Nema podataka kada su Crnogorci radi svojih potreba ili na poziv turskih centralnihvlasti, počeli da odlaze u Carigrad, prijestonicu Otomanske carevine, niti kada su počeli da idu na zaradu. Vjerovatno da su u tursko doba to bili Crnogorci koji su radili kao pismonoše u mletačkoj službi na relaciji Kotor – Carigrad. Oni su tu dužnost vršili redovno od osamdesetih godina 16. vijeka. Najraniji pomen je iz 1577. godine.

Upravo su pismonoše otvorile oči nuždenim Crnogorcima na mogućnost zarade u Carigradu i drugim mjestima Turskog carstva, davali im informacije o prilikama u carskoj prijestonici. U 17. vijeku Crnogorci su preko Skadra odlazili za Carigrad, pridružujući se trgovačkim karavanima. Putovanje je trajalo oko 40-50 konaka hoda. Drugi su išli morskim putem, na jedrenjacima iz Boke.

Da bi se prehranili, činili su usluge vodičima karavana ili posadi jedrenjaka. Stizali su u sve većem broju. Tako je nastala i njihova kolonija koja se održala sve do balkanskih ratova 1912. godine.

Prvi poznati dokument o radu Crnogoraca u Carigradu je iz kraja aprila 1701. godine, u vrijeme vladike Danila. Ali se zna da je tamo bilo Njeguša znatno ranije, kao i pojedinaca u turskoj službi (početkom 16. vijeka i u turskoj vojsci u 17. vijeku). Crnogorci se u Carigradu 1760. pominju kao baštovani. U vrijeme Šćepana Malog, na poziv da dođu u otačastvo radi odbrane od turskih napada, na početku 1768, odazvalo se na poziv njih 200.

Zbog izmijenjenih političkih prilika na balkanskom prostoru nakon Prvog srpskog ustanka glavni pravac iseljavanja vodio je prema Srbiji, u kojoj su se naseljavale porodice a na zaradu u Carigrad su išli pojedinci.

Odlazak Crnogoraca na zaradu u otomansku prijestonicu se nastavljao u drugoj polovini 18. i kroz cijeli 19. vijek. Ekonomski razlozi su bili glavni činioci koji su Crnogorce gonili na pečalbu u Carigrad. Crnogorci su imali ugled dobrih radnika. Krajem 18. vijeka oni su putovali prvo mletačkim pa austrijskim brodovima, a vraćali se preko Skadra kopnenim putem, ako nije bilo borbi sa Turcima. Mahmut-paša Bušatlija je 1782. pohvatao neke Crnogorce koji su putovali preko Skadra. Podaci govore da je u decembru 1792. godine u Dubrovnik iz Carigrada stigao brod na kome je bilo 10 Crnogoraca.

Od 1792. do 1796. registrovane su grupe Crnogoraca koji su raznim brodovima stizali u otomansku prijestonicu. U Carigrad su odlazili i 1799. Petar I je te iste godine u Carigrad poslao Nikolu Davidovića „Crnojevića“ da kod Porte ispita mogućnost zapošljavanja Crnogoraca i preporuči ih turskim vlastima. Zna se da ih je sljedeće godine tamo bio znatan broj, ali je njihov položaj bio težak, bez zaštite, pošto Crna Gora nije bila međunarodno priznata država. Tada im je neku pomoć pružao ruski predstavnik u Carigradu. U tome pogledu nijesu mogla pomoći ni punomoćja koja je davao Petar I. Bez obzira na to Crnogorce je nevolja tjerala da idu na zaradu u carski grad i druga mjesta u okviru carevine. Takođe su ih pratile na putu, i u polasku i u povratku, razne nevolje i neprijatnosti a najviše od turskih vlasti. U to vrijeme Primorci su imali tursko odobrenje za prevoz Crnogoraca u Carigrad. Odlazili su i vraćali se u manjim ili većim grupama. Nema podataka koliko je Crnogoraca u to vrijeme bilo u Carigradu, o uslovima rada i zaradi. U 1821. bilo ih je oko 400-500 zajedno sa Primorcima.

