Imenovanje novog sudije postalo jedno od ključnih pitanja predizborne kampanje, a mnogi republikanski analitičari su pozivali birače da daju svoj glas za Trumpa samo iz razloga da konzervativci zadrže većinu u sudu, ako im je već mrzak zbog drugih stvari. Da je svjestan značaja ovog imenovanja pokazao je i sam Trump, koji je tokom kampanje objavio popis od 20 sudija i jednog političara (senator Mike Lee iz države Utah), među kojima će tražiti novog kandidata za Vrhovni sud. Riječ o sudijama potvrđenih konzervativnih nazora, koji se zalažu za manji doseg federalnih vlasti i za veća prava samih država

I dok će Trump u Bijeloj kući provesti četiri ili osam godina, njegova imenovanja sudija u Vrhovnom sudu SAD-a imaće posljedice čiji će domet biti trajniji od vjerovatno bilo kojih mjera koje će Trump sprovesti tokom jednog ili dva mandata. Naime, jednom kad su imenovani, sudije nijesu ograničene mandatom, već svoju poziciju mogu da napuste samo svojom voljom, smrću ili usljed postupka impeachmenta (opoziva na temelju grubih povreda dužnosti ili kaznenog djela o kojem odlučuje Kongres SAD-a).

Vrhovni sud je izuzetno važan u političkom i društvenom životu SAD-a, budući da je riječ o najvišem sudu u državi koji ima krajnju nadležnost u interpretaciji i sprovođenju ustava, ali samo u slučaju kad se neki predmet pred sudom tiče određenih zakona ili ustavnih amandmana. Tako su ovlašćenja federalnih vlasti, pitanje prava na nošenje oružja, pitanja privatnosti (u koje je uključen i pobačaj), ili pravo na slobodu govora, podložna promjenama zavisno od toga kako ih sud interpretira u određenim slučajevima.

Sud se sastoji od devet sudija koji presudu donose većinom glasova, a tokom posljednjih decenija ustaljen je običaj da se oko najvažnijih pitanja sudije podijele zavisno jesu li konzervativnog ili liberalnog svjetonazora. Od 1969. godine i kraja Warrenovog suda (sastav suda obično se zove po predsjedavajućem sudiji, u tom slučaju Earlu Warrenu) koji je izuzetno proširio opseg ljudskih prava, većinu u sudu drže konzervativne sudije.

Nakon što je početkom ove godine preminuo Antonin Scalia, veliki sudija koji je bio svojevrsna konzervativna ikona, liberalni i lijevo orijentisani političari, medijii i građani SAD-a ponadali su se da će nakon više od pola vijeka većinu u sudu opet sastavljati sudije liberalnijih pogleda. Odlaskom Scalije, u sudu su ostala četvorica konzervativnih i četvorica liberalnih sudija, a nominovanje novog sudije bilo je u nadležnosti liberalnog predsjednika, demokrate Baracka Obame.

No, tu je došlo do problema. Naime, Obama može da predloži sudiju, ali njegovo imenovanje mora da potvrdi američki Senat većinom glasova (efektivnom super-većinom 60 od 100 članova zbog mogućnosti neodređenog odugovlačenja rasprave). Kako je Senat bio (i ostao) pod kontrolom republikanaca, oni su odmah dali do znanja da neće ni saslušati kandidata kojeg predloži Obama (a riječ je o umjerenom sudiji Apelacionog suda u okrugu Columbia, Merricku B. Garlandu, na kojeg se republikanci u prošlosti nikada nijesu žalili, nego su ga čak i hvalili), što su obrazložili željom da kandidata imenuje novoizabrani predsjednik. Naravno, republikanci nisu željeli da Scaliju zamijeni sudija liberalnijih svjetonazora, nego neko ko će biti blizak stavovima pokojnog sudije.

Tako je imenovanje novog sudije postalo jedno od ključnih pitanja predizborne kampanje, a mnogi republikanski analitičari su pozivali birače da daju svoj glas za Trumpa samo iz razloga da konzervativci zadrže većinu u sudu, ako im je već mrzak zbog drugih stvari. Da je svjestan značaja ovog imenovanja pokazao je i sam Trump, koji je tokom kampanje objavio popis od 20 sudija i jednog političara (senator Mike Lee iz države Utah), među kojima će tražiti novog kandidata za Vrhovni sud. Riječ o sudijama potvrđenih konzervativnih nazora, koji se zalažu za manji doseg federalnih vlasti i za veća prava samih država.

Kad se ovlaš pogleda profesionalna biografija potencijalnih kandidata, jasno je da bi vjerovatno svako od njih nastavio Scalijinim stopama (iako sigurno ne snagom njegovog autoriteta i njegovih argumenata), što konkretno znači da bi SAD mogle da znatno skrenu udesno u pitanjima kao što su pravo na pobačaj (koje bi moglo da se ograniči), finansiranje izbornih kampanja (gdje će se još više otvoriti put bogatim pojedincima i organizacijama da pumpaju kampanje novcem, od čega jednako profitiraju bogataši, demokrate i republikanci, a znatno gube siromašniji građani), zaštita okoline (mnogi konzervativci globalno zagrijavanje gledaju kao mit), ravnopravnost LGBT osoba, pozitivna diskriminacija (kojom se daje prednost manjinama prilikom upisa na univerzitete, na primjer) i, svakako, pravo na nošenje oružja, čiji će se doseg sigurno proširiti pod konzervativnim sudom.

Valja napomenuti da je Trump sam spomenuo da mu je želja da sud okrene presudu Roe vs. Wade iz 1973. godine, kojom se pod kapom prava na privatnost (14. amandman) donekle zagarantovalo pravo na pobačaj. Ta indirektna i nespretna konstrukcija suda mogla bi da se nađe pod paljbom različitih konzervativnih udruženja i država koje će vrlo vjerovatno tražiti da se regulisanje “prava na pobačaj” prebaci u nadležnost samih država, što bi otvorilo put za veliki broj konzervativnijih država SAD-a da zabrane abortus.

No, upražnjeno mjesto sudije Scalije nije jedino oko kojeg strahuju demokrate. Izrazito liberalna sutkinja Ruth Bader Ginsburg ima 83 godine i već je preživjela dva tumora. Takođe liberalni Stephen Breyer ima 78 godina, a donekle konzervativni Anthony Kennedy ima 80 godina. U slučaju da se neko od njih povuče ili premine u naredne četiri godine, Trump će biti taj koji će imenovati novog sudiju, uz podršku Senata u kojem republikanci imaju većinu.

Dok se to ne dogodi, ključni sudija će i dalje biti gore pomenuti Anthony Kennedy, koji je tokom posljednjih deset godina bio takozvani “swing” glas u određenim predmetima. Kennedy, naime, nije toliko ukalupljen u ideološke podjele kao njegove kolege, pa se u određenim pitanjima složi s četvoro liberalnih sudaca (Ruth Bader Ginsburg, Stephen Breyer, Elena Keegan i Sonia Sotomayor), iako u većini slučajeva slijedi mišljenje konzervativnih kolega (predsjednik Suda John Roberts, Clarence Thomas, Samuel Alito).

Ivan Zrinjski (“Jutarnji list)