Uz pomoć Primoraca, koji su krstarili Sredozemljem, Crnogorci su stizali i u druge krajeve prostrane turske carevine, koristeći se njihovim poznavanjem tih prostora i informacijama o mogućnosti da se nađe posao u tuđem  svijetu i u teškim prilikama u domovini, nešto zaradi.

Među prvim naseljenicima Egipta, 1780. godine, sa južnoslovenskog prostora vjerovatno je bilo i Crnogoraca. Početak radova na prokopavanju Sueckog kanala u aprilu 1859. nije mogao promaći Primorcima i Crnogorcima. Kod francuskog koncesionara zemljani radovi su privukli veliki broj Crnogoraca, gdje se nije tražila neka stručnost. To je za njih bio veliki izazov, pogotovo klimatski, koji je nosio i ne male opasnosti za stanovnike „Zemlje Crnih brda“. Po pasoškim knjigama se vidi da Crnogoraca u tom dijelu Otomanske imperije ima već 1859. i 1860. godine. Na tome velikom objektu radilo je nekoliko stotina Crnogoraca i Bokelja. Poslije dvije godine se pojavila kolera, što je uslovilo njihov odlazak, dok su drugi čekali i izazivali sudbinu. Crnogorski pečalbari su radili i na navodnjavanju Donjeg Egipta, ali ih je najviše bilo na prokopavanju Sueckog kanala.

Risto popa Steva Knežević – Lipovac iz sela Građana, u Carigradu 1900. godine

Egipatske vlasti 1865. nijesu htjele da crnogorskim radnicima priznaju crnogorske pasoše, pa je u tom sporu, pošto Crnogorci nijesu imali svoga starješinu, posredovao ruski konzul u Aleksandriji. I pored naredbe turskog ministra Ali-paše da se priznaju crnogorski pasoši i zaustavi maltretiranje i zatvaranje Crnogoraca zato što nijesu htjeli da prime turske teskere, njihov se položaj nije popravljao, što je opet skrenulo pažnju diplomatskih predstavnika. Ali i pored svih tih muka i nevolja baš je te 1865. uslijedio masovniji odlazak Crnogoraca u Egipat radi zarade, što svjedoči i pasoška knjiga iz 1866. godine. Po njenoj evidenciji te godine u Aleksandriju je pošlo 139 Crnogoraca iz raznih crnogorskih plemena. Pretpostavlja se da je i od ranije u tome egipatskom gradu postojala kolonija Crnogoraca, a možda su pojedinci dovodili i porodice. Radnici su išli u grupama. Ove godine je kao hrvat-baša u Egipat došao pop Đoko Pejović, i ostao četiri mjeseca, o čemu je ostavio dragocjeno svjedočanstvo u svojim Memoarima.

Na njegovo zalaganje crnogorska vlada je postavila starješine crnogorskim radnicima u Aleksandriji i na Suecu, što govori da je to bila brojna kolonija. Crnogorci zbog kolere, koja je harala i u Crnoj Gori, nijesu 1867. odlazili u Egipat, dok ih je naredne godine pošlo svega 1, ali bilo je i drugih  pojedinačnih odlazaka. Iz te godine ima podatak o crnogorskom kapetanu u Egiptu, Stefanu Lazovu Radoviću. U novembru 1869. završeno je prokopavanje Sueckog kanala, tako da je otvoren za saobraćaj. Od tada, pošto više nije bilo zemljanih radova, smanjen je odlazak crnogorskih pečalbara u Egipat, o čemu svjedoče pasoške knjige: 1870. – 5, 1871. – 1, 1875. – 4 i 1878. – 1.

Carigrad u 19. vijeku

Međutim, uslovi i organizacija rada, njihova brojnost i zarada Crnogoraca u Egiptu nijesu dovoljno izučeni, pošto nema relevantne građe. Crnogorci su pojedinačno odlazili i u druge krajeve sjeverne Afrike, najviše pojedinačno. Posebno poglavlje u iseljavanjima Crnogoraca u Otomansku imperiju  predstavlja period od 1878. godine, od Berlinskog kongresa, do balkanskih ratova 1912/13. godine, odnosno do Prvog svjetskog rata (1914). Važno je znati da je nakon crnogorsko-turskog rata 1876-78. Crnogorcima bio zabranjen odlazak u Carigrad radi zarade, ali je već naredne godine (1879) došlo do normalizacije odnosa između Crne Gore i Otomanskog carstva. Crnogorci su opet odlazili u Carigrad i druga mjesta prostrane imperije, ali sada sa pasošima koji su važili dvije-tri godine. Išlo se u manjim ili većim grupama.

