Nakon nedavnog potpisivanja Sporazuma o digitalizaciji Miroslavljevog jevanđelja, postignutog između Ministarstva kulture i informisanja, Narodne biblioteke Srbije, Narodnog muzeja i Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), ministarka kulture Maja Gojković je izjavila da se prije tridesetak godina pojavio “loš falsifikat” ovog najstarijeg sačuvanog srpskog ilustrovanog ćiriličnog rukopisa, da se izdavač tog falsifikata ponovo pojavio na tržištu sa, ovog puta, “zlatnim” izdanjem i da će ona pokušati svim sredstvima da zabrani to izdanje koje se prodaje za “velike pare” – ako bude trebalo, izdejstvovaće i sudsku zabranu.

Iako nijednom nije rekla o kom je izdavaču reč, Veljko Topalović, direktor Autorske izdavačke zadruge (AIZ) “Dosije”, reagovao je na izjavu ministarke Gojković, sazvavši konferenciju za novinare. Na njoj je, zajedno sa režiserom Boškom Savkovićem, akcentovao opasnost koja postoji po original rukopisa tako što je zamolio javnost da pomogne da se Ministarstvu kulture oduzme starateljstvo nad najvrednijom knjigom koju Srbija ima.

“Ministarka Gojković kaže da će se pristupiti digitalizaciji Miroslavljevog jevanđelja, njegovom raskoričavanju i izradi fototipskog izdanja, zatim izradi dokumentarnog filma o istorijatu rukopisa i dokumentarnog filma o procesu digitalizacije. Jasno je da govori o svemu što već postoji – i Dosijeovo fototipsko izdanje, i Savkovićev dokumentarni film ‘U početku beše reč’. Međutim, njen plan je opasan po sam original rukopisa. Naime, ministarka Gojković ne pominje da je 1998. godine, u Narodnoj biblioteci Srbije, uz stručnu saradnju Narodnog muzeja, po nalogu Ministarstva kulture, rukopis već bio raskoričen, da je tada snimljen i digitalizovan, da je ponovo ukoričen i vraćen u Narodni muzej. Prilikom tog razvezivanja rukopisa, došlo je do oštećenja koja su nepovratna”, navodi Topalović.

TRI DECENIJE

Ovoj uzavreloj situaciji u kojoj su se našli s jedne strane Ministarstvo kulture, a s druge AIZ “Dosije”, prethodi priča o želji i potrebi izrade fototipskog izdanja Miroslavljevog jevanđelja, stara 55 godina. Interesantno je da su tokom poslednje tri decenije akteri isti.

Naime, februara 1966. godine osnovana je prva državna komisija za konzervaciju Miroslavljevog jevanđelja. Tokom narednih decenija kao izvesni izdavači najavljivani su IP Vuk Karadžić (1975), Vatikanska biblioteka (1976), Narodni muzej (1978), SANU, Narodna biblioteka Srbije i Matica Srpska (1980), SANU, Narodni muzej, Geneks, Jugoslovenska revija i Prosveta (1985), Izvršno vijeće Srbije najavilo je da će konzervacija biti završena 1991. godine.

Konačno, 1992. godine, osnovan je Fond Miroslavljevo jevanđelje na inicijativu Ministarstva kulture, Narodne biblioteke Srbije i Narodnog muzeja, radi zaštite ovog kulturnog dobra i izrade njegovog faksimila. U prvom danu je donacijama tridesetak privrednih subjekata prikupljeno 745.000 ondašnjih njemačkih maraka. Ukupno prikupljena suma iznosila je oko 1.600.000 maraka. Pravila Fonda su omogućavala da novac bude uplaćen i u dinarima i u devizama, a Fond je zadržao pravo da konvertuje prikupljeni novac – dinare u devize i devize u dinare.

Fond je primao i poklone, odnosno sve što će doprineti njegovom uvećanju. Nijedan član tog pravilnika nije govorio o tome kako će izgledati priprema i kada će to izdanje ugledati svjetlost dana, ali se tačno znalo koliko će koštati: 1.628.470 maraka. Izdanje nikada nije ugledalo svjetlost dana, a pare su nestale.

POTRAGA DRŽAVNE BEZBJEDNOSTI

Godine 1994, AIZ Dosije započeo projekat izdavanja faksimila, u saradnji sa Službenim listom SRJ i SANU. Višegodišnji trud tima internacionalnih eksperata: vizantologa, konzervatora, istoričara, tehnologa, grafičkih i štamparskih majstora, je 28. juna 1998, na Vidovdan, iznjedrio fototipsko izdanje koje ministarka Gojković sada naziva “lošim falsifikatom”.

