Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (XX): Iseljavanje Crnogoraca u Sjedinjene Američke Države

Procjenjuje se da je između 1903. i 1908. godine na rad u Ameriku otišlo oko 25.000 Crnogoraca, ili oko 10 % ukupnog stanovništva. Iseljenici su o putu do Amerike i o prilikama u njoj informisani na razne načine: preko onih koji su već bili tamo pa se vratili, preko rodbine onih koji su bili na pečalbi ili njihovih pisama, ali i preko raznih agenata koji su vrbovali crnogorsku mladež i siromašne ljude za odlazak u pečalbu. Austrougarski agenti su to činili ne samo iz ličnih nego i državnih razloga da bi odlaskom velikog broja za vojsku sposobnih mladića oslabili vojnu i odbrambenu moć Crne Gore u slučaju rata. Glas Crnogorca je obavještavao kako da se obezbijede brodske karte za Ameriku, upozoravajući da se neiskusni iseljenici čuvaju raznih prevaranata, lopova i drugih sumnjivih lica. Uglavnom se putovalo brodom od Kotora do Trsta, a odatle prekookeanskim brodovima dalje preko okeana do Amerike. Na tome putu su iseljenike, koji se prvi put otiskuju u svijet, vrebala brojna iskušenja i opasnosti, pa su mnogi plaćali dug svome neiskustvu i nepoznavanju jezika i ostajali bez igdje ičega

Autor: Marijan Mašo Miljić

Početkom druge polovine 19. vijeka dok su iseljavanja Crnogoraca bila okrenuta prema Srbiji radi naseljenja a u Carigrad i druge krajeve Osmanskog carstva radi zarade, u Sjedinjenim Američkim Državama bijesnio je građanski rat od aprila 1861. do aprila 1865. godine, između zaostalog Juga i naprednog Sjevera. U Ustav je unesena odredba kojom se zabranjuje ugrožavanje ljudskih prava pod vidom rase, boje kože ili ranijeg ropstva. I Crnci su dobili pravo glasa. Poslije građanskog rata SAD naglo napreduju i postaju ekonomski najrazvijenija zemlja na svijetu, a sve više i velika vojna sila.

Ne zna se da li je i prije građanskog rata u SAD bilo Crnogoraca i da li su učestvovali u njemu, ali ih je nakon rata sigurno bilo, jer o tom svjedoče neki izvori. Naime u prvoj crnogorskoj novini Crnogorac, u br. 3, od 25. juna 1871, piše da je u San Francisku umro Velimir Ćelović u 35. godini života, koji se rodio u Risnu, a učio u Trstu, a u Ameriku je prešao 1856. godine i radio kao publicista.

Crnogorski pasoš iz 1907. godine

Dvije godine kasnije Glas Crnogorca (br. 1, 24. 4. 1873) objavljuje da je u San Francisku preminula Krstinja N. Dabović u 38. godini života, rođena u Mojdežu kod Herceg Novog, što znači da je u to vrijeme u SAD bilo i žena i zasnovanih porodica. Prema potpisnicima priloga za postradale u Hercegovačkom ustanku (1875) vidi se da je u to vrijeme u SAD bilo dosta ne samo Primoraca nego i Crnogoraca, i to u većem broju. O tome svjedoče i drugi podaci iz sedamdesetih godina 19. vijeka, čak i za postojanje fondova i društava uzajamne pomoći. Znači da su u SAD-u više godina odranije doseljenici iz Crne Gore i Crnogorskog primorja već bili naseljeni.

U to vrijeme se pominje i Srpskocrnogorsko društvo. Kad je rat započeo 1876. mnogi Crnogorci koji su se našli na radu u stranim zemljama, pa i u Americi, „bez ikakvog poziva potrčali su u Crnu Goru“, kako piše Ljubomir Nenadović „da se bore za svoju domovinu i njenu slobodu.“ Početkom osamdesetih godina na radu u Americi bilo je puno mladeži i sredovječnih ljudi iz Primorja. Početkom devedesetih godina 19. vijeka novine su zabilježile dolazak jednog Crnogorca, Save Petrovića, u „bogatom crnogorskom odjelu“, koje se toliko Amerikancima dopalo, pa se on dosjetio da se pojavljuje tako u nekom muzeju, gdje je dolazio silan svijet da ga vidi, i to mu je bio posao od koga je dobro zarađivao. Ali svi naši iseljenici u tom dalekom svijetu nijesu bili takve sreće već su radili najteže poslove, pogotovo u američkim rudokopima.

Crnogorski pasoš iz 1915. godine

Sedamdesetih godina ih je najviše bilo u San Francisku i drugim mjestima Kalifornije, Luizijani i drugim mjestima. Prema pasoškim knjiga, od 1871. do 1877. u Ameriku je pošlo 25 lica, najviše iz Ćeklića, Ceklina, Građana, Crmnice, Cuca, Njeguša i Banjana. Već od 1873. počinje da stiže zaostavština poginulih i umrlih radnika.

U to vrijeme u Ameriku su išli pečalbari iz Pive, čak i uoči rata sa Turskom (1875) zbog krajnje oskudice i nužde. Zapravo osnovni uzrok odlaska velikog broja Crnogoraca u Ameriku, posebno SAD, jeste krajnje siromaštvo i prezaduženost familija.

Crnogorsko društvo se raslojavalo na one koji imaju i one koji nemaju od čega da žive. Tome je doprinio nagli porast zelenaškog kapitala, što je veliki broj bezemljaša dovodilo u sve teži položaj, iz kojega se tražio izlaz, a to je odlazak na zaradu, u pečalbu, u očekivanju da će moći da zarade i otkupe zadužena imanja, vrate dug i plate dažbine državi. Zelenaši, uglavnom glavari, činovnici i drugi davali su novac pod kamatu  siromasima i žito da se prezimi. Oni su i podsticali nuždene, zadružne stanovnike, uglavnom mlade ljude da idu u Ameriku, da zarade novac i njima vrate zajam. Ali je u stvarnosti bilo to mnogo teže i dramatičnije. Mnoge porodice su ostajale bez iđe išta. Jedina nada i uzdanica je bila u člana porodice ili više njih koji idu u daleku Ameriku, preko okeana. To zelenašenje je bilo vrlo složen sistem bogaćenja, kroz razne vidove, dok je za siromašne porodice značilo – opstati ili nestati.

Crnogorski prosvjetni klub “Njegoš”, Čikago, 1913. godina

Crnogorci su se koristili iskustvom i vezama Bokelja i Paštrovića i, zajedno sa njima, odlazili u Ameriku, nakon Veljeg crnogorsko-turskog rata (1876-1878) sve masovnije.

A doseljavali su se u nekolika talasa: krajem 19. vijeka, početkom 20. vijeka do Prvog svjetskog rata, zatim između dva svjetska rata i nakon Drugog svjetskog rata – sve do današnjeg vremena. U SAD postoji već 4-5 pa i više generacija crnogorske ekonomske emigracije koja je ranije brojala oko 50.000 ljudi a danas ima oko 150.000 američkih građana crnogorskog porijekla.

U Ameriku se odlazilo u grupama i pojedinačno.

Prema pasoškim knjigama se vidi da su u početku sedamdesetih godina 19. vijeka na pečalbu u Ameriku odlazili (od 1879. do 1887.) Katunjani i Crmničani. Istina, u malom broju do 7 ljudi, a od tada sve više i iz drugih krajeva i plemena Crne Gore, sve masovnije. Pasoši su važili za tri i pet godina. Poslije 1900. u Galvestonu je bilo oko 100 Grahovljana. U Ameriku su odlazile i žene i đeca od 12 godina. Od 1895. pa do Prvog svjetskog rata u Ameriku je masovno odlazila crnogorska mladež u sve većem broju.

Žensko udruženje Udružene Crnogorke, Detroit, 1913. godina

Broj iseljenika se stalno povećavao. Samo u drugoj polovini 1903. u Ameriku je pošao 621 Crnogorac. Međutim, Pavle Apolonović Rovinski tvrdi da je do 1903. preko okeana pošlo na zaradu oko 6.000 Crnogoraca.

Procjenjuje se da je između 1903. i 1908. godine na rad u Ameriku otišlo oko 25.000 Crnogoraca, ili oko 10 % ukupnog stanovništva. Iseljenici su o putu do Amerike i o prilikama u njoj informisani na razne načine: preko onih koji su već bili tamo pa se vratili, preko rodbine onih koji su bili na pečalbi ili njihovih pisama, ali i preko raznih agenata koji su vrbovali crnogorsku mladež i siromašne ljude za odlazak u pečalbu. Austrougarski agenti su to činili ne samo iz ličnih nego i državnih razloga da bi odlaskom velikog broja za vojsku sposobnih mladića oslabili vojnu i odbrambenu moć Crne Gore u slučaju rata.

Glas Crnogorca je obavještavao kako da se obezbijede brodske karte za Ameriku, upozoravajući da se neiskusni iseljenici čuvaju raznih prevaranata, lopova i drugih  sumnjivih lica. Uglavnom se putovalo brodom od Kotora do Trsta, a odatle prekookeanskim brodovima dalje preko okeana do Amerike. Na tome putu su iseljenike, koji se prvi put otiskuju u svijet, vrebala brojna iskušenja i opasnosti, pa su mnogi plaćali dug svome neiskustvu i nepoznavanju jezika i ostajali bez igdje ičega. Ranije je toga bilo više, a kasnije su i crnogorski iseljenici upućivani na sigurnije putničke agencije i jeftiniji prevoz.

Doseljenici na ostrvu Elis

Početkom 20. vijeka angažovane su poznate svjetske putničke agencije, pošto se i crnogorska država više angažovala. Među takvim je bio i Sjevernonjemački „Lojd Bremen“. Na Cetinju je otvorena agencija za putovanje u Ameriku. Ali bilo je i drugih putničkih agencija na Cetinju, Podgorici, Nikšiću i Baru. S druge strane u Njujorku su otvarana društva i agencije za putovanje iz Crne Gore u SAD, čije je informacije prenosio Glas Crnogorca. Od prve decenije 20. vijeka preko Atlantskog okeana se putovalo uglavnom brodovima engleskog parobrodskog društva „Gunard Line“. Putovanje od Kotora do Njujorka je trajalo od 20 do 30 dana. Karta je koštala 175 kruna (i još 5 za hranu). A putovalo se brodovima austrijske kompanije „Unione Australace di Navigatione“. Od tih prekookeanskih brodova koji su prevozili crnogorske pečalbarepouzdan je bio „Baron Gauč“, zatim njemački brod „Sofi Hohenberg“, kao i neki italijanski, francuski, španski, grčki i brodovi drugih zemalja.

Doseljenici na ostrvu Elis

Crnogorci su išli sa putnim ispravama – pasošima, ali se dešavalo da ih neki nemaju ili da ih lopovi ukradu i onda su za iseljenike nastupali ozbiljni problemi za povratak. Po Pavlu Rovinskom od početka 1903. do septembra iste godine izdato je 4620, a do kraja novembra 6.000 pasoša. Po podacima za 1904. izdato je u januaru 1200 pasoša za Ameriku a do kraja februara iste godine oko 8.000 pasoša, dok se u izvještaju za 1907. navodi da je za nepuna tri mjeseca izdato 4.444. Sve to svjedoči o masovnosti iseljavanja iz Crne Gore u tome periodu.

Samo iz Nikšićke oblasti do 1904. u Sjevernu i Južnu Ameriku pošlo je 488 pečalbara a samo te godine 424. Slično je bilo i sa Kolašinskom oblašću. A do kraja iste godine iz više crnogorskih plemena, na osnovu pasoške knjige, pošlo je 1250 lica, u grupama najviše do 30 ljudi, a naredne godine (1905) za Ameriku je pošao 221 pečalbar,  uglavnom iz Katunske i Crmničke nahije.

Osim iz Crne Gore, u Ameriku su odlazili i crnogorski pečalbari koji su bili na zaradi u Carigradu i drugim krajevima.