Carigrad je i dalje bio stjecište Crnogoraca i dalje je omogućavao posao i zaradu. Do sredine decembra 1879. godine u Carigrad je na zaradu pošlo 486 Crnogoraca, naredne godine 54, 1881. – 224, 1882. – 263, 1883. – 332, 1884. – 187, 1885. – 299. Iseljenici su bili u manjim ili većim grupama iz raznih crnogorskih plemena i krajeva, iz „predberlinske“ Crne Gore. Prema podacima, 1886. godine su u Carigrad pošla 444 crnogorska radnika. Odlazilo se i u druge krajeve Osmanskog carstva, što svjedoče pasoške knjige. Međutim, vjerovatno je bilo dolazaka i mimo ove evidencije.

Carigrad u 19. vijeku

Navedena službena evidencija daje ipak dragocjene podatke, u nedostatku drugih izvora. Tako je po tim porodicama 1887. u Carigrad pošlo 316 lica, a 1887. – 93. U toku 1890. godine u druge djelove Otomanskog carstva pošla su 42 pečalbara (od kojih 8 na čelu porodica, sa 44 člana), u Anadoliju, Brusu, Smirnu, Albaniju i druga mjesta. Naredne 1891. godine u Carigrad je pošlo 406 radnika, skoro iz svih crnogorskih plemena i krajeva. I ove godine znatan broj radnika iz Podgorice odlazio je u Skadar na zaradu. Sljedeće godine (1892) u Carigrad je otišlo iz Crne Gore 348 radnika, dok ih je u druga mjesta Otomanskog carstva pošlo 36, a bilo ih je u bližem i daljem crnogorskom okruženju: u Novopazarskom sandžaku, Metohiji, Albaniji, Makedoniji i Solunu, te u Izmirni i Anadoliji, Aziji, Jerusalimu. Ukupno 91 radnik, neki i sa više članova porodice. Iste godine je samo u Skadar radi zarade pošao 531 radnik.

Pasoške knjige za naredne godine (1893-1903) nijesu sačuvane, ali se pretpostavlja da su Crnogorci i dalje odlazili radi zarade u Carigrad. Jedno vrijeme turska granica je bila zatvorena zbog bolesti kolere. No turske vlasti su uvijek pravile neke smetnje. Nakon velike poplave 1896. godine brojno siromašno crnogorsko stanovništvo pohrlilo je u okolinu Skadra na zaradu, ali je otuda u velikim grupama vraćano. No, 1898, u junu, puno radnika se od nevolje prijavilo za okopavanje kukuruza u skadarskoj oblasti. Iste godine, početkom aprila, iz Carigrada je crnogorski predstavnik javljao da više tamo nema mogućnosti upošljavanja i da treba prekinuti sa izdavanjem pasoša. Slično je bilo i u nekim drugim krajevima turske carevine.

Vojvoda Stanko Radonjić

Ali postoji  podatak da je naredne godine (1899) 175 radnika bilo na zaradi, najviše u Carigradu. Takođe postoji podatak iz 1903. da je u Tursku pošlo 205 Crnogoraca iz raznih krajeva Crne Gore, dok ih je naredne godine (1904) samo u tursku prijestonicu pošlo 296. U Anadoliju je pošlo 20 Zećana, dok je u Siriju u isto vrijeme pošlo 155 radnika. Povećanje pasoške takse uticalo je na smanjen broj iseljenika. Pa ipak ih je samo za prva četiri mjeseca u Carigradu posao našlo 149 radnika, a u Siriji 22. Čak i u godinama uoči balkanskih ratova crnogorsko siromašno stanovništvo je išlo radi zarade u Tursku, posebno u Carigrad.

Odlazilo se i u druge krajeve prostrane turske carevine, posebno u  Aleksandriju. Crnogorski pečalbari, radnici i nadničari, idući za poslom stizali su i u druge krajeve Otomanske imperije, Bliski istok, Egipat, u Sjevernu Afriku, Makedoniju… Išli su tamo gdje su radila velika zapadnoevropska kapitalistička preduzeća i velike korporacije. Ali su radili i na mnogim drugim poslovima širom carstva. Poslovi na pripremi građevinskog materijala (kreča i kamena) pružali su priliku zabolju zaradu. Ali je više crnogorskih radnika radilo u rudokopima lignita u Herakleji na Crnom moru, zatim na pristaništu i na izgradnji željezničke pruge koja je vodila do rudnika (oko 300 radnika). Preko 150 radilo je na pristaništu u Zonguldaku, zatim u majdanima drvenog i kamenog uglja (do 1909).

Vojvoda Gavro Vuković

Prema nekim podacima u ovome mjestu Crnogorci su radili još od 1841. godine. Koliko su bili teški i puni opasnosti poslovi na kojima su radili crnogorski pečalbari svjedoči da je samo u ovome mjestu od 1841. poginulo oko 150-200 crnogorskih radnika pod zemljom na dubini od 100 metara, ali su ginuli i ostajali i na drugim mjestima. Zanimljivo je da je u Zonguldaku živio znatan broj Crnogoraca sa porodicama. Ponekad bez posla ostajao je veliki broj radnika, naročito na području Herakleje. U grupama oko 100 radnika Crnogorci rade na željezničkoj pruzi u Lepeini i Ismitu, kao i na drugim poslovima u brojnim mjestima. U Brusi su radili kao čuvari mlinova i banke. Neki su imali i porodice.