Štampano je u Johanesburgu, jer su slajdovi, koji su po odobrenju direktora Jefte Jevtovića snimljeni 1994. godine u Narodnom muzeju (a koji su i dan-danas jedini vjerodostojni slajdovi originala rukopisa), bili predmet potrage državne bezbjednosti SRJ. Suočeni sa prijetnjama u policiji da će biti protjerani iz zemlje ukoliko izdaju faksimil Miroslavljevog jevanđelja, Veljko Topalović, direktor, i Dušan Mrđenović, glavni urednik “Dosijea”, sklonili su se kod prijatelja Branislava Brkića u Johanesburg, da bi na miru radili na svom izdanju.

Knjiga je u sopstvenu zemlju prošvercovana u vrijeme kada je već kupovana od strane velikih svjetskih biblioteka. Njeno pojavljivanje izaziva haos: Narodna biblioteka Srbije je katalogizuje dok tadašnja ministarka kulture Nada Popović Perišić donosi rješenje o zabrani njegovog objavljivanja. Istovremeno, njeno ministarstvo oslobađa ovo djelo od plaćanja poreza na promet, kao djelo od izuzetnog kulturnog značaja!

Uz blagoslov patrijarha Pavla, Srpska pravoslavna crkva već u naslovu članka objavljenog u listu “Pravoslavlje” proglašava ovo delo za izdavački poduhvat vijeka. Dvije nedjelje kasnije, u narednom broju časopisa, demantovali su sami sebe objavivši da patrijarh Pavle nije dao blagoslov – toliki je bio pritisak države. Kasnije, kada je 1999. godine zabrana “pala” jer je bilo nezgodno slaviti 800 godina postojanja manastira Hilandar i ulaziti u izbornu kampanju sa takvom zabranom, SPC je podržala Dosijeov poduhvat iz sve snage.

NOVO PRIKUPLJANJE NOVCA

Zašto je država zabranila Dosijeov faksimil Miroslavljevog jevanđelja? Zato što je Ministarstvo kulture 1998. godine, u trenutku kada su Dosijeovo izdanje, nastalo u Johanesburgu, počele da kupuju svjetske biblioteke, ponovo prikupljalo novac za konzervaciju, digitalizaciju i izradu fototipskog izdanja. Tom – drugom – prilikom prikupljeno je opet oko 1.600.000 njemačkih maraka. Od tih sredstava, 3.500 maraka je odvojeno za konzervaciju rukopisa, a ostatak novca je, pogađate, opet nestao.

“Kada saberemo sredstva iz Fonda 1992. i sredstva prikupljena 1998. dolazimo do cifre od 3.200.000 tadašnjih njemačkih maraka. Reč je o iznosu koji bi u današnje vrijeme iznosio oko osam miliona eura. I sad opet imamo najnoviju najavu fototipskog izdanja, kao da se proteklih decenija ništa nije desilo”, kaže Topalović.

Dosijeovo fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanđelja je bila jedina zabranjena knjiga u Miloševićevo vreme. Bez obzira na to, Topalović i Savković su donijeli odluku da krenu u predstavljanje zabranjene knjige širom Srbije. Već posle prvog predstavljanja, u Velikom Gradištu, Topalovića je telefonom pozvao Miloš Lončar, predstavivši se kao direktor diplomatsko – stambenog preduzeća, i rekao kako ima nalog sa najvišeg mjesta da se zabranjeno izdanje legalizuje.

“Ja sam otišao kod njega, a on mi je rekao sledeće: ‘Vi nama date 50 knjiga, mi Vama damo dozvolu’. Odgovorio sam mu da je nama njihova dozvola trebala na početku poduhvata, kada smo prikupljali sredstva. Sada je knjiga već objavljena, a mi bi bankrotirali da nije zabranjena jer Politika nije htela da objavi nijedan članak o ovoj knjizi, da bi, kada je stigla zabrana, objavila tri feljtona. Zato sam Lončaru rekao da nema nikakvog razloga da sami sebi pucamo u nogu i da im za to još i platimo. No, kako nam je partner u poslu bio ‘Službeni list SRJ’, mi smo u njegovom interesu, pred izbore, potpisali taj sporazum o legalizaciji izdanja, a tadašnjem ministru kulture Željku Simiću smo isporučili pet primjeraka. Ipak, Simić je naručio ispisivanje sedam povelja o vlasništvu, na sledeća imena: Slobodan Milošević, predsjednik SRJ, Mirko Marjanović, predsjednik Vlade Republike Srbije, Milan Milutinović, predsjednik Republike Srbije, Dragan Tomić, predsjednik Narodne skupštine Republike Srbije, Berlinsko – brandenburška akademija umjetnosti, Borislav Milačić, ministar finansija u Vladi Republike Srbije, i Hadži Dragan Antić, direktor Politike”, navodi Topalović, dodajući da nikad nije utvrđeno kome je Željko Simić poklonio ili prodao tih pet primjeraka.

VELIKA PROMOCIJA 2000.

Jedino što se zna je da nisu stigli do onih kojima su bili namijenjeni, a to su: manastir Hilandar, srpska Patrijaršija, Narodna biblioteka Srbije, Narodni muzej i biblioteka SANU. Nakon smjene režima, poslednje tri navedene ustanove su dobile svoj primjerak od tadašnjeg ministra kulture Branislava Lečića.

29. februara 2000. godine održana je velika promocija Dosijeovog fototipskog izdanja u prepunoj svečanoj sali Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nijedna nacionalna televizija nije prenijela izvještaj sa ovoga skupa. Komplet, koji se sastoji od: faksimila Miroslavljevog jevanđelja, dvije knjige – Istorijat i Komentari, povelje o vlasništvu i luksuznog kovčega, otkupile su najznačajnije svjetske biblioteke, poput Kongresne u Vašingtonu, Britanske i Aleksandrijske, zatim univerzitetske: Harvard, Prinston, Jejl, Oksford, Kembridž, Lomonosov, manastiri Hilandar, Ostrog, Rača, neke od pravoslavnih crkvi sa svih kontinenata. Na osnovu ove knjige UNESCO je uvrstio Miroslavljevo jevanđelje na listu “Pamćenje svijeta”.

I sada, dvadesetak godina nakon Miloševićeve zabrane, Dosijeovom novom izdanju faksimila Miroslavljevog jevanđelja iz 2019. godine, koje se od prethodnog razlikuje po tome što sadrži vernu reprodukciju oslikavanja prethodno pozlaćenih inicijala, onako kako je to sadržao i original prije konzervacije 1998, prijeti zabrana, jer je, po ministarki Gojković, riječ o lošem falsifikatu koji se prodaje za velike pare.

Topalović ima svoju teoriju zašto se ovo sada dešava:

“Gospođa ministarka je pravnica i ona tačno zna šta znači pojam ‘falsifikat’, a ja ću, kao neuk ćovjek, objasniti da je falsifikat predmet koji je napravljen sa ciljem da se neko obmane da je to original. Moje je mišljenje da je gospođa ministarka taj termin upotrebila namjerno kako bi urušila ugled institucije predsjednika Republike Srbije, jer je svjesna da je predsjednik Srbije položio zakletvu upravo na toj knjizi, na tom lošem falsifikatu. Istu knjigu poklonio je i papi Francisku i Biblioteci predsjednika u Kazahstanu.”

POLAGANJE ZAKLETVE

Na ovu Topalovićevu izjavu reagovala je Danijela Vanušić, pomoćnica ministra za kulturno nasleđe i digitalizaciju, pismom javnosti u kojem kaže da je neprimjereno i neodgovorno predsjednikovo polaganje zakletve na Dosijeovom izdanju Miroslavljevog jevanđelja tumačiti “kao potvrdu da u stručnom i naučnom smislu publikacija predstavlja adekvatan vid zaštite kulturnog nasljeđa”.

Vanušić dalje detaljno objašnjava standarde izrade faksimilnog i fototipskog izdanja, koje Dosijeovo izdanje ne ispunjava, i navodi šta je sve potrebno obezbijediti (od visokokvalitetnih snimaka, preko odgovarajuće tehničke obrade, do odabira adekvatno opremljene štamparije, uz obavezan konzervatorski i ekspertski nadzor nad cijelim procesom), da bi se izradila publikacija koja “vjerno predstavlja i vrednuje jedan spomenik u najboljoj naučnoj tradiciji i u skladu sa javnim interesom”, a ne zarad promovisanja izdavača “donoseći mu slavu i zamašnu zaradu”. O novom – ‘zlatnom’ Dosijeovom izdanju, Vanušić kaže:

“Za izradu ove publikacije koristili bi se stari snimci originalnog rukopisa koji su nastali pre 25 godina u nedovoljno dobrim uslovima. Digitalno sređivanje i korigovanje snimaka učinili su da oni ne odgovaraju stvarnom izgledu rukopisa što će uskoro potvrditi novi digitalni snimci koji će biti dostupni javnosti. Odsustvo mogućnosti da se štampani otisak uporedi sa originalom u procesu štampe, dodatno ukazuje da se radi o još jednom poduhvatu koji ne ide u smjeru vjerodostojnosti”, upozoravajući da novo izdanje nema saglasnost Ministarstva, shodno odredbama Zakona o kulturnim dobrima.

Veljko Topalović se raduje što će video-arhiv SANU raditi na pripremama za digitalizaciju zato što posjeduje odličnu opremu i obučene ljude, te će javnost uskoro dobiti priliku da vidi izvanredne skenove oštećenja originala rukopisa, za koje je odgovorno Ministarstvo kulture kada je 1998. godine rukopis raskoričen i urađena konzervacija.

ORGANIZOVANO OŠTEĆIVANJE

Za svoju tvrdnju Topalović nalazi dokaz u snimcima koje poseduje AIZ Dosije, a koji su urađeni prije konzervacije. Na osnovu tih snimaka se lako može utvrditi kako je izgledao original rukopisa i kolika oštećenja je izazvala nestručna konzervacija:

“Ministarstvo kulture je organizovalo oštećivanje Miroslavljevog jevanđelja, više puta je prikupljalo novac za izradu njegovog fototipskog izdanja, da bi novac misteriozno nestajao, pokušavalo je da zabrani publikovanje i predstavljanje najvrednijeg srpskog rukopisa u svijetu. Samo ministarstvo je 2007. godine organizovalo izlaganje faksimila koji nazivaju ‘loš falsifikat’ u Hramu Svetog Save, tvrdeći da izlažu original. Ne ulazeći u bolesni um onoga ko je osmislio magijski ritual ili seansu iz masovne hipnoze, tako što je našu knjigu stavio u klima-komoru i pored nje postavio policajce da je čuvaju, ovaj čin svjedoči da ministarstvo ima najviše moguće mišljenje o vjernosti našeg izdanja, isto kao i stručne komisije najvećih svjetskih biblioteka. Sada ministarka Gojković najavljuje ponovno raskoričavanje što znači da će rukopis ponovo biti povređen”, kaže Topalović, i dodaje:

“Čitav svijet nam se smije, jer posle 55 godina ‘rada stručnjaka’ ministarstva i utrošenih miliona, mi i dalje ne znamo od koje je životinje korišćena koža za izradu pergamenta na kom je ispisano i oslikano Miroslavljevo jevanđelje (a urađena je konzervacija), od kog drveta je napravljena korica i iz kog doba je to drvo, od koje životinje je korišćena koža za oblaganje drvenih dasaka, od kog metala su napravljeni zaštitni ukrasi na korici, te zašto ministarstvo nema ni snimke stanja knjige prije konzervacije, a ima nekvalitetne snimke načinjene posle iste. Zato tražim pomoć javnosti da iznađemo način da se Ministarstvu kulture, Narodnoj biblioteci Srbije i Narodnom muzeju zbog svih pomenutih nedjela oduzme starateljstvo nad najvrednijom srpskom knjigom. Tražimo da se starateljstvo povjeri Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja bi sigurno mnogo pažljivije čuvala najlepšu srpsku bogoslužbenu knjigu, jednu od najvrijednijih knjiga svijeta”.

NACRT ZAKONA O KULTURNOM NASLJEĐU

Neupitno je da Miroslavljevo jevanđelje treba da ima obezbijeđenu najvišu moguću zaštitu i brigu. Ono na šta javnosti treba skrenuti pažnju, a u medijskim se izjavama aktera aktuelne priče o digitalizaciji rukopisa uopšte ne pominje, jeste Nacrt zakona o kulturnom nasljeđu.

Budući zakon predstavlja promjenu pravnog uređenja zaštite kulturnog nasljeđa u Srbiji, jer je Zakon o kulturnim dobrima, donijet 1994. godine, “terminološki zastario i neusklađen sa pravnim sistemom”. Ovako rečeno, sasvim je u redu što je pomenuti zakon u pripremi.

Međutim, i laičkim okom pročitan, jasno je da krije u sebi najveću opasnost po Miroslavljevo jevanđelje i sva ostala kulturna dobra, i da apel Veljka Topalovića još kako ima smisla. O čemu je reč najbolje ilustruje poziv patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija upućen Ministarstvu kulture da do daljnjeg odloži usvajanje ovog zakona jer on zadire u unutrašnje funkcionisanje SPC, a da ona, kao “najveći pojedinačni vlasnik duhovnog, pokretnog i nepokretnog kulturnog nasljeđa u Srbiji” nije bila uključena u proces njegove izrade.

Naime, određenim članovima ovog zakona, Crkva bi, prema riječima patrijarha Porfirija, “bila svedena na korisnika, kojoj bi posle osam vekova bila uskraćena osnovna vlasnička prava”. Takav zakon ne smije biti usvojen.

Izvor: Al Jazeera

Foto: Ilustracija (Printscreen)