Iako se ove godine proslavlja 70 godina od pobjede nad fašizmom, rijetki su oni koji su dali direktan doprinos pobjedi nad Hitlerovim snagama i domaćim izdajnicima.

Jedan od još živih učesnika Drugog svjetskog rata je Plavljanin Redžo Šarkinović, koji je poznat i kao čovjek koji je imao čast da se tri puta sretne i razgovara sa najvećim sinom naroda i narodnosti bivše SFRJ – Josipom Brozom Titom.

TITU POKLONIO “NERETVU”

Foto: Na prijemu kod Tita (Šarkinović je označen strelicom)

Šarkinović je rođen 1923. godine u Plavu. Sa dvadeset godina priključio se partizanima i kao pripadnik Devete brigade učestvovao u borbama za oslobođenje Jugoslavije, od Crne Gore do Slovenije.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, još četiri godine proveo je u riječnoj ratnoj flotili. Kao član posade minolovca RTŠ1 imao je priliku da se sretne sa Titom. Bilo je to 22. decembra 1949. godine, kada je Redžo sa svojim saborcima bio gost u Maršalovoj rezidenciji. Tada su već trebali da se demobilišu i komanda riječne ratne flotile je tražila dobrovoljce da idu na izgradnju Novog Beograda. Javilo se njih 74 i formirana je brigada „Stipe Bagat“. Redžo je ispričao da su njihovu brigadu slali tamo gdje je bilo najteže. Svi su znali za njih, pa i Tito. Zato je Tito i naredio da se o njima posebno brinu, pa su tako redovno dobijali i cigarete. Komanda ratne mornarice iz Splita im je dodijelila radio-aparat, popularni „kosmajac“, i maketu broda „Neretva“. Radio su poklonili riječnoj mornarici, ali nijesu znali šta će sa maketom. Htjeli su da je daju komandi, ali je jedan od vojnika predložio da je poklone Titu.

“Ja sam predložio osmoricu da idu u posjetu Titu, ali nijesam predložio sebe. Onda je komesar brigade rekao da ja moram da idem i da neko iz grupe treba da odustane. Odlučili su da ne ide Šaban Đurović. Kad je čuo, Šaban pao je u nesvijest”, prisjeća se Šarkinović.

Preko komande je dogovoren prijem, a kada su krenuli sa sobom su smjeli da ponesu samo šibicu i cigarete.

“Poveli su nas u rezidenciju na Dedinju, gdje je bila čekaona. Tu je bilo još onih koji su čekali prijem. Mi smo imali zakazano u šest sati. Došao je jedan čovjek i kazao da krenemo za njim. Išli smo kroz neke ulice, stotinak metara, do neke druge kuće. Rekli su nam da se raskomotimo, a niko nas nije pretresao. Objasnili su nam da u prostoriji, u koju treba da uđemo, ima devet stolica i kazali gdje da sjedimo. Ušli smo u tu sobu, a Tito nas je čekao. Ja sam nosio maketu broda. Prišao sam mu i rekao: ‘Druže Maršale, u ime prve mornaričke brigade predajem vam ovu maketu’. On je uzeo i potapšao me po ramenu”, ispričao je Šarkinović.

Foto: Osam članova riječne ratne flotile koje je Maršal primio (Šarkinović je označen)

Njihov sastanak je trajao 15 minuta. Šarkinović se sjeća da im je Tito tada rekao da mu je žao što su nakon rata morali da provedu još četiri godine u vojsci i da ima omladine koja može da ih zamijeni, ali da su neiskusni, pa je moralo tako.

“Pitao sam ga hoće li se ostvariti planirani petogodišnji plan ako ne dobijemo pomoć Rusije. Rekao je da će ono što ne budu dali Rusi dati Amerikanci, jer oni ionako hoće da nas pridobiju, a mi nećemo ni sa jednima ni sa drugima. Još tada nam je rekao: ‘Vi sada idete kući, ali znajte da svuda imamo kurjake u jagnjećoj koži. Možda će neki od vas imati problema. Teže je revoluciju očuvati nego izvojevati’. I skoro sve se odigralo onako kao što nam je i rekao”, kazao je Šarkinović.

TITO SE IZNENADIO KAD SAM MU KAZAO DA SAM IZ PLAVA

Šarkinović se sa Titom sastao još dva puta na brodu. Prisjeća se da su bili na terenu i sa ruskom jedinicom čistili Dunav i Savu od zaostalih mina. Preko radio-stanice su dobili depešu da se prebace na određeno mjesto i budu na raspolaganju. Ispostavilo se da je Tito bio u lovu i da je trebao da se vrati, a njihov zadatak je bio da ga sa jedne obale prebace na drugu. Drugi put su dobili slično naređenje i „parkirali” se na Čukarici.