Do 1832. godine nema pomena o Crnogorcima u Carigradu, iako ih je nesumnjivo bilo. U proljeće 1836. nakon turskih napada i razure u Katunskoj nahiji u Carigrad je pošlo 200 ljudi „da traže sebi prehranu“. U jesen iste godine krenulo je oko 100 ljudi sa crnogorskim pasošima u Carigrad, kopnenim putem. Siromaština i gladne godine gonili su ljude da idu na zaradu. Njegoš nije blagonaklono gledao na te odlaske u neprijateljsku prijestonicu, iako je bio svjestan muka narodnih. Od 1839. neki Crnogorci počinju da stiču vlasnička prava nad ugljenokopima. Pojedine grupe su se tamo zadržale i po nekoliko godina. I pored teškog položaja i nedostatka diplomatske zaštite oni od marta 1844. počinju masovnije da odlaze radi zarade, iako je odnos turskih vlasti prema crnogorskim pečalbarima bio vrlo loš. Povratnici su često dospijevali u zatvor. Onima koji su odlazili brodom ili kopnom svašta se dešavalo.

Neki su hapšeni zato što nijesu imali turski pasoš. Za njih su se zalagali da se oslobode austrijski i francuski predstavnik. Početkom 1847. donešen je novi Zakon o položaju inostranih državljana u Turskoj. Njime su naročito bili, u teškim okolnostima, pogođeni crnogorski radnici, još bez ikakve zaštite, pogotovo koji su tamo živjeli sa porodicama. Te godine su se u manjim grupama i vraćali u svoju zemlju oni koji su ostali bez posla. I naredne, 1848. godine, vratila se veća grupa Crnogoraca. Te godine u

Carigradu je bilo „više od 3000 ljudi iz Crne Gore“. Neki su od njih pošli u Vojvodinu, u pomoć Srbima u borbi protiv Mađara, drugi su se u većim grupama brodovima vraćali kući pošto su ostali bez posla. Crnogorci su iz Carigrada, pored novca, donosili tekstil i druge potrepštine. Dešavalo se da im usput turske vlasti sve oduzmu.

U Carigrad se išlo uglavnom u martu prije nego prispiju glavni poljski radovi. Nakon 1850. godine, pošto je došlo do razvitka pomorskog saobraćaja, crnogorski pečalbari u tursku prijestonicu su putovali isključivo pomorskim putem, pošto je takav prevoz bio jeftiniji, brži i bezbjedniji. Naredne godine učinjena je pogodba između dva Njeguša i pomorskog kapetana iz Dobrote da se prevoz vrši posebnim brodom koji može da primi oko 180-200 Crnogoraca za Carigrad, a za svakog 4 fiorina i 20 karantina. Ali ovaj ugovor je propao. Jeftiniji prevoz je uticao na veću masovnost Crnogoraca koji su odlazili na zaradu. Boka je u to vrijeme imala 60 brodova za dugu plovidbu. Ne zna se koliko je za Njegoševo vrijeme pošlo radnika u Carigrad na zaradu, pošto pasoške knjige za taj period nijesu sačuvane, ako ih je bilo.

Proglašenjem Crne Gore za knjaževinu 1852. počeo je novi period za crnogorske iseljenike, pogotovo za one koji su išli na rad u Carigrad. Od tada se država više brine o zaštiti njihovih prava, kako bi se stekli povoljniji uslovi za rad i zaradu. S druge strane, borba za njihovu ravnopravnost sa pripadnicima drugih država, bio je jedan od elemenata potvrde crnogorske nezavisnosti. Međutim, postojeći status Crne Gore ostavljao je i dalje mogućnost da crnogorski radnici nađu posao i izvrše obaveze prema  porodici, državi i povjeriocima.

Priznavanje njihovih građanskih prava davalo je mogućnost i bolje zarade, kao i omogućavanje njihovog nesmetanog odlaska u Carigrad. Pasoše je izdavao crnogorski Senat i važili su tri godine. Odmah poslije svršetka rata u Carigrad je pošlo na zaradu više Crnogoraca, mada ih je u pasoškoj knjizi za tu godinu svega 6. Tada ih je u otomanskoj prijestonici bilo oko 1600, ali je njihov položaj bio nezavidan usljed rusko-turskog rata, tako da su mnogi nastojali da se vrate. Knjaz Danilo je molio austrijskog generalnog konzula u Carigradu da ih uzme pod svoje pokroviteljstvo i pomogne pri povratku, pošto su mnogi bili ostali i bez posla i bez novca. Vraćali su se u manjim grupama austrijskim brodovima.

