Safet Sijarić. Naš Sajo. Književnik. Prijatelj. Čovjek. Na samo rađanje Bajrama, napustio je ovaj svijet. Vjernici tvrde da samo dobre duše uz Bajram idu na Ahiret. Sajo jeste bio dobra duša. Rijetko dobra duša, koja, tvrdim, ni mrava zgazila nije. Nikog mrko ili poprijeko pogledao, ružnu riječ uputio, dijete skarao. Ali, uvijek je bio tu, kad zatreba. I jutros, rano, ode u Dženetske bašče. Ode, u vječnost!

Ostavio je iza sebe kćerku Šehzadu i suprugu Miseru da budu ponosne što su činile porodicu Safeta Sijarića. A on, uvijek je govorio da je porodica čovjeku posljednja odstupnica. I, zaista, bilo je tako. U svakom razgovoru, uvijek su bile tu, kao okosnica Sajovog života.

Naš Sajo, iza sebe ostavio je knjige i nagrade, a meni, njegovom prijatelju, divna sjećanja koja ću nositi sve do novog susreta sa njim – u vječnosti. Danas, prvog dana Bajrama, gdje god da krenem, sa kime god da pričam, šta god da radim, čujem eho Sajovih riječi. Pitomih, mudrih riječi, koje sam navikao da slušam u Sajovoj Ostronoši, u našem Godijevu, na mnogim književnim susretima i u Sarajevu. Bile su to riječi koje upućuju na smisao života, na odmjerenost, strpljenje i praštanje. Imalo se zaista šta naučiti od Saja. I ja sam to obilno koristio. Od njega se moglo naučiti kako postati pisac i kako biti čovjek. Od Saja se moglo naučiti mnogo toga o životu. O surovosti života i o životnoj ironiji koja ga nije mimoilazila. Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Međutim, ispostavilo se da ne može raditi u biblioteci jer je alergičan na knjišku prašinu. Dobio je Soroševu nagradu za najbolji roman u BiH, ali mu je nagrada ekspresno oduzeta jer „Safet Sijarić nije državljanin BiH“.

Sajo je baštinio ljepotu pripovijedanja i u razgovoru i u knjigama. Njegove knjige su svojevrsne sehare riječi i običaja, ukomponovanih u tragične događaje ljudi sa sandžačkih prostora. Ukomponovane u motive žene u podređenom položaju, svojstvenom patrijarhalnom društvu, gdje se ženska osjećanja, potrebe i sudbine određuju prema muškoj volji. Ta tragika žene u Sajovim knjigama javila se upravo u romanu „Rod i dom“ koji je bio najbolji na Soroševom konkursu, a kasnije nastavljena u romanima „Udar orla“ i „Glas divine“.

-Pišući o svemu i svačemu, noseći u sebi razne inspiracije, naslutio sam da mogu jednog dana imati knjigu priča o položaju žene. I kad sam započeo „Rod i dom“, priča se razvila u jednu obimniju formu, tako da me to povuklo, ohrabrilo i sada iz nekog zaleta izbijaju malo obimnije pripovijesti. U romanu „Udar orla“ povukla me priča o jednom slučaju tamo u slivu rijeke Ibar, gdje su djevojku, koju su povukli silom, još usput sveli sa mladoženjom u nekoj dumači i to se nije, čini mi se, moglo opisati, a da se zaobiđu te slobodnije scene, pričao mi je Sajo u jednom intervjuu za dnevni list „Publika“.

Jednom mi je pričao i o njegovom najiskrenijem zagrljaju u životu. Bilo je to davno, jednog ljeta, na Visokim Tatrama. Autobus je bio pun turista. U autobusu naš Sajo. Pričao je nekome nešto. Zanesen pričom, a uvijek je bio zanesen pričom, onako kako je riječi dočaravao, dodatno potcrtavao i naglašavao, gestikulacijom, slučajno je rukom udario jednu nepoznatu djevojku do sebe. Instiktivno, u znak izvinjenja, zagrlio je djevojku. To je, kaže, bio njegov najiskreniji zagrljaj u životu.

A jutros, na samo rađanje Bajrama, Safeta Sijarića, našeg Saja, književnika, prijatelja i čovjeka, zagrlio je melek.

I poveo ga u vječnost!

Foto: Fokuspress.com 

BIOGRAFIJA SAFETA SIJARIĆA

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, dobitnik „Ćamilovog pera“ i laureat novoustanovljene nagrade „Husein Bašić”, rođen je l952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja.

Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu, te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru. Izdao je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Znatan broj priča i pripovjedaka ovog pisca štampan je u raznim zbornicima, časopisima i listovima, a jedna od njih, pripovijetka Stari pastir, i na engleskom jeziku, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosansko hercegovačke, kao i crnogorske proze.

Uz dvije spomenute, najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ u Tuzli za roman godine, nagrada Radija BiH za radio-dramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis pod naslovom Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz Formalnih razloga. Taj slučaj je doprinio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini („Bosanska riječ“ Tuzla) a drugo u Crnoj Gori („Libertas“ Bijelo Polje), dok se koju godinu kasnije dogodilo i treće izdanje, opet u Crnoj Gori (kod kuće „Almanah“ u Podgorici). Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević. Još od starta ova monodrama, visoko ocijenjen Kasumovićev magistarski rad, počinje počinje osvajati značajne nagrade i priznanja.