“Nijesmo znali koga ćemo voziti. Došao nam je čovjek u civilu i rekao da će doći ponovo za pola sata. Vidjeli smo da se kasnije približio jedan automobil. Iz njega je izašao Tito u lovačkom odijelu. Išli smo uz Savu. Sa našom posadom su bili Tito i jedan čovjek iz njegove pratnje. Tito je došao u kabinu pored mene i posmatrao kako upravljam brodom. Bilo mu je čudno. ‘Je li, dečki, šta to radite’, pitao je gledajući me kako pomjeram ručicu. Objasnio sam mu da pomjeranjem ručice u određeni položaj dajem signal i komandu drugim vojnicima da se brod brže ili sporije kreće, odnosno sa punom ili pola snage. Pitao me odakle sam rodom. Kada sam rekao iz Plava, iznenadio se: ‘Pa gdje tebe zapade’, rekao mi je Tito”.

Poznato je da je Tito bio strasni lovac.

“Tokom vožnje od oko sat vremena po Dunavu, maršal Tito je nekoliko puta pucao na patke-gnjurce, ali ništa nije ulovio. Kada je prvi put pucao iz kabine, njegov pas je htio da skoči kroz prozor i donese patku. Koliko je jako udario u staklo, prozor kabine se slomio”, prisjeća se Redžo.

PO ŠUMAMA I GORAMA…

Foto: Drugove ne zaboravlja – Alija Marković, Redžo Šarkinović i Šefket Šabović

Sjećajući se prilika koje su vladale na području Plava i Gusinja od 1941. do 1943, Šarkinović kaže da su se, iako su komunisti imali dosta pristalica, tek sredinom 1944. godine organizovale čete i odredi. Do tada je postojala samo gerila koja se krila u obližnjim šumama. Formiran je plavski bataljon, čiji je komandant bio Omer Redžepagić, dok je komandant gusinjskog bataljona bio Iso Deljanin. Kasnije su se priključili Komskom odredu, koji je sa Petom, Sedmom i Devetom brigadom dopunio iscrpljenu Treću diviziju.

“U vrijeme Trinaestojulskog ustanka bio sam u Babinom Polju. Čuvao sam stoku, a Hajro Šahmanović i Jusuf Redžepagić su me vrbovali da im budem kurir. Zadatak mi je bio da im nosim poštu i hranu i da ih obavještavam o tome šta se dešava u Plavu. Jednom su me u Metehu uhvatili vulentari (kvislinzi) kako nosim duvan. Pretpostavljali su kome nosim, ali me nijesu dirali. Hajro i Jusuf su sa još 20 ljudi bili u Bjeluhu-Baba. Čekali su da se prebace preko Plava do partizana. Htio sam da idem sa njima, ali Hajro nije dao. Znao je da sam bio jedinac i štitio me. Međutim, vremenom je počelo da se šuška da sam im ja kurir i otkrili su me. Otišao sam preko Brezovica i priključio se partizanima”, priča Šarkinović.

Jedne prilike, sjeća se on, balisti su potjerali partizane u Zagrađe. Preko noći je morao da dođe u Martinoviće, pa u Plav, da donese pismo.

“Iz Šekulara je došao bataljon i sa plavskim bataljonom krenuli su preko Vojnog sela prema Gusinju. Balisti su se povukli do crkve. Ušli smo u Dragije, a s prvim mrakom u varoš do Čekića kuća, pa odatle na Ali-pašine izvore i na Bradu, dok su drugi išli prema Grnčaru. Nakon tih borbi Plav i Gusinje su bili skroz oslobođeni”, rekao je Šarkinović.

SJETIO SE MARŠALOVIH RIJEČI

Foto: Sredinom 1944. godine formiran je Plavski bataljon čiji je komandant bio Omer Redžepagić, dok je komandant Gusinjskog bataljona bio Iso Deljanin – Mitraljeska jedinica (Redžo Šarkinović je označen)

Nakon priključenja plavsko-gusinjskog bataljona Komskom odredu, Šarkinović je raspoređen u mitraljesku diviziju. Odatle su išli za njemačkim jedinicama preko Trešnjevika, Andrijevice, Lipovice u Vrmošu, pa se spustali do Bioča. Dio njih je otišao u Podgoricu, a dio za Njemcima prema Bijelom Polju, pa za Goražde i dalje za Bosnu i Hrvatsku. Nakon sedam dana odmora u Božićima kod Andrijevice, Peta i Deveta brigada su krenule preko Pljevalja u Foču i zaposjele Trnovo, sve do oslobođenja Sarajeva.

“To je bilo u prva tri mjeseca 1945. godine. Naša Deveta brigada je ratovala cijelu zimu. Išli smo do Karlovca za Njemcima i stigli do Slovenije. U tim borbama su poginuli Ćazo Rugovac i Hamo Olević”, dodaje Šarkinović.

Nakon oslobođenja, vrhovni štab je prebačen na Kosovo, a Deveta brigada u Kosovsku Mitrovicu. Tu su ostali 15 dana, a onda još pet dana u Peći. Trebalo je da se demobilišu i da dođe nova vojska. Međutim, pošto su bili neiskusni, oni su ostali još naredne četiri godine.

“Sve su nas tada prebacili u Skoplje, odakle smo dalje raspoređivani. Tada je formirana riječna flota u Zemunu, a onda i komanda u Novom Sadu. Za te četiri godine samo sam dva puta došao kući po deset dana. Pješke sam 25. decembra 1949. došao iz Peći do Plava”, priča on.

Tri mjeseca nakon dolaska isključen je iz partije. Tada se sjetio Titovih riječi o kurjacima u jagnjećoj koži… Radio je na izgradnji starog hotela, na državnom dobru, izgradnji Željezare u Nikšiću, Rudniku boksita, a od 1952. počeo je da radi kao ribočuvar na Plavskom jezeru, gdje je i zaradio penziju.

DVA PLEMENITA PODVIGA U JEDNOJ GODINI

Foto: Poznat i po plemenitim djelima – Na dodjeli plakete “Arene” (Redžo označen strelicom) 

Tokom 1974. godine Redžo je dobio dvije nagrade za dva plemenita podviga. Zagrebački nedjeljnik „Arena“ dodijelio mu je Srebrnu značku, jer je na Plavskom jezeru uspio da spasi devetoro djece, dok je od beogradskih „Večernjih novosti“ dobio nagradu za najplemenitiji podvig godine, jer je u Grnčaru spasio porodicu Feratović od poplave.

“Bilo je njih devetoro na čamcu. Vrijeme je bilo lijepo, ali se odjednom naoblačilo, počeo ja da duva jak vjetar i da grmi. Ja sam drijemao u sijenu. Odjednom sam čuo neko dijete kako viče i zove upomoć. Fadilj Šarkinović i ja smo stavili motor na čamac i uputili se prema njima. Počeo je da pada krušac i onda je udario grom. Čujem da viču i kukaju, ali ih ne vidim. Vjetar ih je nosio prema sredini jezera. Nekako smo uspjeli da im se približimo. Uhvatili smo njihov čamac i išli jedni uz druge. Talasi su bili jaki i napunili su čamce vodom. Njihov čamac se prevrnuo, pa smo ih sve ukrcali kod nas. Fadilj i ja smo onda uzeli po dvoje djece i iznijeli ih. Išli smo prema najbližem plićaku. Uspjeli smo da se spasimo i da dođemo do naših kuća. Sva djeca su se okupila oko šporeta, a mi smo ih umotavali ćebadima. Komisija je meni dala drugu nagradu, a prvu nagradu je primila 13-ogodišnja djevojčica čiji je otac poginuo spasavajući tuđe živote”, priča Redžo.

Drugi put, Redžo je uspio da spasi porodicu Feratović iz Grnčara.

 “Bila je mrtva jesen i kiša je padala. Neko zalupa na moja vrata i traži čamac. Kaže da je poplava u Grnčaru i da je jedna porodica odsječena od sela i da vojska treba da ih spašava. Pretpostavio sam da ti vojnici nijesu iskusni i da bi im se moglo desiti da stradaju u rijeci. Zato odlučih da idem sa njima. Utovarili smo čamac u kamion. Kad smo došli u Grnčar, voda je u kući Feratovića bila do plafona, a cijela porodica se popela na tavan. Voda ih je tako predvojila da je njihova kuća bila skroz odsječena, a svud oko nje voda. Rijeka je toliko bila jaka da nijesmo mogli da uključimo motor, ni da koristimo vesla. Morali smo da se spuštamo čamcem prema njima, držeći se za grane da nas voda ne ponese. U čamcu smo bili jedan njihov rođak i ja. Trebalo nam je da prođemo desetak kritičnih metara. Pola sata nam je trebalo da dođemo do kuće. Uspjeli su svi da se smjeste u čamac i da se isto tako polako spustimo niz rijeku. Kolika je rijeka u tom trenutku bila, čamcem smo se spustili do groblja u Gusinju i tu ga ostavili. Kada se voda povukla, čamac je bio na sred njive. Sjećam se da sam u to vrijeme čamcem sa motorom prolazio kroz mahale gdje su kuće Čekića.”

ZA DUG ŽIVOT PARTIZAN REDŽO ZAHVALAN I NJEMAČKOM DOKTORU

To što je partizan Redžo doživio duboku starost može da se zahvali i jednom neprijatelju – njemačkom ljekaru. Naime, u borbi kod Trnova, partizani su uspjeli da potisnu Njemce. Tada je u blizini jednog mosta naišao njemački kamion na koji su Redžo Šarkinović i Uroš Simonović otvorili paljbu.

“Kamion se zapalio, a dva Njemca su iskočila iz njega i pobjegla u obližnju štalu. Zarobili smo ih i pozvao sam ženu iz obližnje kuće da dođe da ih veže, dok smo ih mi držali na nišanu. Ona je morala da odveže konopac sa krave da bi ih svezala. Vidio sam značku u obliku zmije na kragni jednog od njih i znao da je ljekar.

Nakon određenog vremena, u Pakracu-Zdenac, dobijem zapaljenje pluća. Dođe ljekar da me pregleda, a to je, ustvari, bio onaj kojeg smo mi zarobili. Ja ga nisam prepoznao, ali on mene jeste”, prisjeća se Redžo.

Edin Jadadić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE FOTOGRAFIJA I TEKSTA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA