje.

Uticaj novih mjera vidi i po profilu ljudi koji joj pišu.

„Definitivno osjećam da je interesovanje za Ameriku opalo, pa sada moj blog mnogo više posjećuju oni koji su već u zemlji, dok je ranije bilo podjednako i onih koji žele da dođu ovdje”, dodaje.

Zašto je Zapadni Balkan „na pauzi”?

Od januara 2026. godine Trampova administracija „pauzirala” je izdavanje viza za imigrante iz 75 zemalja svijeta.

Iz tih zemalja je, prema podacima iz 2024. godine, u Ameriku došlo više od 280.000 legalnih imigranata, što je činilo gotovo polovinu doseljenika u SAD te godine.

Zvanično obrazloženje Stejt departmenta jeste da postoji velika vjerovatnoća da će državljani tih zemalja po dolasku u Ameriku pokušati da žive od socijalne ili neke druge pomoći države.

„Pošto je dug i komplikovan proces u Kongresu da to postane dio imigracionog zakona, sada traže sporedna sredstva kojima će postići taj cilj, a da pritom ne budu u suprotnosti sa zakonom”, kaže Dušan Dragićević.

Advokat Miroljub Đukić argument Stejt departmenta smatra neosnovanim, iako ne spori da je postojao „mali broj ljudi koji je zloupotrebljavao vize dobijene na lutriji”.

„To je predstavljeno kao velika organizovana prevara, a nije tako.

‘Sve je to proizvod Trampove MAGA politike (Make America Great Again – Učinimo Ameriku ponovo velikom)”, tvrdi Đukić.

„Nije jasno ni kako su procijenili da ljudi iz Srbije neće tražiti socijalnu pomoć u Americi, a da stanovnici ostalih zemalja Zapadnog Balkana hoće”, dodaje.

Šta se promijenilo za strance koji su već u Americi?

Tokom osam godina boravka u Americi, život Nataše Stanković znatno se promijenio.

Radila je više poslova, prije nekoliko godina osnovala firmu, a u međuvremenu stekla i državljanstvo.

Promijenila se i Amerika, naglašava.

Njen glavni utisak je da je život danas mnogo skuplji nego 2018. godine kada se tamo preselila.

Posljednjih godina osjećaju se „kriza i nervoza” zbog nepovoljnije ekonomske situacije, što primjećuje i kroz poslovanje njene firme za čišćenje objekata.

„Ljudi koji su ranije preko moje firme čistili kuću jednom sedmično, sada to rade jednom ili dva puta mjesečno. Gledaju da uštede”, objašnjava.

Za promjene u imigracionoj politici kratko kaže da je riječ o „pomalo realnoj, a pomalo i naduvanoj priči”.

Na Floridi se još ne osjeća da manje ljudi sa Balkana dolazi u taj dio Amerike, dodaje.

„Naprotiv, zajednica se čak povećala, posebno tokom pandemije koronavirusa, jer su tada zdravstvene mjere na Floridi, za razliku od nekih drugih saveznih država, bile mnogo blaže”, objašnjava.

Nevena Aleksić u Teksasu nije imala neprijatna iskustva sa Imigracionom službom, ali primjećuje da sve više doseljenika osjeća da su „politički nepoželjni”.

„Hjuston je veliki i izrazito multietnički grad, pa taj osjećaj nije toliko izražen, iako se za mojih deset godina ovdje atmosfera prilično promijenila”, opisuje.

„Politika je Amerikance podstakla da se osjećaju ugroženo, između ostalog i zato što nikada nijesu gore živjeli, a većini je važno da te poznaju.

‘Ako te ne poznaju, doživljavaju te kao prijetnju i strahuju da će im neko uzeti posao”, tvrdi.

Šta oštrija politika donosi Americi?

Od početka Trampovog drugog mandata „mnogo je teže” legalno doći u Ameriku kao strani radnik, kaže advokat Đukić.

Pooštrena imigraciona politika, prema njegovim riječima, državi ne donosi „nikakvu korist”.

„Naprotiv – donosi veliku štetu.

‘Amerika je do sada besplatno dobijala školovane i stručne ljude”, kaže Đukić.

Nova obaveza kompanija koje zapošljavaju takve ljude da plaćaju namet od 100.000 dolara „zaustavila je dolazak kvalifikovanih ljudi iz Srbije sa ovom vrstom vize”, tvrdi.

Oni sada traže poslove u drugim državama ili pokušavaju da preko drugih viza dođu do SAD, dodaje.

Neki stručnjaci u Americi upozoravaju i da bi aktuelna imigraciona politika mogla ugroziti rast broja stanovnika SAD.

Dušan Dragićević smatra da su osnove takve politike dobre i opravdane, ali način na koji se trenutno sprovodi vidi kao dugoročno neodrživ.

„Tokom decenija rada u imigracionom sistemu Amerike uvijek sam se pitao zbog čega se toliko dugo dopuštao ilegalan ulazak u SAD, gdje su ljudi i po više od deset godina nelegalno boravili u zemlji”, objašnjava.

Kasnije bi to dodatno komplikovalo rješavanje njihovog statusa.

„Nakon toliko godina oni izgrade život i porodice, pa je tada već teško biti surov u pristupu, kao što to sada radi Trampova administracija, zbog čega se ranije tražio način da im se nekako dozvoli ostanak u zemlji”, ukazuje.

Uprkos promjenama u Americi, Nataša Stanković kaže da bi ponovo uradila isto što i prije gotovo deceniju.

Kada bi imala priliku, opet bi se prijavila za lutriju.

„Navikla sam se na život ovdje, iako su mi mnogi govorili da sam luda kada sam sa 45 godina odlučila da se preselim iz Srbije i počnem potpuno iz početka.”

Dvogodišnji proces dobijanja vize sada joj djeluje lakše nego kada je kroz njega prolazila u Beogradu.

„Shvatiš da intervju u konzulatu nije ništa u odnosu na sve što te kasnije čeka”, kaže Stanković.