Na predlog Ministarstva dijaspore, predsjednik Savjeta za saradnju sa dijasporom–iseljenicima Vlade Crne Gore Vildan Ramusović prisustvovao je danas okruglom stolu pod nazivom „Birački spisak – izborni integritet Crne Gore“, koji je organizovalo Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Njegovo saopštenje prenosimo integralno:

“Već samim dolaskom postalo mi je jasno koliko još posla imamo kada je riječ o istinskom uključivanju dijaspore u procese donošenja odluka u Crnoj Gori.

Gotovo niko od predstavnika državnih institucija, osim ministra dijaspore gospodina Azemovića i poslanika gospodina Omeragića, nije bio upoznat sa činjenicom da među prisutnima sjedi i predsjednik Savjeta za saradnju sa dijasporom-iseljenicima Vlade Crne Gore – osoba koja živi u dijaspori i koja formalno-pravno predstavlja glas naših iseljenika u svojoj domovini.

U uvodnim izlaganjima potpredsjednika Vlade gospodina Bečića, ministra unutrašnjih poslova gospodina Šaranovića i potpredsjednika Skupštine gospodina Camaja govorilo se o brojnim aspektima biračkog spiska i izbornog integriteta. Ipak, nijesam čuo da je posebno istaknuta potreba da upravo dijaspora, bilo kroz Savjet ili kroz pojedince stručnjake, bude uključena u ovakve procese.

Govoreći o ovom pitanju, više puta je saopšteno da dijaspora nema razloga za strah. Međutim, ukoliko nije uključena u procese odlučivanja, sasvim je prirodno da postoji zabrinutost.

Dijaspori se obraćalo preko medija kao da među prisutnima ne postoji njen legitimni predstavnik.

Ministar dijaspore gospodin Azemović prenio je određene ideje koje dolaze upravo iz dijaspore, a jedna od njih jeste da se ovakvi okrugli stolovi moraju organizovati i van Crne Gore, zajedno sa našim ljudima širom svijeta. U dijaspori žive i rade brojni stručnjaci koji funkcionišu u mnogo uređenijim sistemima i čije znanje, iskustvo i dobre prakse mogu biti od velike koristi Crnoj Gori.

Nažalost, kada je došao red na moje izlaganje, većina onih koji su imali uvodna obraćanja više nije bila prisutna. Rasprava se nastavila pred desetak učesnika, a najveći dio diskusije odnosio se na statističke podatke i prikaz onoga što je do sada urađeno.

Kada sam dobio riječ, jasno sam istakao da ne govorim kao pojedinac, već kao legitimni predstavnik naše dijaspore, izabran za predsjednika Savjeta prije mjesec dana.

Bez obzira na to što je tema bila birački spisak, nijesam mogao da ne pomenem Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o registrima prebivališta i boravišta. Jasno sam ukazao da su posebnu zabrinutost iskazali naši građani u dijaspori i brojna udruženja koja okupljaju crnogorske iseljenike širom svijeta, smatrajući da bi primjena ovog zakona mogla imati direktne posljedice po njihovo biračko pravo.

Naglasio sam da Savjet, kroz Odbor za zaštitu položaja i prava iseljenika, ali i kroz svoje članove, smatra da se ovakvi zakoni i strategije ne mogu donositi bez legitimnih predstavnika dijaspore.

Komunikacija sa dijasporom nije na nivou kakav zaslužujemo. Kada se o dijaspori odlučuje, ona se često ne čuje i ne uključuje dovoljno, iako Strategija saradnje sa dijasporom-iseljenicima Vlade Crne Gore jasno ističe da dijaspora mora biti uključena u razvoj Crne Gore, izradu strategija, njen put ka Evropskoj uniji i njen ukupni društveni i ekonomski razvoj.

Zato smatram da se ta strategija, Nacrt ovog zakona, ali i politička percepcija da dijaspora ne treba da ima pravo glasa nalaze u ozbiljnoj koliziji.

Dijaspora ne smije biti samo predmet rasprave.

Dijaspora mora biti aktivni učesnik u kreiranju politika koje se nje neposredno tiču.

I upravo zato sam naglasio da dijaspora mora ostati zajednički državni prioritet. Njeno mjesto ne smije zavisiti od dnevno-političkih okolnosti, partijskih interesa ili promjene vlasti.

Odnos prema dijaspori mora biti iznad svih političkih razlika, jer ona pripada cijeloj Crnoj Gori, a ne bilo kojoj partiji ili pojedincu.

Naši iseljenici nijesu odlazili iz države da bi prestali da budu njen dio.

Naprotiv.

Oni su kroz generacije sačuvali jezik, identitet, običaje i osjećaj pripadnosti svojoj domovini.

Dijaspora kroz istoriju nije odlazila iz Crne Gore zato što je nije voljela. Ljudi su odlazili zato što u određenim trenucima, iz različitih razloga, nijesu mogli pronaći svoje mjesto pod njenim nebom.

Dijaspora Crne Gore nije nastala zbog komfora.

Nastala je iz potrebe, iz potrage za boljim životom, iz želje da se sačuva dostojanstvo porodice.

Ali, gdje god da je otišla, sa sobom je ponijela Crnu Goru.

I zato danas, širom svijeta, postoje ljudi koji je vole iskreno i bezuslovno, koji joj se raduju, koji je predstavljaju i koji je smatraju svojom jedinom domovinom.

Zato je važno da i stanovnici Crne Gore razumiju – dijaspora nijesu stranci.

Mi smo oni, a oni su mi.

Država ne može znati koliko će neko ostati na privremenom radu u inostranstvu niti kada će se vratiti.

Jasno je da u biračkom spisku ne treba da budu umrla lica, ali se mora veoma pažljivo govoriti o odjavama prebivališta i brisanju živih ljudi iz evidencija, posebno onih koji su privremeno u inostranstvu.

Ako se Crna Gora poziva na postojeće zakone i Ustav, onda treba imati u vidu da se upravo sada govori o izmjenama jednog zakona.

Zato smatram da treba preispitati čitav set zakona koji regulišu biračko pravo i status državljana Crne Gore koji žive u inostranstvu, a tek potom pristupiti izmjenama Zakona o registrima prebivališta i boravišta.

Eventualna rješenja treba tražiti upravo tamo gdje problem zaista postoji – u zakonima koji uređuju biračko pravo i status državljana Crne Gore koji žive u inostranstvu, a potom i u Zakonu o registrima prebivališta i boravišta.

Na taj način, na našem evropskom putu, možemo pratiti najbolje evropske prakse, ali i iskustva zemalja regiona.

Predočio sam i pozitivne i negativne primjere iz Evrope.

Podsjetio sam da je Slovenija devedesetih godina iz svojih registara prebivališta izbrisala oko 25 hiljada ljudi, zbog čega je kasnije, nakon presuda međunarodnih sudova, bila obavezana da isplati značajne odštete i omogući ponovno ostvarivanje prava tim ljudima.

Sa druge strane, predstavio sam primjere Italije, Irske i Francuske, koje imaju posebne registre dijaspore i koje svojim iseljenicima posvećuju veliku pažnju, smatrajući ih važnim faktorom razvoja države.

U pojedinim zemljama dijaspora ima i svoje predstavnike u parlamentu, dok brojne evropske države svojim građanima, čak i kada nemaju prebivalište u zemlji, ne uskraćuju pravo glasa na državnom nivou, već im omogućavaju glasanje putem diplomatsko-konzularnih predstavništava ili poštom.

Osvrnuo sam se i na riječi ministra dijaspore gospodina Azemovića, koji je poručio:

„Objasnio sam im da nije takvo stanje. Vlada ne želi da se odrekne svoje dijaspore i nije namjera nikoga u Crnoj Gori, a posebno ne izvršne vlasti, da to uradi. Crna Gora je mala država kojoj su potrebni njeni ljudi, kako zbog ekonomskog razvoja, tako i zbog ukupnog društvenog prosperiteta.“

Vjerujem da su ove riječi iskrene i želim da vjerujem da predstavljaju stav cijele Vlade Crne Gore.

Međutim, isto tako moram reći da danas u dijaspori postoji jasna i izražena zabrinutost. Mnogi naši građani, kao i brojna udruženja širom svijeta, ne dijele uvjerenje da će donošenje ovakvih zakona ići u pravcu njihovog većeg uključivanja.

Naprotiv, među njima postoji bojazan da bi pojedina zakonska rješenja mogla dodatno produbiti osjećaj udaljenosti od države i otvoriti prostor za ograničavanje prava koja su godinama smatrali neupitnim.

Taj strah ne treba ignorisati niti ga treba posmatrati kao politički stav.

On postoji i potrebno ga je čuti.

Upravo zato smatram da je neophodno otvoriti mnogo širi dijalog sa dijasporom, ne samo u Crnoj Gori, već i u državama u kojima žive naši iseljenici.

Dijaspora želi da bude dio rješenja.

Želi da učestvuje.

Da predlaže.

Da svojim znanjem i iskustvom doprinese razvoju države.

Ako zaista vjerujemo da je dijaspora potrebna Crnoj Gori, onda joj moramo pružiti priliku da bude saslušana onda kada se donose odluke koje se nje neposredno tiču.

Jer, dijaspora nije broj u statistici niti tema koja se otvara samo onda kada je politički zgodno.

Dijaspora je živi dio Crne Gore.

Njena snaga.

Njeno iskustvo.

Njen glas u svijetu.

Zato se ne smije brisati.

Ona mora biti uključena u birački proces.

Mora ostati zajednički državni prioritet, iznad dnevno-političkih sporova i partijskih interesa.

Jer samo država koja čuva vezu sa svojom dijasporom može u potpunosti razumjeti svoju prošlost, sigurno graditi sadašnjost i hrabro koračati ka evropskoj budućnosti.

Crna Gora i njena dijaspora nijesu dva svijeta.

One su jedno.

I tako treba da ostane”, saopštio je Ramusović