Doseljenici na ostrvu Elis

Po austrijskim podacima broj iseljenih Crnogoraca u Ameriku zaključno sa 1905. godinom iznosio je oko 15.000, od kojih su trećina bili mladići od 20-25 godina starosti, a bilo je i mlađih. Po beogradskoj „Štampi“ iz 1906. godine od 1903. do 1905. za Ameriku je bilo izdato „ravno 18.319 pasoša“, a samo za prva tri mjeseca 1906. izdato je 1216 pasoša. Samo iz okoline Nikšića za prvih šest godina u Ameriku je pošlo 1390 lica. Iseljavanje je toliko bilo masovno da je austrijski izvještač iz Podgorice javljao „da u mnogim bataljonima više od pola vojnika manjka“. Još 1903. godine, po sačuvanom dokumentu, jedan komandant bataljona se žali ministru vojnom, vojvodi Iliji Plamencu, na Cetinju:

„Odoše momci u Ameriku! Manjkaje mi pola bataljona“.

Ali nevolja, siromaštvo i nastojanje da se pomogne porodica zapućivali mlade ljude na putovanje u „Ameriku“, „vaporima“ koje je ponekad trajalo i do mjesec dana, zavisno u kakav su se brod ukrcali. Na žalost, mnogu koji su bili nuždeni nijesu mogli da obezbijede pare za prevoz, drugi su ga dugo štedjeli, prodavali sve što su mogli ali pozajmljivali novac za put, koji su morali čim prije od zarade da vrate.

Crnogorski rudari, Ros Mine, Holtyre, Ontario, 1932. (preuzeto iz knjige „The Album of Memories Canadian – Montenenegrins, grupa autora, Toronto – Podgorica, 2006“)

Masovno iseljavanje prijetilo je slabljenju radne snage porodica, ali i ugrožavalo bezbijednost i odbrambenu moć države. Zato su crnogorske vlasti nastojale da iseljavanje zabrane, ali su u tome bile nemoćne. I američke vlasti su zbog ogromnog priliva emigranata iz Evrope nastojale da tome stanu na put. Donesen je zakon po kome se neće propuštiti u Ameriku nijedan doseljenik „od 12 do 55 godina koji ne zna čitati i pisati na svom maternjem jeziku, a osobe preko 55 godina neće se ni pod kojim uslovima primati  osim ako nisu članovi porodice koje su već nastanjene u Americi“.

Iz Crne Gore su se u Ameriku iseljavali i seljaci i građani. Praznila su se i sela i varoši. Po austrijskim izvještajima od 1903. do 1907. u SAD je pošlo „10.000 zdravih i mladih Crnogoraca, od kojih su dvije trećine bili vojnici“. Po istim izvorima se navodi da te godine ima 17.000 , a po „Slobodnoj riječi“, oko 15.000 crnogorskih emigranata.

Crnogorci u kamenolomu, grad Tandil, početak dvadesetog vijeka

Po trećim, ruskim podacima, tada je u Americi bilo 20.000 Crnogoraca, dok je njemački časopis „Štrefler“ pisao da je od 1904. do 1907. u Ameriku došlo „15.000 za vojsku sposobnih Crnogoraca“.

Uoči i u toku balkanskih ratova, osim vojnih obveznika, kojih je bilo dosta u SAD, mnogi crnogorski pečalbari su pohitali kao dobrovoljci da svojoj državi i narodu pomognu u oslobođenju krajeva koji su vjekovima bili pod turskom okupacionom vlašću. Znatan broj je poginuo ili ranjen, ali se dio njih vratio u Ameriku nakon završetka rata.

Prema zvaničnim podacima od sredine septembra 1913. do marta 1914. godine, za 6 mjeseci, iz sastava četiri divizije iselilo se 1506 vojnih obveznika, od kojih 177 sa dozvolama a 1336 bez dozvola, najviše iz Crmničko-primorske, Katunske, Nikšićke, Bjelopavlićke,Riječko-lješanske i Vučedolske brigade, a najmanje iz Kolašinske i Vasojevićke brigade.

Crnogorci, prvi, drugi i treći sa desne strane, u jednoj kafani u Taftu

Crnogorci su, preko Kotora, takoreći svakodnevno odlazili u Trst, uglavnom bez putnih isprava, a najviše mladići od 16 do 25 godina. Pretpostavlja se da je crnogorskih  iseljenika u to vrijeme bilo u Americi (SAD) oko 30.000. Na tako veliki zamah iseljavanja mladih ljudi iz Crne Gore nesumnjivo je uticala Austrija zbog svoje težnje – prodor na Bliski istok, pa je bilo zabrinjavajuće da Crna Gora ostane i bez radne snage i odbrambene moći. Od 1906. i posebno 1910. za odlazak u SAD sve više su se prijavljivale žene sa đecom, jer su im se domaćini već bili snašli i unačinili tako da su mogli da ih pristojno prime. Muževi su slali novac za put, a one su kao prave heroine same stizale „preko svijeta“. Taj porast preseljenih i tako zasnivanih porodica zaustavio je novi rat.

Iako se završio glavni period crnogorskih iseljavanja u SAD, na razmeđu 19. i 20. vijeka, koja su manje-više bila masovna, mora se kazati da sve to nije bilo ni jednostavno ni lako. Pečalbari su nailazili na brojne probleme i prilikom polaska, i u putu, i po dolasku na američko tlo. U francuskoj luci u Avru i drugim mjestima usput vršeni su pregledi pečalbara i prije ulaska u prekookeanske brodove. Komisija je propuštala mlađe, ali i vraćala starije i bolesne.

