U okviru međunarodnog pozorišnog festivala „Bruklinski most ” (Brooklyn Bridge) pozorišnog studija Essence, te u sklopu projekta “Odjek savremenog vremena “, u Bruklinu je 29. marta izvedena kultna predstava „Potonja ura Njegoševa” u izvođenju prvaka Crnogorskog narodnog pozorišta Slobodana Marunovića. Noć prije, Marunović je gostovao u Long Ajland Citiju (Renaissance Hall) gdje se predstavio našim brojnim uglednim iseljenicima sa performansom „Dobro veče, Crna Goro”. Svoje gostovanje u Americi, Marunović je zaokružio još jednim izvođenjem „Potonje ure”, u Nju Džerziju 30. marta, takođe u saradnji sa međunarodnim festivalom „Bruklinski most”.

Predstava u Bruklinu ostavila je nezaboravan utisak. U prigušenoj sali Essence pozorišta, na bini je tinjala svijeća, najavljujući prisustvo duhovnosti i mističnosti, dok je publika popunjavala svako do posljednjeg sjedišta. Veče je otvorio Nabi Abdurakhmanov, umjetnički direktor pozorišta. Ispred Generalnog Konzulata Crne Gore, koji je srdačno podržao Marunovićevo gostovanje, predstavi je prisustvovala vice konzulka Maja Vasilijević.

„Zašto sam ja ovdje? Kakav je moj zadatak u ovim jadnim fizičkim okovima? Gdje će moj duh na kraju boravka u ovoj kuli od blata sozdanu? ” odjekuje Njegoš kroz Marunovića, potstičući publiku da razmišlja o pitanjima ljudskog postojanja, svrsi bitisanja, o sudbini; da potraži odgovor na ono što je, prema Njegoševom mišljenju, „najviša tajna, i duhovna najstrašnija oluja “.

Od svoje premijere 19. juna 1988. godine, ova monodrama je igrana na raznim meridijanima i tokom 35 godina osvojila je brojne nagrade i priznanja.

Sinoć je osvojila i srca njujorške publike.

U punoj sali predstavnici naše dijaspore kao i gosti iz drugih zemalja (u pozorištu su se mogli čuti i francuski, ruski, italijanski, uzbekistanski…) imali su priliku da vide ovu kultnu predstavu, uz engleski prevod. Predstava prikazuje posljednje trenutke života pjesnika, filozofa, vladike i gospodara Crne Gore kroz njegovo dramatično suočavanje sa smrću te filozofskim propitivanjem o smrti, sudbini, bogu, ljubavi i smislu postojanja.

Tekst Slobodana Tomovića, vrsnog poznavaoca života i djela vladike Petra II Petrovića Njegoša, maestralno spaja u mozaik esenciju Njegoševe misli koja i dan danas ima veliki odjek. Možda joj polako dorastamo. Režija Blagote Erakovića koja u svojoj jednostavnosti daje upečatljiv dojam, tmina u kojoj usamljena svijeća kao luča svijetli, stoljnjak od zelene čoje Montenegra, knjiga i globus i jedna stara stolica nalik na prijesto. Marunović, i stasom i glasom, te i namjernim pokretima, što povicima što dramatičnom tišinom, odjekuje misli velikana kojeg glumi.

Publika je imala priliku da nakon predstave razgovara i druzi se sa Marunovićem, čak i čuje razne stihove i anegdote sa putovanja – od Tivta do Pariza, od Njujorka do Australije. Njegoševe misli i uverenja prožeta su ljubavlju u njenom najdubljem obliku. Ljubav kao stvaralačka sila, ista ona koja je iskovana u samim zvijezdama, u korijenima drveta i u damru svakog živog bića. Kao kiseonik, to je nevidljiva snaga koja nas hrani, pokreće naše duše i obavija naše snove.

Kroz ovu predstavu imamo upliv u to što smo, ko smo, odakle smo. Znamo koja nam luča u srcu gori, gdje god da smo.

Na kraju predstave Marunović simbolično dlanom utuljuje svijeću na sceni, dok luča Njegoševa svijetli do u beskraj. Podstiče nas da istražujemo dubine naše duše i egzistencije, i da tragamo za istinom i smislom. Umjetnost ima moć do poveže i premosti.

Danijela Milić
LeitmotivArts, Njujork
Foto: Michel Ciampi