Djed Diko je takođe trenutno bio odsutan iz kuće, pa kad je čuo da su mu uhapsili ženu i sina i da je to uradio pop Maca, krenuo je da ga traži. Sreli su se na ulici i djed mu je rekao da je pošao kod njega. Maca nije ni sačekao da djed dovrši, već mu je podviknuo: i ja sam, Diko, pošao kod tebe! – i odveo i njega u zatvor. Kako su mi tadašnji očevidci pričali, Dika i Ljuba su u sumrak vezali žicom, odveli u Zlodo i ubili na brani.

Tek poslije kad sam saznao da je i on bio s mojim ocem u kolašinskom četničkom zatvoru i potom u njemačkom konclogoru u Solunu, shvatio sam i razumio zašto je izašao iz zbornice i zašto nije mogao riječ da prozbori – da je pobjegao napolje kako mu ne bi vidjeli suze

Ja poslije ostanem još nekoliko mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu. Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki i engleski avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bila tu sva Đorđijeva porodica, žena četvoro-petoro djece - upamtio sam, nažalost, samo imena sina Vlada i ćerke Dane - bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle...Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi - te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu...

Moju majku su sahranili u zajedničkoj grobnici poginulih partizana i žrtava terora na onome brdu više hotela "Zelengora" u Pljevljima. Onda su u onim zaumnim vremenima devedesetih godina prošlog vijeka bili nakanili da na dvadeset metara od tog spomenika podignu nekakvu „crkvu-pomirnicu“ i spomenik četnicima, a Milorada Vukojičića, popa Macu, proglasili su svecem i velikomučeničkom žrtvom komunističkog terora!

"Mi se izmakli malo, tiho plačemo i gledamo kako neka žena riba hodnik i prosipa napolje kofe s vodom, a ta voda crvena. Nekim dječjim instinktom sam odmah posumnjao da bi to mogla biti krv moje majke i do danas me ništa nije razuvjerilo da to nije bilo istina... Poslije se čulo da su tih dana poklali i pobili još osam mladih žena - sve pop Maca i Božo Bjelica sa njihovom družinom...", ispričao je slavni glumac Mihailo Miša Janketić

Moju majku uhapsili, skinuli joj dijete sa sise i odvukli je u obližnju kuću Radojevića, pretvorenu u apsanu i mučilište četničko. Tek mnogo kasnije sam shvatio i doznao zašto me moja dobra strina Iva često noću pokrivala debelom ponjavom, ponekad mi i jastuk stavljala na glavu - da ne čujem krike moje majke koju su tukli i mučili u kući Radojevića... Poslije su je odveli u zloglasni kolašinski četnički zatvor, gdje je ubrzo osuđena na sto jednu godinu robije! Moj brat Ratibor, nedugo potom - umrije...

Smrt Milice Janketić skrivio je prota Miodrag Vukojičić, poznatiji kao pop Maca. „Sveti čovjek“ je nadimak dobio po alatu kojim je, „u ime Božije“, izvodio „službu smrti“. I ne pokušavam da opišem način umorstva Milice Janketić i još sedam žena, zbog straha da Te ne povrijedim. No, i pored svega, moram, ipak, da kažem da oni koji pamte to „pljevaljsko zlovrijeme“ tvrde da je u tom vremenu „smrt strijeljanjem smatrana prirodnom smrću i, čak, nekakvom vrstom privilegije“

Stanina djeca i po neko od rodbine ko je smio, danima su je poslije tražili i raspitivali se gdje je sklonjena i zakopana, ali niko od mještana nije smio ni riječ zucnuti, iako je sigurno da su znali i sve vidjeli, jer se sve događalo i na vidnom mjesu i u po bijela dana. Tako se ovoj mučenici ni do danas ne zna ni groba ni mramora

Sjutri dan smo je našli u Rakitama, u Židovićima, iza jednog mostića, kojeg sad tu više nema. To je blizu današnje raskrsnice puteva Pljevlja - Gradac - Radosavac, na oko tri kilometra od varoši. Ležala je preklana i unakažena, kose su joj bile raščupane – imala je velike, teške pletenice. Kasnije smo saznali da su je, izgleda, i obeščastili prije nego što su je zaklali. Vratili smo se da tražimo pomoć da je odnesemo i sahranimo, ali je sjutri dan više nije bilo tamo gdje smo je prethodnog dana vidjeli mrtvu. Nikad nijesmo saznali gdje joj je grob

Krajem marta 1944. godine - veli Radomir Matović - četnici su na trgu, na Čaršiji, organizovali zbor. Govornici su se ređali i sa jednog balkona grmjeli protiv partizana i komunista. Na kraju je govorio i Pavle Đurišić. I on je izlio bujicu psovki, prijetnji i kleveta na račun narodnooslobodilačkog pokreta. Milica Mazić, zvana Šikica, babica u pljevaljskoj bolnici, omiljena, tada već pedesetpetogodišnja žena, koja je na svijet dovela bezbroj mladih Pljevljaka i usrećila toliko domova, nije izdržala već mu je javno, onako iz naroda, iz mase, uzvratila: neće potrajati, propjevaće i naše ptice, stidjećete se vi ove današnje priče...

Moj otac je bio osuđen i određen za strijeljanje na zloglasnoj Brezi, tu na periferiji varoši, ali ga toga jutra kad su banuli Njemci u Kolašin spasio Miljan Janketić iz Sjerogošta, kapetan kraljeve garde, desna ruka Pavla Đurišića. Bio grdosija od čovjeka, kažu da je bio visok dva metra i osam santimetara. On je moga oca, koji nije bio krupan, a uz to ga tamnica i ratne muke ispostili, sakrio pod svoj šinjel i preveo i sklonio među razoružane četnike…

Pop Džomić je, tako, baš kao i prije dvanaest godina kad je  prvi put svesrdo ustao u odbranu popa Mace, još jednom do srca uvrijedio ono malo još žive djece i direktnih potomaka žrtava tog monstruma u svešteničkoj odeždi. I tada je on posprdno govorio o „pljevaljskim babama“, koje su se latile pera i počele, tobož, da kopaju po arhivima i bave se istorijom, praveći se da ne zna da to nijesu nikakve „babe“, ni s crvenim ni s kakvim drugim knjižicama, već djeca i najbliži potomci žrtava, sada onemoćali starci, koji, valjda, najbolje znaju ko im je i kako pobio najdraže, ali pred silobatnošću raznih džomića i sličnih bezdušnika tu istinu ne mogu da dokažu i odbrane

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace

Ljiljana zna samo da se taj bezdušnik prezivao Golubović i da ga poslije rata ipak nije stigla zaslužena kazna – uspio je da se izvuče i zamete trag u Kanadi gdje je i umro. Znali su to i nadležni pravosudni organi u posleratnoj Crnoj Gori - još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je Ljiljana Drljević bila omladinski aktivista i poslanik crnogorske skupšštine pitali su je da li bi se pridružila krivičnom gonjenju ako bi ubica njene majke bio optužen za ratni zločin, ali je sve ostalo na tome - nikad niko nije zvanično pokrenuo pitanje odgornosti tog zlotvora, uprkos svim i domaćim i međunarodnim pravnim uzusima po kojima ratni zločin nikad ne zastarijeva.

Razredna nam je izdiktirala poziv za roditeljski sastanak. Trebalo je sjutradan da ga vratimo sa potpisom roditelja. Ja sam odmah potpisao. “Ne ti, nego otac da potpiše”, podviknula mi je razredna. “Ja nemam oca”, rekao sam. “Pa, nek ti potpiše majka”, rekla je nešto mirnije. “Ja nemam ni majku”, odgovorio sam...

Bili su smješteni u seoskoj školi. Moj otac, kako ću doznati mnogo godina kasnije, u jednom trenutku izađe iz škole sa nekim borcem iz bataljona. Taj novopridošli borac tu negdje u blizini čistio pušku. Puška opali i pogodi moga oca, a taj mladić istog trena nestane i nikad se nije doznalo ni ko je bio ni da li je puška zaista slučajno opalila ili je, kako su mi neki tvrdili, namjerno pucao da ubije moga oca

Jednog dana su sve zatvorenike prije uobičajenog vremena vratili u logor i u krugu postrojili i one koji nijesu ni mrdali preko kapije. U logoru se potom pojavio zloćudni komandant sa jakim obezbjeđenjem i prevodiocem i saopštio da su dva logoraša pobjegla, a pošto se niko od njihovih „kamarata“ nije našao da ih prijavi i osujeti njihovu namjeru, komanda je odlučila da za kaznu strijelja svakog desetog zatvorenika. Onda je zaredio od vrste do vrste postrojenih robijaša i zaista svakog desetog izvukao iz stroja... Malo potom se saznalo da su pobjegli Milija Pođanin i Milivoje Grandić.

Tom pjesmom sam ganuo i rasplakao sve prisutne na priredbi u Šahovićima, jer su, naravno, svi znali da sam siroče bez roditelja i posebno kako sam ostao bez majke...  Eto, tako ti je počela moja glumačka, umjetnička karijera...

Milivoje Milićević je jednoj Pljevljanki ispričao da ima i da podiže jedno tuđe žensko dijete, i da po svemu sumnja da je dijete odnekud iz Crne Gore. Zna da kaže samo da ima brata Cila, da za mlijeko kaže da je varenika a za merdevine - stube, i sve zbori ijekavski... Ta žena grakne: pa to je sigurno Milena Miličina!