Međutim, od 1855. broj iseljenika u Carigradu počeo je naglo da raste. Poneki su se tamo ženili i ostajali. Naglo povećanje crnogorskih iseljenika primoralo je knjaza Danila da pošalje svoga predstavnika radi zaštite crnogorskih radnika, što je bilo višestruko značajno. Među radnicima je bilo čak i nepunoljetnih mladića, dječaka, što je nesumnjivo bilo posljedica minulog rata u kome su mnogi domovi ostali bez stasalih muškaraca. Po pasoškoj knjizi iz 1856. u Carigrad su pošla 452 radnika. No ratna opasnost i obaveza odbrane zemlje uslovili su povrataku domovinu. U avgustu se očekivao povratak oko 1200 Crnogoraca iz turske prijestonice od 2000 koliko ih je ukupno bilo. Pošto nije došlo do rata u Carigrad je 1857. pošlo 174, a 1858. – 241 radnik.

U bici na Grahovcu (13. maja 1858) učestvovalo je više povratnika iz Carigrada, ali po završetku bitke nije bilo smetnje da se ponovo vrate. Po pisanju Ljubomira Nenadovića koji je u to vrijeme (1859) bio u turskoj prijestonici, u Carigradu i njengovoj okolini bilo je oko 4000 Crnogoraca. Iduće 1860. godine pošlo je 655 Crmničana. Za osam godina, u vrijeme knjaza Danila, u Carigrad je pošlo 1787 Crnogoraca. Crnogorski predstavnik, starješina radnika, nazivan je hrvat-bašom. O tome nazivu postoje različita tumačenja. Vjerovatno da su pod tim imenom naši iseljenici lakše prolazili pošto su Hrvati bili pod zaštitom bečkog dvora, a Crnogorci u stalnim sukobima sa Turcima i bez diplomatske zaštite. Crnogorci su kao radnici bili vrlo cijenjeni i pouzdani kao ljudi, zato su lakše dolazili do posla, mada su im turske vlasti stalno pravile smetnje: oduzimanje pasoša pri dolasku i davanje teskera (turskih putnih isprava) pri povratku u zemlju, što je vrijeđalo njihov nacionalni ponos. U vrijeme knjaza Danila crnogorski „hrvat-baša“ bio je Mašan Martinović.

Knjaz Danilo Petrović Njegoš

Zna se da se u ratu s Turskom 1862. godine, na početku vladavine knjaza Nikole, svojom hrabrošću istakao iseljenički bataljon iz Carigrada u kome je bilo oko 4-500 boraca. Nakon rata bio je zaključen crnogorsko-turski ugovor po kome su Crnogorci mogli da se slobodno kreću po Osmanskoj carevini samo sa crnogorskim pasošem. Ali je i dalje bilo pritiska turskih vlasti da im pasoše zamijene teskerama i nametnu carev harač što je smanjilo broj odlazaka crnogorskih pečalbara. To je vrijeđalo svijest slobodnih ljudi, tako da su tražili zaštitu crnogorskog Senata. Pa i pored toga Crnogorci su odlazili u Tursku prijestonicu i druga mjesta jer ih je na to tjerala velika nevolja. Zbog epidemije kolere veliki broj crnogorskih pečalbara se vraćao u domovinu, uglavnom brodovima austrijskog Lojda. Ali odlasci u Carigrad nijesu prestali ni narednih godina u manjem ili većem broju. Prema podacima iz 1866. godine pošlo je na zaradu 245 lica, uglavnom iz sve četiri crnogorske nahije, a u Carigradu je te godine bilo oko 1200 crnogorskih pečalbara. Prema pasoškim knjigama, 1867. pošlo je na zaradu samo 19 ljudi, 1868. – 181, 1869. – 442 i 1870. – 262.

Podaci ukazuju iz kojih su sve plemena. Godine 1871. pošlo je u Carigrad na zaradu 460 radnika, 1872. više nego ijedne godine dotad, oko 780. Te godine prvi put se pominje odlazak pečalbara i sa porodicama. Turske vlasti su im opet pravile smetnje, ali su Crnogorci i dalje odlazili na rad u tursku prijestonicu. Samo za prva četiri mjeseca 1873. pošlo je 260 radnika. U početku te godine pretpostavlja se da je u Carigradu bilo oko 3000 Crnogoraca. Oni koji su ostajali bez posla, tražili su ga u unutrašnjosti Azijske Turske. Tada ih je u Carigradu ostalo svega 1363 radnika. A napadale su ih i bolesti i druge nevolje i neprijatnosti. Naredne 1874. evidentirana su u Carigradu 1524 crnogorska vojnika (radnika), a 1875. nešto manje – 239, a godinu dana kasnije za prvih pet mjeseci samo 9 Crnogoraca.

U očekivanju rata, preko kapetana (hrvat-baše) uslijedio je poziv da se Crnogorci vraćaju kućama. Već krajem juna na Cetinje se vratilo oko 800 Crnogoraca iz Carigrada, Lojdovim brodom, i odmah su upućeni u svoje bataljone. Prema sačuvanim pasoškim knjigama za godine 1853-1860. i 1866-1878. u Carigrad su na zaradu pošla 4.684 radnika, a u druga mjesta Azijske Turske samo njih 95. Pored Carigrada crnogorski radnici su najviše odlazili u Izmirnu, u kojoj ih je, po nekim podacima, bilo nešto manje nego u Carigradu. Radili su na mnogim poslovima samo da bi mogli da nešto pošalju porodici i oduže dugove: na prenosu robe, iskopavanju i pripremi kamena za građenje, na kopanju uglja, na zemljanim radovima prilikom izgradnje kolskih puteva i željezničkih pruga, ali i kao čuvari u bankama, pri diplomatskim misijama i u domovima turskih bogatih građana, što govori da su bili cijenjeni kao odgovorni radnici i pouzdani ljudi. Posebno su, što je nevjerovatno za gorštake i ratnike, bili cijenjeni kao baštovani, čak i u carskim baštama u Carigradu, ali i još na nekim sličnim poslovima.

Ali bilo je i dosta problema, vezanih za njihov položaj i prava, što je uticalo i na primanje zarada. Iako su pojedini Crnogorci imali pravo vlasništva još od 1839. godine nad nekim rudnicima, to pravo im je osporeno 1866. Neki su stvarali porodice. Očita nesigurnost i diskriminacija u položaju i pravima nanosila je crnogorskim pečalbarima, bez diplomatske zaštite, velike štete. Na loš položaj crnogorskih iseljenika u Carigradu i drugim mjestima uticalo je i izbijanje Hercegovačkog ustanka 1875. godine. Zato su se mnogi vraćali kućama, dok neki nijesu mogli da plate ni prevoz parobrodom.

Slanje dijela zarade svojim porodicama predstavljalo je i ekonomsku i moralnu obavezu. Protiv onih koji nijesu pomagali svome domu crnogorske vlasti su preduzimale izvjesne mjere, a od svoga radničkog okruženja

bili bi prekoreni, uz moralnu osudu, dok ga je starješina (kapetan) slao u surgun, prognanstvo u domovinu, gdje ga je čekala i osuda i kazna. Oni koji nijesu mogli da nađu posao bili su dužni da se vrate u Crnu Goru. Poslije 1872. crnogorski pečalbari su se teško zapošljavali i teško živjeli. Ali teško ekonomsko stanje i prezaduženost zapućivali su ih u Carigrad i druga mjesta kako bi mogli da izvrše obaveze ne samo prema porodici nego i prema državi i onima od kojih su pozajmili novac. Carigrad je zadugo imao važnu ulogu u privrednom i ekonomskom životu Crne Gore. Neko je rekao da je Carigrad za crnogorske radnike i pečalbare „nekad bio druga  Amerika“ i da ga dio njih doživljava „kao svoju drugu domovinu“.

Crnogorska vlast je nastojala da se izbori za bolje uslove i život svojih građana u osmanskoj prijestonici. Tako je postavljen starješina radnika, ili više njih, ali ne i diplomatski predstavnik pošto Crna Gora nije bila nezavisna država.

Sredinom pedesetih godina 19. vijeka knjaz Danilo uzaludno je nastojao da turske vlasti priznaju crnogorskog predstavnika u Carigradu, pošto bi on  tako i politički predstavljao Crnogorce u prijestonici zemlje koja je Crnoj Gori osporavala nezavisnost, smatrajući je dijelom Osmanske imperije. Crnogorski predstavnici radnika iz Crne Gore u Carigradu, kao što je već rečeno, zvali su se, „hrvat-baše“. Njihova uloga, značaj i odgovornost su bili nesumnjivi. Na ovu dužnost su birani ugledni, sposobni i autoritativni ljudi. Njihova nadležnost se prostirala na sve crnogorske radnike ma đe radili u okviru Turske carevine. Od 1861. govori se o crnogorskim kapetanima, a ne samo o hrvat-bašama. Taj naziv se od 1870. ne koristi, već sve češće namjesnik ili načelnik crnogorski. Nesumnjivo je da je pored nadzorničke i starješinske i njihova politička uloga bila sve naglašenija, ali su turske vlasti to suzbijale, pogotovo u vrijeme pogoršanja crnogorsko-turskih odnosa. Kapetan je bio crnogorski predstavnik nadležan za sve radnike „od Bosfora do Crvenog mora“.

U međuvremenu je sazrela potreba da Senat donese propise kojima bi se regulisali međusobni odnosi radnika, prema kapetanu isvojoj državi, porodicama i turskim vlastima. Senat je donio 1872. zakonska pravila i odredio Dragišu Vukova Plamenca da ih u praksi sprovodi, što je naišlo na žestok otpor većine pečalbara u Carigradu, koji su pisali peticiju da ga neće priznati zbog njegove „opake ličnosti“. Peticiju su potpisala 954 Crnogorca, ali Senat nije promijenio odluku. Pravila su imala 18 članova, a kapetan je dodao još 8 svojih. Poznata su imena nekih ranijih „hrvatbaša“ (kapetana): Marko Lukin Martinović, iz Bajica, Mašan Stevanov Martinović iz Bajica, Joko Bojičin Jovićević iz Ceklina (dva puta), pop Đoko Pejović iz Ceklina, pop Marko Vukanović, komandir gornjocrmnički, Dragiša Vukov Plamenac iz Crmnice. Platu nijesu dobijali od države već su radnici odvajali od svoje zarade po jedan dinar. To zvanje je ukinuto nakon uspostavljanja  diplomatskih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva (23. avgusta 1879. godine).

Doneseni Pravilnik je zaveo i strogu kapetansku vlast i komandu, slične vojnim propisima. Da bi spriječio kapetansku samovolju Senat je početkom 1876. bio prinuđen, nakon četiri godine, da donese Pravilo za vladanje kapetana crnogorskog u Carigradu. Kapetan je u svemu bio odgovoran Senatu, kao da je u Crnoj Gori. Pravilnikom su bile definisane kapetanske dužnosti, obaveze, zadaci, ali i prava.

Po knjaževom ovlašćenju kapetan je pratio i nadzirao rad i životne prilike Crnogoraca koji su radili u drugim većim mjestima Osmanske imperije (u Aleksandriji, Suscu, Izmirni itd), određivao im starješinu i preporučivao ruskom poslaniku da bi štitio njihove interese. Istoričari se slažu (Đoko Pejović) „da je crnogorska kapetanija u Carigradu imala poseban značaj za Crnu Goru“ za sve vrijeme njenog postojanja, kako ekonomski tako i politički. U periodu od 1831. do 1878. Carigrad, Zonguldak, Erelija i još neka mjesta u unutrašnjosti Male Azije „bila su glavna tržišta radne snage Crnogoraca“ koji su imali prilične zarade, što im je omogućavalo da pomognu svojim porodicama i izvršavaju obaveze prema državi i povjerenicima. Nekim crnogorskim radnicima je u to vrijeme uspjelo da steknu imanja i porodicu, a neki su se za stalno nastanili, ali niko nije znao šta ga dalje čeka, prema onoj narodnoj izreci: „Tuđa zemlja kalauza nema“.

Glavna fotografija: Carigrad