Osveta u crnogorskom stilu – novinski članak iz 1907. godine o sukobu Crnogoraca sa poslovodstvom gradilišta u gradu Taft, SAD

Ulazna taksa u Ameriku, uvedena 1882, plaćana je 1 dolar, ali se vremenom povećala. No prije toga svaki doseljenik (1907) morao je već na brodu da uplati 4 dolara poreza, pri iskrcavanju 10, a 1911. 25 dolara, što je za siromašne ljude, koji se još nijesu osvijestili od puta i neizvjesnosti, bio veliki izdatak po samom dolasku. Pečalbari su po ulasku u SAD morali da, poslije iskrcavanja prođu preko ostrva Elis. Preko njega su prošle hiljade crnogorskih iseljenika, dok se dio njih useljavao preko San Franciska na zapadnoj obali države, kao i preko luka na jugu. Ostrvo Elis je 1892. otvoreno kao glavno prihvatilište za iseljenike u SAD. Oni su morali da prođu i da izdrže „strog ispit“, nakon čega im je bilo dozvoljeno useljavanje ili su vraćani natrag. Oni koji bi prošli, puštani su da traže za sebe zaradu, ali su morali imati određenu adresu na koju idu. Oni koji ne bi prošli vraćani su o trošku kompanije preko koje su i doputovali.

Crna Gora u to vrijeme nije još imala svoje diplomatsko predstavništvo u SAD, čija je zaštita iseljeničkih interesa i prava bila neophodna, mada je bilo pomoći od pojedinaca koji su tamo ranije nastanjeni, kao i od pojedinih društava.

Crnogorski rudari u SAD – Ilija Vukmanović, Vaso L. Vukmanović, Vido Jovetić, Milo Jovetić – svi iz Crmnice

Zanimljiv je detalj kako je crnogorskoj vladi stavljeno na znanje da se svakome pečalbaru koji hoće da putuje u Ameriku preporuči da nauči odgovor na prvo pitanje koje mu vlasti postave: „Ja idem u Ameriku da tražim rad i sreću“. Svaki doseljenik je morao da ima 30 dolara i tačne adrese svojih prijatelja koji su se ranije doselili. Neznanje jezika i nesnalaženje je skupo plaćano. Odlazak se zabranjivao đeci ispod 16 godina, ukoliko ne idu sa starijim članom porodice, a stariji od 45 godina su vraćani iz luke. Ponekad je vraćano i po 200 radnika. A vraćani su i iz drugih razloga, neispravnih putnih isprava itd. Mnogi su zbog prevara ili nesnalaženja spali na prosjački štap.

Povratnici su se vraćali preko italijanskih luka, ili Trsta, o tuđem ili o državnom trošku. Rijetko su naši povratnici uspijevali da od agencija naplate bar dio pretrpljene štete. Od 1909. do 1911. iz Amerike se vratilo 1709 radnika.

Grob Raka Š. Vučkovića u Bilingsu, Montana, SAD

Pred aneksionu krizu, koja je nagovještavala moguće ratne prilike, vratilo se 1770 a godinu dana kasnije 1544 crnogorska pečalbara. Kad je rat počeo 1912. mnogi nijesu imali novca da se odazovu pozivu domovine, ali su tražili pomoć od crnogorske vlade. Slično je bilo i na početku Prvog svjetskog rata. Teško je bilo organizovati prevoz pečalbara iz Amerike radi popune mnogo prorijeđenih redova u jedinicama crnogorske vojske.

Kao što je već navedeno, Crnogorci su već od 1903. počeli da masovnije odlaze u SAD, ali evidencija nije baš najpouzdanija, pošto je dosta iseljenika išlo i bez crnogorskih pasoša ili su im austrijski agenti i uredi davali austrougarske pasoše. Ali su ih kasnije zbog toga čekale druge nevolje. Austrougarske vlasti su nastojale da povećaju broj crnogorskih iseljenika i tako oslabe vojnu moć Crne Gore.

Grob Andrije N. Lubarde u Ber Kriku, Montana, SAD

Tih odlazaka bez znanja crnogorskih vlasti bilo je puno. Ali vrbovanje austrijskih agenata, duž crnogorske granice, za Ameriku i Australiju, uz obećavanje dobrih nadnica, pod uslovima obaveznog rada, što po dr Đoku Pejoviću djeluje jezivo, čak i ponižavajuće: „To je bila u stvari prava trgovina ljudima, mnogo slična trgovini robovima, u kojoj su neobavješteni i sasvim osiromašeni crnogorski seljaci bili žrtve velikog broja raznih posrednika – zelenaša“. Ali u borbi za goli fizički opstanak osiromašeni i do beznađa dovedeni ljudi, plaćajući dug svome neiskustvu i nepatvorenoj naivnosti, na sve to su nasijedali i pristajali, bili ucjenjivani i iskorišćavani. Međutim, crnogorska vlada je nastojala da diplomatski i konkretno nešto preduzme za spas svojih državljana na putu za Ameriku, u veliku neizvjesnost. Tako su se angažovali crnogorski generalni konzul u Trstu i počasni konzuli u Napulju, Parizu, Avru i drugim mjestima.

Grobnica Petra S. Banićevića

Zahvaljujući tim aktivnostima smanjena je cijena vozne karte a i putovanje je bilo sigurnije i bezbjednije kod pojedinih uglednih kompanija, koje su brodovima prevozile crnogorske i druge pečalbare. Putovanje do Njujorka je koštalo 175 kruna (plus 5 kruna za hranu), a putovanje je trajalo 18-20 dana. Priča o putovanjima crnogorskih pečalbara do Amerike je vrlo složena, duga i bolna. Ali su crnogorski iseljenici to sve antejski izdržavali i prometejski podnosili.

Posebna je priča kako su se crnogorski iseljenici, uglavnom kao fizička radna snaga, do juče stočari i seljaci, maloljetni čobani i ponosni plemenici, snalazili na američkom kontinentu, a stizali su u kapitalističku zemlju naglog tehničkog napretka i moćne industrije. Radili su na poslovima sasvim različitim od onih u zavičaju, sa glavnom mišlju da dođu do veće zarade kako bi pomogli svojim porodicama i otplatili dugove i zajmove.

Grobnica Vidaka M. Kalezića

Zbog toga što su u SAD dolazili u manjimgrupama nijesu imali prilike da osnuju neku crnogorsku koloniju. Radna snaga je bila jedina roba kojom su oni raspolagali. Primorani su bili da je prodaju i dobiju gotov novac za svoj opstanak i pomoć porodici. Radili su na željezničkim prugama, a najviše u rudokopima, a bilo ih je da rade u trgovini, ugostiteljstvu i drugim poslovima.

Brzo su mijenjali mjesto i vrstu posla, u potrazi za većom zaradom. Radili su najteže poslove za 1 ili 1 i po dolar dnevno, po 12 i više sati. Morali su da izdrže jaku  konkurenciju sa pečalbarima iz drugih zemalja. Nepismenim seljacima – radnicima nametnuto je polaganje ispita na engleskom jeziku, da bi ih potisnuli.

Grob Mašana i Jovanke Jove Borozan – Montana, SAD

Ali bistri gorštaci su brzo shvatali kako da se bore i štite svoja prava, pa su se udruživali u unije i sindikate, naročito u rudnicima Pensilvanije, i sve su više teškoće crnogorske i slovenske radnike upućivali jedne na druge i na već osnovane radničke organizacije. Iako je rad u rudokopima bio mnogo težak i rizičan, a crpio momačku snagu i mladost, crnogorski pečalbari su dobro zarađivali, ali su imali i velike troškove, jer je za tako težak posao trebalo obnavljati snagu i koliko–toliko i misliti na zdravlje. Za nekolike godine mogla se uštedjeti pristojna suma novca, od koje se moglo poslati porodicama u Crnoj Gori, koje su to čekale „kao ozeblo sunce“.

Crnogorci u većim grupama stizali od Meksika do Arizone, kroz Seatl Vašington, preko Bjut Montane ka sjeveroistoku do Kanade, Dakote, Minesote, Ilinoisa, do Indijane. Crnogorski pečalbari radili su u Pensilvaniji, Hazletonu, Nju Orleansu, Dabsonu, Anakondi, te u rudnicima bakra u Bjut Montani, Ćestinut Montani, na željezničkoj pruzi Northern-Pacifik, zatim u rudnicima uglja u Koloradu, u Oregonu, Bloktonu, Aljasci, Pitsburgu, San Francisku i drugim mjestima Kalifornije, u rudnicima Aurore, Majne, Glob Arizona i u drugim mjestima širom kontinenta. Valja istaći da je 1911. godine u Kanadi bilo oko 3-400 crnogorskih pečalbara. Iako su radili zajedno u grupama, ipak u traganju za zaradom nijesu mogli da se skrase na jednom mjestu.

Pasoš crnogorskog iseljenika Anta Jakšića iz Nikšića, 1919.

Prosječna nadnica nekvalifikovanog radnika u raznim mjestima bila je od 1 do 2 i po dolara. Od toga je za uštedu moglo ostati pola dolara, ali za duže vrijeme ta ušteda je rasla da bi se poslala doma. Na težim poslovima moglo se zaraditi i do 6 dolara. Za stan je mjesečno plaćano oko 30 a za članarinu potpornog društva u kome su bili učlanjeni 5 dolara.

Po nekim procjenama radnik je mogao da uštedi za godinu dana prosječno oko 200

dolara a u nekim slučajevima i znatno više. Crnogorski pečalbari su se, samo da bi više ušteđeli i poslali ukućanima u Crnoj Gori, mnogo čega lišavali, ali su uticali i drugi društveni faktori: poskupljenja, štrajkovi. Zatvaranje preduzeća, otpuštanja s posla i razne zloupotrebe uticali su na njihove zarade.

Porodica Barović, Bearcreek,Montana, SAD, 1921. godina

Samo rijetki crnogorski iseljenici su uspijevali da se obogate. Na život i zarade  crnogorskih pečalbara od 1906. godine uticali su velika nezaposlenost i finansijska kriza. Masovno se ostajalo bez posla, tako da se ušteđevina od zarade morala potrošiti. A ponovo se bilo teško zaposliti. Posredniku je radnik morao da dâ i do 150 dolara. U tom pogledu 1908. i 1909. radnici su bili u teškom položaju i padali su u velike dugove. Ali baš tada je solidarnost radnika dolazila do izražaja, pa su razna potporna društva i društva uzajamne pomoći spasavala pojedince od konačne propasti.

Upravo zato su crnogorski iseljenici bili primorani da osnivaju svoje organizacije, a u nedostatku diplomatske zaštite i loše službe socijalnog osiguranja da se udružuju. Težak i mukotrpan život u Crnoj Gori zaputio je hiljade porodica u „obećanu zemlju“ Ameriku na zaradu, u teškim uslovima. Mladost crnogorska je odlazila u tuđu zemlju, a „tuđa zemlja kalauza nema“ ali su crnogorski mladići, zor-delije, „momci ka zvijezde“ – našli ključ i za tu američku bravu.

Poznati crnogorski vajar i emigrant Janko Brajović

A na domu je ostajala inokoština, sirotinja, porodice koje su čekale spas, đevojke prsten iz dalekog svijeta, a stizali su i crni glasovi iz „obećane zemlje“, koja se pretvarala u „prokletu“ jer su u rudnicima, pod zemljom, i na drugim opasnim poslovima ili obolijevali i iscrpljeni umirali – muževi, braća, sinovi.

Tu tragediju je duh crnogorskog naroda izražavao kroz stihove tužbalice:

Što su ove crne knjige

crno domu

iz daleke Amerike

bog je kleo.

Što zatrije Crnu Goru

crna bila…

Ostavi me bez Radoja.

(S. Dučić, „Život i običaji plemena Kuča“)

„Amerikanski glas Crnogorca“, glasilo crnogorske političke emigracije u SAD

Takvih stihova i sličnih tekstova bilo je još puno. U njima se ogleda naličje života crnogorske pečalbe i pečalbara. U drugima progovara ontološka vedrina crnogorskog narodnog bića, pjesma pjevana u mladosti, prije odlaska:

Ameriko, rosno cvijeće,

nema toga ko te neće,

ni đeteta od dva ljeta,

niti starca od sto ljeta…

Nikola Petanović, politički emigrantu SAD, poznati crnogorski intelektualac i borac za obnovu crnogorske nezavisnosti

Duh sloge i solidarnosti crnogorske progovorao je i u dalekom svijetu, pod sloganom:

„Slogom rastu male stvari – a nesloga sve pokvari“.

Tako su nastajala prva crnogorska društva i klubovi, čije je postojanje i rad bilo od izuzetnog značaja za život i sudbinu tadašnjeg crnogorskog iseljeništva u svijetu, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama. Prvo je osnovano na američkom Jugu, 1. maja 1874. godine, Sjedinjeno slovensko društvo, kome su pripadale i grupice crnogorskih radnika kojih je tada tamo bilo.

Časopis Crnogorsko ogledalo/The Montenegrin mirror izlazio je u San Francisku (1927-1931) na engleskom jeziku, čiji je osnivač i urednik bio Nikola Petanović, u kome je predstavljen koncept moderne crnogorske nacije i države

Društvo je imalo i svoj Statut. Pomagalo je bolesnom radniku, svom članu, sve do njegovog ozdravljenja ili smrti. Društvo je plaćalo ljekara i ljekove. Oni koji su bolovali kod kuće nedjeljno su dobijali po 5 dolara. Preminuli je sahranjivan o trošku društva. Članarina je bila 1 dolar. U San Francisku 1880. osnovano je prvo jugoslovensko iseljeničko društvo pod imenom Srpsko-crnogorsko dobrotvorno i literarno društvo. Imalo je svoj Ustav i zakon. Osnovni cilj i zadatak Društva je bio „uzajamno potpomaganje u nuždi i bolesti, te širenje prosvjete“. Član nije mogao biti mlađi od 21 godine, a o onima preko 50 se raspravljalo. Problematični i rđavi ljudi nijesu mogli biti članovi društva. Između ostalog, pomoć za liječenje je imao onaj koji nije kriv za svoju nesposobnost i imao pola godine staža u Društvu.

Za raspravljanja o vjeri i politici obično su članovi isključivani. Ostali članovi Statuta su regulisali odnos prema pojedincima i njih prema društvu. Od 1880. do 1905. broj članova se kretao od 27 do 316. Društvo je imalo svoj ogranak u Čikagu. Njegovi članovi rodom iz Crne Gore bili su Bjelice, Bajice i Donjokrajci. Birani su i u rukovodstvo.

U Montani je 1899. osnovano „Srpsko jedinstvo“, čiji su članovi uglavnom bili Bokelji i Crnogorci. Godinu dana kasnije osnovano je društvo „Sveti Sava“. Osnovano je i društvo pod nazivom Crnogorski savez, a imalo je i svoje sekcije u 7 crmničkih gradova. Njegovo osnivanje je podsticano sa Cetinja. Radilo se na stvaranju novih crnogorskih organizacija koje su svojim članovima pomagale da se brže i bolje snađu u tuđem svijetu i uzajamno pomažu. Osnivana su 1903. društva u raznim mjestima Amerike, naročito kada je doseljavanje Crnogoraca postalo masovnije.

Crnogorski prosvjetni klub, Detroit, 1927-1937.

Tako je iste godine, zajedno sa drugim osnovano u Šisholmu, Srpsko pravoslavno bratstvo Sv. Vasilije Ostroški, kao i društvo Srpsko-pravoslavnog saveza Srbobran. Taj savez je objedinjavao 55 društava sa preko 3000 članova. Što se tiče pomoći, članovi ove radničke organizacije, pored članarine, u slučaju smrti svoga člana uplaćivali su po 50 santima, a u slučaju osakaćenja po 1 dolar, dok je porodici umrlog isplaćivano 500, a osakaćenom 1000 talira. Takođe, 1903. godine osnovano je društvo „Sv. Petar Cetinjski“ u Van Hautgenu (Nju Meksiko), a naredne godine u Led Sitiju (S. Dakota) osnovano je dobrotvorno društvo „Grahovac“, u Čikagu društvo „Ljubav Crnogoraca“, a u Pitsburgu društvo „Gorski vijenac“. Godinu dana kasnije (1905) u Nju Jorku (Njujorku) je osnovan Srpsko-crnogorski savez. Dvije godine kasnije imao je 1500 članova. Međutim, upravo su tada društvo potresale međusobne političke borbe indukovane onim koje su se u to vrijeme vodile u Crnoj Gori između pravaša i klubaša, naročito u Bjutu. Ali isticano je ono što je bilo neophodnije – osnivanje zadruga i ustanova za osiguranje.

Posebno živu aktivnost je u to vrijeme imala organizacija Crnogoraca u Hazletonu. Crnogorci koji su radili u Los Anđelesu bili su članovi Srpskog dobrotvornog društva „Jedinstvo“. Unošenje politike u razna društva dovodilo je do njihovog cijepanja.

Osnivana su u SAD i nova društva: 1908. godine „Orlov krš“, „Knjaz Ivan Crnojević“ u Kanadi, u kojoj je tad bilo oko 1000 Crnogoraca. Kasnije je osnovano društvo „Lovćen“, „Crnogorski orao“, „Knjaz Mihailo Njegoš“. Od nekoliko samostalnih potpornih organizacija osnovan je 1909, u Nju Jorku, Savez Sjedinjenih Srba „Sloga“, a u maju iste godine u Nju Jorku je osnovano posebno Srpskocrnogorsko emigrantsko zaštitno društvo.

Kasnije su osnivana i druga društva: „Manastir Pivski“, „Knjaz Mirko“, „Lješansko dobrotvorno društvo“ u Anakondi (Montana) itd. Srpsko-crnogorski savez u Čikagu imao je 27 ogranaka, čiji je ugled i uticaj bio veliki među crnogorskim pečalbarima. Savez 95 u Čikagu – Ilinoisu imao je mogućnost da porodicama umrlog ili za pojedina osakaćenja isplati zamašne sume.