U Smirni je bilo nekoliko stotina Crnogoraca koji su radili na izgradnji željezničke pruge Smirna – Kasaba i Smirna – Afijankarahisar, ali i kao baštovani. Radili su takođe na izgradnji pruge Bejrut – Damask, zatim na pruzi Damask – Aman, do kraja 1898, te na pruzi Damask – Meka – Hedžas (Hadžijska) na kojoj je 1903. radilo oko 800-1000 Crnogoraca, u teškim klimatskim uslovima. Onda je naišla epidemija kuge, od koje je umrlo preko 50 crnogorskih radnika i zauvijek ostalo u dalekoj tuđini. Poslije epidemije na toj pruzi ostalo je samo oko 300 crnogorskih pečalbara. Bilo ih je i na pruzi Smirna – Kasaba, zatim na pruzi od Hajdar-paše do Bagdada, ali i na drugim projektovanim linijama.

Mitar Bakić

Od sredine 1894. nekoliko crnogorskih grupa je radilo i na izgradnji željezničke pruge Bejrut – Damask (Šama). Krajem novembra 1904. na pruzi je bilo 500-600 crnogorskih radnika, najviše na dionici Mezarito – Kaifa (ispod površine mora) u nepodnošljivim klimatskim uslovima. Crnogorskih pečalbara je bilo čak i u Arabiji. A radili su i na pruzi od Kanje do Bagdada, kao i na održavanju Sueckog kanala, te kao željeznički radnici u Ismailiji, a bilo ih je u Port Saidu, Kairu i Aleksandriji (u njoj je bilo crnogorskih radnika sve do Prvog svjetskog rata). Crnogorci su od 1891. do 1894. radili u teškim uslovima na izgradnji željezničke pruge Solun – Bitolj (oko 800 nadničara), a po završetku ove prelazili su na prugu Solun – Dedeagač (oko 300). Njihov položaj je bio vrlo težak. Inače, crnogorski pečalbari širom turske carevine nijesu imali socijalnu zaštitu, a nije bilo ni potpornih društava. Mnogi su bili povrijeđeni, prepušteni sebi i svojoj sudbini, bez pravne pomoći i zaštite. Imali su diplomatsku zaštitu crnogorskog, ruskog, francuskog konzula, ali onaje u udaljenim krajevima bila slaba i nemoćna.

Poslije crnogorsko-turskog rata 1876-78. i uspostavljanja diplomatskih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva (1879), već u avgustu je stigao u Carigrad crnogorski opunomoćeni poslanik. Za prvog  opunomoćenog poslanika u Carigradu knjaz Nikola je imenovao vojvodu Stanka Radonjića, koji je na toj dužnosti ostao samo nekoliko mjeseci. Pošto se vratio u Crnu Goru, krajem iste godine za poslanika je imenovan i postavljen Gavro Vuković koji je ostao do 1884, a poslije njega za poslanika su imenovani: Mitar Bakić (1884-1887; 1890-1903), Mitar Plamenac (1887-1889). Od 1903, kada su bili prekinuti diplomatski odnosi između dvije države, na čelu crnogorske legacije nalazili su se Jovan Matanović (1903-1906), Dušan Drecun (1906-1907), Dušan Gregović (1907-1909), Jovo Popović (1909-1910) i Petar Plamenac (1912). Između ostalih zadataka crnogorske diplomatske misije u Carigradu bila je i zaštita prava crnogorskih iseljenika u Otomanskom carstvu, koja im je u tome vremenu bila vrlo potrebna, pošto su im turske vlasti, naročito lokalne, pravile velike smetnje i ugrožavale njihov položaj.

Petar Plamenac

Crnogorski radnici su se opirali raznim nametima koji su im nametani, naročito naplaćivanju poreza na zaradu tzv. temetuata, u čemu su imali pomoć crnogorskog diplomatskog predstavništva u Carigradu, koje ih je zastupalo i branilo njihove interese, uz pomoć konzulata drugih država, ruskog, austrijskog, francuskog i italijanskog, naročito na periferiji carstva. Od svega toga zavisila je i zarada radnika i njihova mogućnost da šalju novčanu pomoć svojim porodicama, prosječno od 70-100 talira od ušteđene zarade, a kasnije 10 zlatnih napoleona. Radnici su novac slali na razne načine ili su ga prilikom dolaska donosili lično. Crnogorske vlasti su, preko svoga diplomatskog predstavnika, vraćale svakoga radnika koji nije za određeno vrijeme ništa slao svojoj porodici. Treba istaći, na kraju, približno tačan podatak po kojemu su u prvoj polovini 19. vijeka u Carigradu na zaradi bila 1162, a u drugoj 11.184 crnogorska radnika, što svjedoči o povećanom odlasku Crnogoraca na zaradu u tursku prijestonicu i njegovu okolinu.

Glavna fotografija: Početak izgradnje Sueckog kanala 1859. godine