I sada, odjednom, diplomatska drama oko odnosa Kosova i Srbije. Američki predsjednik Donald Trump samo nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora i u jeku dviju kriza koje potresaju Ameriku, protesta zbog odnosa prema Afroamerikancima i lošeg upravljanja epidemijom korone, preko svog posebnog izaslanika za 27. jun u Bijeloj kući zakazuje sastanak lidera Kosova i Srbije kako bi postigli “istorijski sporazum”. U međuvremenu, novoimenovani posebni predstavnik EU za taj dijalog, za region neizbježni Miroslav Lajčak, uporno pokušava što prije da stigne na Kosovo kako bi otkrio svoj, ali i EU i njemačko-francuski plan za “istorijski” dogovor Kosova i Srbije

Foto: Printscreen

Duže od godinu dana ništa se nije događalo u dijalogu između Kosova i Srbije, a prije toga izgubljeno je deset godina u razgovorima bez nekih velikih rezultata. U procesu “normalizacije” između dvije države ti su odnosi postali još manje normalni. Kosovo je uvelo takse od 100 odsto na uvoz robe iz Srbije, koja je zloupotrijebila dijalog kako bi neke države uvjerila da status Kosova nije riješen pa su one povukle priznanje Kosova. Evropska unija se povukla i čekala da prepreke o obnovi dijaloga same po sebi nestanu. SAD su već vodile brigu o drugim stvarima, povlačeći se postupno iz svih bitnih svjetskih pitanja, osim Izraela i odnosa s Kinom i Iranom.

I sada, odjednom, diplomatska drama oko odnosa Kosova i Srbije. Američki predsjednik Donald Trump samo nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora i u jeku dviju kriza koje potresaju Ameriku, protesta zbog odnosa prema Afroamerikancima i lošeg upravljanja epidemijom korone, preko svog posebnog izaslanika za 27. jun u Bijeloj kući zakazuje sastanak lidera Kosova i Srbije kako bi postigli “istorijski sporazum”.

U međuvremenu, novoimenovani posebni predstavnik EU za taj dijalog, za region neizbježni Miroslav Lajčak, uporno pokušava što prije da stigne na Kosovo kako bi otkrio svoj, ali i EU i njemačko-francuski plan za “istorijski” dogovor Kosova i Srbije. Lajčaku je najprije otkazan let iz Zuericha za Tiranu, pa je dan poslije, zahvaljujući, kako je napisao na Twitteru, švajcarskoj vojsci, uspio da dođe do Tirane i krene autom prema Prištini.

Podsjeća nas to na vrijeme rata kada su razni međunarodni izaslanici, poput Lorda Owena i Thorvalda Stoltenberga stizali u Hrvatsku i Bosnu u pokušajima posredovanja u mirovnom procesu. Samo što je od rata prošlo više od deset godina. Pa su svi ovi dramatični pokušaji više dokaz neuspjeha međunarodne zajednice nego odlučnosti.

Premda EU tvrdi da se u regiji “ne utrkuju” sa SAD-om, očito je da se upravo to događa i da se Unija, koja troši milione za razne angažmane, pokušava nametnuti kao glavni faktor u ovom području, što trenutno nije.

Da stvar za EU bude još neugodnija, u ime SAD-a pokušaj pomirenja Kosova i Srbije vodiće kontroverzni, Trumpu blizak diplomata, donedavni ambasador u Berlinu Richard Grenell. On je ozbiljan i vjerodostojan onoliko koliko i njegov šef Donald Trump. Zato mu je namijenjena jedna od ključnih uloga u Trumpovoj predsjedničkoj kampanji. Uspio je da posvađa Washington i Berlin, kumovao je odluci o smanjenju broja američkih vojnika u Njemačkoj, i to bez koordinacije sa saveznicima, a ne propušta nijednu priliku da preko Twittera, u stilu svoga šefa, ne bocne Evropsku uniju.

Američki angažman u regionu ne samo da je poželjan, već i nužan. EU nema odlučnosti da rješi nijedan problem, a najmanje odnose između Kosova i Srbije. Ali, problem je što to čini Grenell, a ne neki ozbiljni američki diplomata koji je svjestan i problema, ali i posljedica eventualno lošeg rješenja. Sudeći prema dosadašnjim rezultatima Trumpove vanjske politike, teško je vjerovati u uspjeh Washingtona. Ali, ništa nije nemoguće. Za razliku od EU, Washington barem ima ideju šta želi postići između Kosova i Srbije, a to je međusobno priznanje dviju država.

Europska unija oklijeva da kaže šta bi bio konačni cilj, a ni njima nije jasno šta spada pod “sveobuhvatnu normalizaciju odnosa putem pravno obvezujućeg sporazuma” koji bi, uz to, trebao biti “u skladu s međunarodnim pravom, prihvatljiv za obje strane i za sve države EU, u skladu s evropskim vrijednostima i koji bi imao stabilizirajući učinak u regiji”. Znači li to srbijansko priznanje nezavisnosti Kosova? Privatno u EU kažu da to znači upravo to, ali službeno to ne mogu reći jer unutar Unije nema saglasnosti o tome je li Kosovo država ili nije.

Bivši slovački ministar vanjskih poslova svakako ima iskustva, ima znanje o regionu i EU te iz međunarodnih odnosa (doduše, oko tumačenja međunarodnog prava u slučaju Kosova stav mu je bio bliži Moskvi nego Berlinu i Parizu i većini članica EU), ali njegov uspjeh kao posrednika neće zavisiti o tome. Njegova će moć isključivo ovisiti o trudu, volji i odlučnosti Njemačke i Francuske. I tu rastu karte za jaču ulogu Unije.

Naime, ako Njemačka, koja uskoro od Hrvatske preuzima predsjedavanje EU, i Francuska budu gurale rješenje, do njega može i doći. I te dvije države rješenje vide u međusobnom priznanju Kosova i Srbije.

Naglo postavljanje pitanja odnosa Kosova i Srbije tako visoko na dnevnom redu u Washingtonu, Berlinu, Parizu, pa i Moskvi, može pobuditi nadu da će zaista doći do rješenja. Hoće li se to postići u Vrtu ruža u Washingtonu ili u Jelisejskoj palati u Parizu za Kosovo i Srbiju trebalo bi da bude svejedno. Ali, očito nije za EU i SAD. Prvi je, naime, put da se EU i SAD utrkuju ko će biti brži jer se sve do sada rješavalo zajedničkim djelovanjem. Uz to, moguća je i opasnost da se, umjesto rješenja, situacija pogorša ili da se uđe u neki novi status quo.

Izvor: “Jutarnji list”