Radnici su uspjeli da se izbore za osmočasovno radno vrijeme, a u 34 države SAD izvojevano je radničko osiguranje od strane poslodavaca. Predviđeni su iznosi radnicima i njihovom porodicama. Rudari su morali biti članovi radničke unije da bi imali pravo na odštetu, pored one koju su imali preko određenih potpornih društava. Recimo, za izgubljeno oko kompanija je bila obavezna da isplati radniku 2100 dolara. Oštećeni radnik je sada mogao da preko suda, tužbom traži odštetu od poslodavca.

„Crnogorski glasnik“, glasilo crnogorske političke emigracije u SAD

Iz svega navedenog se vidi da se poboljšao položaj radnika i u tome pogledu.

Od ostalih dobrotvornih društava koja su imala veliki broj članova i znatna finansijska sredstva, isticao se „Zmaj od Noćaja“ (1913-1915), kao i drugi odjeli većih i moćnijih dobrotvornih društava. Praćenje rada dobrotvornih društava, njihovih statuta, pravilnika i dokumentacije svjedoči o životu crnogorskih iseljenika krajem 19. i početkom 20. vijeka i kasnije.

U borbi za svoja prava crnogorski iseljenici su, na poziv radničke unije, stupili u štrajk u Ćusviku. Bili su odlučni da u ugljenokope ne silaze sve dok kompanija ne ispuni radničke zahtjeve. Nijesu se plašili da potpišu odluku o štrajku. U njemu je u sukobu sa policijom ranjen, a uskoro i umro, Spaso B. Kažić. Ali druge naše iseljenike je naćerala nevolja da učestvuju na strani policije u gušenju štrajka. Zato su bili isključeni iz društva kome su pripadali i javno žigosani.

Crnogorski iseljenici bili su zadugo prepušteni sami sebi, bez ikakve diplomatske zaštite. Tu zaštitu su im ponekad pružala ruska diplomatska predstavništva, posebno od 1903. godine, usljed masovnog doseljavanja crnogorskih pečalbara. Oni su se obraćali ruskom konzulu u San Francisku, čija je pomoć bila dragocjena u spornim situacijama u kojima su se često nalazili.

Crnogorski dobrovoljci u američkoj vojsci na Pacifiku u Drugom svjetskom ratu

Ali ruska diplomatska služba i knjažev izaslanik J. Tomanović su ukazivali da je neophodno da Crna Gora u SAD ima svoga diplomatskog predstavnika koji bi vodio brigu o svim doseljenicima od časa stupanja na američko tlo do rješavanja njihovih životnih problema. Međutim, tek 1906. godine, poslije smetnji koje su činjene Crnogorcima prilikom doseljavanja kao i zbog upoznavanja teškoća i ukupne problematike crnogorskih emigranata, crnogorska vlada je odlučila da pošalje svoga predstavnika, inž. Marka Đukanovića, da bi sagledao stanje i vidio kolika je neophodnost da se tamo postavi diplomatski predstavnik Crne Gore.

Trebalo je zaustavili neravnopravan položaj crnogorskih radnika u odnosu na one iz drugih evropskih država i da se postavi konzularni predstavnik sa nekoliko agenata.

Tek 1910. Crna Gora je poslala otpravnika poslova pri vladi SAD, a u ljeto 1915. za konzula u toj zemlji postavljen je pomorski kapetan A. Seferović, u času kad je postojala potreba da se hiljade Crnogoraca vrate u svoju zemlju radi učešća u ratu. Diplomatsku zaštitu Crnogoraca u Americi do tada je obavljao ruski konzul. Međutim, crnogorska vlada nije mogla da plaća svoja predstavništva u Americi, „iako su otud stizale najveće količine novca koje su ikad Crnogorci zarađivali u tuđoj zemlji“.

Prepušteni sami sebi, svjesni zbog čega su pošli u daleki svijet, crnogorski iseljenici u SAD nastojali su da ušteđeni novac pošalju što prije, jer osim porodice na tu zarađenu muku čekali su i povjerioci od kojih je pozajmljen novac pri njihovom polasku u daleki svijet, da bi se platili putni troškovi do Amerike i porez državi. Ako pečalbar nije uspio da na vrijeme pošalje taj potrebni novac, traženo je odlaganje vraćanja duga ili bi imanje bilo stavljeno na javnu prodaju, tzv. inkanat. Uzima se da je crnogorski radnik u SAD ipak uspijevao da prosječno godišnje, iz nekoliko puta, pošalje svojoj kući i porodici oko 1000-2000 kruna.

Crnogorci u Hazletonu, SAD, 1941. godina

Pored toga crnogorski iseljenici su organizovali akcije sakupljanja pomoći za svoju domovinu i zavičaj za opšte potrebe: gradnju puteva, mostova, vodopoja, škola, crkava itd. Ti dobrovoljni prilozi oko pedesetak radnika iznosili bi i preko 500 kruna a šiljani su na razne adrese u Crnoj Gori. Ti prilozi su ponekad bivali i znatno veći i do 20.000 dolara.

Posebna obaveza dobrotvornih društava je bila da se porodicama u ratu poginulih dobrovoljaca pošalje novčana pomoć. Ali slanje novca nije išlo tako jednostavno, niti je bilo bez rizika, jer su se uputnice sa novcem često gubile ili je kasnila isporuka novca, pa su tražili sigurniji način za njegovo slanje. Zbog novčane krize 1907. godine, kada su isplate novca bile ograničene, samo su veće banke mogle da pomalo ušteđenoga novca isplaćuju radnicima. Neke banke su naredne godine bile pale pod stečaj tako da su prestale da isporučuju upućeni novac porodicama crnogorskih radnika. Pojedincima su tako propadale velike sume novca u tim bankama čak i do 700.000 dolara, a radnicima i do 1000 kruna mukotrpno stečene ušteđevine. U strahu da daju bankama novac na čuvanje, naši iseljenici su ga davali gazdama na čuvanje, uz veliku proviziju i druge probleme, čak i prevare.

Uz posredovanje crnogorskih vlasti, crnogorskim pečalbarima je javljano da više novac ne šalju preko pošte, preko uputnica, već preko neke evropske banke, „sa zahtjevom da novac u Crnu Goru šalju u novčanom pismu“, uz upozorenje da ne daju novac na štednju na uobičajeni način jer je on nosio rizik da se ne ostane bez te s mukom zarađene crkavice. Pošto su prekinute veze između Crne Gore i američke poštanske službe, novac je slat preko Narodne banke u Pitsburgu i preko Prve hrvatske štedionice u Zagrebu.

Crnogorsko iseljeništvo je početkom 20. vijeka slalo pozamašna sredstva u Crnu Goru, što je doprinosilo stabilnosti države i pospješivalo život znatnog broja njenih porodica.

Ljubo Radoman, Ilija Vuksanović i Marko Vujačić, Immins, Ontario, 1932. godina

Po Pavlu Rovinskom, iz Amerike je jedne godine došlo toliko novca „koliko je iznosio državni budžet Crne Gore“. Tako su oko 20.000 radnika u Americi izdržavali svoj narod. Navode se podaci da su radnici iz Amerike preko novčanih zavoda poslali svojim porodicama od 1906. do 1912. godine 9 miliona perpera a poštom skoro 7 miliona perpera, ukupno 16 miliona perpera. Ova novčana sredstva su mnogo značila i porodicama iseljenika i državi. Vrijednost američkog novca na crnogorskom tržištu je bila vrlo visoka, a time i kupovna moć velika.

Rad i boravak velikog broja Crnogoraca, stečena iskustva i nova saznanja mijenjali su i njihove poglede na svijet, kako onih koji su se vraćali u domovinu, tako i onih koji su tamo ostajali.

Oni koji su se vraćali u Crnu Goru, zaostalu u svakome pogledu u odnosu na veliki svijet, shvatali su moć i surovost kapitalističkog društva i mjesta pojedinca u njemu, ali su mogli i da shvate i osjete snagu radničkog organizovanja u borbi protiv eksploatacije i važnost sopstvene ličnosti. Shvatali su da se samo udruženim snagama može obezbijediti zaštita i zarada pojedinca kako u tim surovim prilikama ne bi bio samljeven. Sve to ih je navodilo na pomisao da i u svojoj zaostaloj i siromašnoj Crnoj Gori treba nešto da se mijenja. Iskustva i saznanja u dalekom svijetu otvarala su i političke vidike naših pečalbara, što se odražavalo i na crnogorsku sredinu kojoj su se vraćali. Te promjene u shvatanjima i radu crnogorskih pečalbara neki su istraživači nazvali „nijemom revolucijom“.

Međutim, dva balkanska rata i Prvi svjetski rat prekinuli su taj polet i zamah koji je nosilo 15.000 crnogorskih pečalbara u Americi. Mnogi su ostali na bojnim poljanama kao vojni obveznici ili dobrovoljci. Nakon nestanka Crne Gore kao nezavisne i međunarodno priznate države i utapanja u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju prilike su se drastično mijenjale. To  vrijeme je donijelo ne samo ekonomsku nego i brojnu političku emigraciju.

Crnogorsko iseljeništvo između dva svjetska rata je specifično u odnosu na ono ranije, pa i u Sjedinjenim Američkim Državama. Pratiti crnogorsko iseljeništvo između dva svjetska rata je vrlo delikatno i složeno iz više razloga. Prvo, Crna Gora od 1918. do 1941. nije bila samostalna, nezavisna i međunarodno priznata država već se nalazila u sastavu Zetske oblasti pa Zetske banovine, sa sjedištem na Cetinju, ali bez ikakvog subjektiviteta, u sastavu unitarne države. To znači da se podaci o isljeništvu između dva svjetska rata odnose na cijelu Zetsku oblast, odnosno banovinu, a ne samo na prostor Crne Gore.

Ljubo Vukmanović u uniformi američkog vojnika – Drugi svjetski rat

Drugo, ni u Zetskoj banovini ni u državi nije postojala institucija koja je bila zadužena za iseljeništvo. Tek sa osnivanjem Generalnog iseljeničkog komesarijata u Zagrebu (25. XI 1922) može se donekle nešto pouzdanije pratiti kretanje iseljeničkog stanovništva u novoj državi. Crnogorsko iseljeništvo je u tome periodu dijelilo sudbinu Crne Gore u unitarnoj tvorevini. Građa o iseljavanju iz Zetske banovine je vrlo oskudna. Poseban problem je izdvojiti prostor današnje Crne Gore iz okvira banovine. A može se donekle pratiti kroz statističke preglede iz toga vremena. A iseljavanja su u međuratnom periodu tekla i dalje u evropske i prekomorske zemlje, pa i u Sjedinjene Američke Države. Međutim, vrlo je teško izdvojiti iseljavanja iz Crne Gore iz sumarnih podataka za Zetsku oblast, odnosno banovinu.

Masovna iseljavanja su bila u godinama 1929, 1930, 1934. i 1935. U Sjedinjene Američke Države u tome periodu iz Zetske banovine iselilo se 358 stanovnika. Od 1929. do 1940. iseljavanja je moguće pratiti pouzdanije po vođenim evidencijama. U tome periodu iz Zetske banovine najviše se iseljavalo u SAD, gdje se iselilo 1200 stanovnika.

Period poslije Drugog svjetskog rata je u istoriji crnogorske dijaspore vrlo specifičan i zahtijeva posebnu obradu. To je vrijeme u kome se u rasponu od nekoliko decenija mnogo šta promijenilo u Crnoj Gori, njenom okruženju,Evropi i u svijetu. U tome periodu su se mijenjale i 3-4 generacije crnogorskih iseljenika u crnogorskoj dijaspori uopšte, pa i u SAD-u.

Sa prostora današnje Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata u Sjedinjene Američke Države iseljavali su se najviše Crnogorci i Albanci. U više gradova postoje njihova udruženja. Sa Crnom Gorom kao postojbinom svojih predaka, domovinom i zavičajem održavaju stalne veze i doprinose njenom sprosperitetu i međunarodnom ugledu.

Glavna fotografija: Iseljenici u Trstu čekaju na ukrcaj za Ameriku

FELJTON: DIJASPORA CRNE GORE U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH