Republika Paragvaj se nalazi u južnom dijelu Južne Amerike. Nema izlaz na more, a graniči se na sjeveru sa Bolivijom, na istoku sa Brazilom i na jugu sa Argentinom. Ova država ima površinu 406.752 km2 na kojoj živi 5.206.000 stanovnika.

Kao i za druge latinsko-američke zemlje, ni za Paragvaj se ne zna kad je i koji je Crnogorac prvi stigao na njegovo područje.

Da to otkrije nastojao je i jedan od najuglednijih i ekonomski najmoćnijih crnogorskih iseljenika ne samo u ovoj južnoameričkoj državi nego i na cijelom Zelenom kontinentu, prof. dr Andres Lakonić, ali mu to nije pošlo za rukom, čak ni na osnovu sačuvanih dokumenata starog Slavjanskog društva uzajamne pomoći.

Po dr Lakoniću, slovenski doseljenici su masovnije počeli dolaziti od 1880. i to naseljavanje se nastavilo sve do Prvog svjetskog rata, dok je drugi talas uslijedio oko 1920. godine. On ističe da je postojala poprilična razlika između poslova koje su obavljali naši iseljenici u prvom i drugom talasu.

Julia Vellila Lakonić

Među prvim crnogorskim iseljenicima u Paragvaju bio je i đed dr A. Lakonića. Po pisanju ovoga istaknutog potomka porodice Lakonić, Crnogorci su se uglavnom naseljavali u gradskim sredinama.

U drugom periodu doseljavanja u Paragvaj se doselilo svega 47 naših iseljenika. On kaže da su se oni bavili međunarodnom trgovinom (ne misli valjda samo na svoje Lakoniće), biznisom, medicinom, arhitekturom, trgovinom, stokom, ali da se nijesu bavili poslovima vezanim za poljoprivredu, zanate i teške fizičke radove. Ti naši iseljenici ne samo da su znali pisati i čitati nego su bili i obrazovani, a neki su poznavali umjetnosti i književnost, što je u odnosu na doseljenike iz Evrope ne mali kuriozitet.

Prvu grupu naših useljenika u Paragvaj činili su žitelji Boke, u to vrijeme austrijski podanici, dok su u drugom talasu dolazili iz Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920. pa nadalje). Pripadnici ove druge grupe su se naseljavali na seoskim područjima i uglavnom su radili fizičke poslove: kao poljoprivrednici, drvosječe, šegači, tišleri ili su se bavili gajenjem stoke i prodajom mlječnih proizvoda.

Prof. dr Andre Lakonić tvrdi da ti naši iseljenici iz drugog talasa nikada nijesu htjeli da uđu u Slovensko društvo sa sjedištem u Asunsionu, ali zbog čega je to tako bilo, on ne daje odgovor. Međutim, ističe da su pripadnici oba talasa naših iseljenika u Paragvaju bili prinuđeni da modifikuju svoja prezimena ili više razloga, a posebno zbog problema sporazumijevanja.

Njegovo kazivanje o svojim precima, tri brata Lakonića koja su iz luke u Budvi krenuli za Argentinu je vrlo zanimljivo.

Shvatamo kako je i zašto nakon dramatične „odiseje“ samo Andreov đed stigao u  Buenos Ajres. Međutim, divljina Paragvaja o kojoj je slušao ostavila je snažan utisak na njegov avanturistički duh, tako da se tamo ubrzo i našao. Radio je u nekoj kompaniji za preradu mesa i vrlo brzo se obogatio. Iako je svaka porodica priča za sebe, ima svoju istoriju i sudbinu, ova porodica Lakonića je koliko posebna, toliko u nečemu i tipična za crnogorsko iseljeništvo u Paragvaju, pogotovo zato što se velika pažnja poklanjala školovanju i obrazovanju đece.

Grob Horhea Popovića

Rodonačelnik sada vrlo brojne paragvajske porodice crnogorskog porijekla, Lakonića, na školovanje u Buenos Ajres je poslao sva četiri sina, pošto u Paragvaju nije bilo univerziteta. Dvojica su postali pravnici, a dvojica arhitekte. Ženska đeca nijesu šiljana na univerzitet, već su ćerke bile učiteljice klavira.

Porodica Lakonić je prerasla u cijelo bratstvo. Ono broji oko 80 članova. Arhimedes Lakonić, sin rodonačelnika ove porodice, pravnik, bio je svojevremeno predsjednik Vrhovnog suda Paragvaja, a njegov brat Marko Antonio, takođe pravnik, jedan od najpoznatijih istoričara.

Dio članova ove porodice spadao je ili spada u nižu srednju ili višu srednju klasu, dok su neki vrlo bogati.

Dr Andre Lakonić je profesor makroekonomije na Ekonomskom fakultetu univerziteta u Asunsionu. Uz to je i upravnik UTAUPU – najveće brane u svijetu, koja je i najveći hidroenergetski projekat Paragvaja i Brazila. On je bio i ministar energetike u vladi Paragvaja.

Julija Vellila Lakonić je, takođe, bila u peruanskoj vladi kao ministarka inostranih poslova, a doskora je bila ambasadorka Paragvaja u Peruu.

Andresova braća, sestre i supruga su takođe visoko obrazovani i značajne ličnosti u paragvajskom društvu. Pored njegove uže porodice i rođaka i drugi crnogorski iseljenici u Paragvaju imaju svoje mjesto u društvenom životu ove zemlje: od vrlo niskih položaja u društvenoj hijerarhiji do vrlo visokih. Oni su ovoj državi dali veliki doprinos i stekli izuzetan ugled. Učestvujući u životu države oni su svojim pregnućima uzvisili i ime zemlje svoga porijekla – Crnu Goru.

Slovensko udruženje i dalje postoji, ali nije aktivno kao nekada. Groblja, mauzoleji i kripte svjedoče da je crnogorskim iseljenicima, koji su ostajali zauvijek u ovoj zemlji, bilo stalo i do živih i do mrtvih. Shvatili su da je Paragvaj njihova otadžbina i sudbina, ne zaboravljajući ni Crnu Goru, zemlju svoga porijekla, kolijevku predaka, čije prisustvo nije iščililo u njihovom identitetu. Njihovi preci svoj san o uspjehu i povratku u otadžbinu zamijenili su vjerom u sreću i uspjeh svojih potomaka i njihovu budućnost, u zemlji lijepe prirode, izuzetnih prirodnih resursa, industrijskih i drugih potencijala.

Grob Teodora Jovanovića

Paragvaj ima izuzetnu klimu, povoljne reljefne i druge prirodne odlike.

U provinciji Sako žive potomci doseljenih Crnogoraca, koji se među sobom lijepo drže, a Crnu Goru ne zaboravljaju.

Prof. dr Andre Lakonić je nesumnjivo izuzetna ličnost ne samo Paragvaja nego i Crne Gore. Njegovo viđenje domovine svojih predaka i savremene Crne Gore, kao da je stav i doživljaj ne samo naših iseljenika u Paragvaju nego i ukupne crnogorske dijaspore u Južnoj Americi: „Ja Crnu Goru vidim kao zemlju mojih predaka i kao rodnu zemlju u isto vrijeme, još uvijek prožetu bolom skorih ratova, ali sa jakim ljudima i velikom željom i snagom da izgrade jednu prelijepu zemlju kao što to već i jeste. Cio svijet čeka uzdižuću Crnu Goru, da joj poželi dobrodošlicu i da joj pomogne u novom međunarodnom razumijevanju, da vidi i cijeni njenu potpuno novu demokratiju i doprinos svijetu“.

Pored porodice Lakonić, postoje i druge poznate familije kao što je porodica Đučić, porijeklom iz Kamenara (u Boki Kotorskoj). Ona je već godinama davala počasnog konzula prvo Srbije i Crne Gore (1910) pa Jugoslavije, u nekoliko generacija.

Rodonačelnik ove porodice Đuro Đučić zaputio se u neizvjesnu avanturu, u veliki nepoznati svijet 1896. godine. Nakon napornog i dugog putovanja iskrcao se u Buenos Ajresu, ali je ubrzo produžio za Paragvaj.

On je osnivač društva Jugoslovena, sa sjedištem u Asunsionu. Kao dosljedni i odani patriota Đuro Đučić je izabran za predsjednika Komiteta koji je pomagao „borbu naših naroda protiv Austrougarske u Prvom svjetskom ratu“. Od Kraljevine Jugoslavije dobio je visoka odlikovanja.

Taj Đuro Stari, kako su ga od milošte zvali, umro je u jeku Drugog svjetskog rata. Međutim, njegov sin Đuro Mali Đučić nastavlja očevu patriotsku i konzulsku misiju.

Grob Pedra Mirkovića

Nova socijalistička Jugoslavija potvrdila je 1952. njegovu akreditaciju. Od tada je on počasni konzul nove Jugoslavije u Paragvaju.

Sjedište konzulata je ostalo u glavnom peruanskom gradu Asunsionu. Njegov sin Đuro Horhe Đučić, advokat, posjetio je Kamenare, rodno mjesto njegovog istoimenog pretka – Đura. Marko Đučić, stric ovoga Đura u trećem pasu, takođe je živio u Paragvaju, ali se vratio u Boku, u Muo kod Kotora i radio kao ovlašćeni sudski prevodilac za španski jezik.

Zaista, jedinstven je primjer da đed, sin i unuk budu konzuli svoje stare domovine, kao što su tri Đučića, crnogorski iseljenici u Paragvaju.

Nakon Drugog svjetskog rata u Paragvaju je utočište našla brojna politička emigracija iz Jugoslavije, pripadnici poraženih kvislinških snaga, čak i oni koji su okvalifikovani da su počinili ratni zločin. Među tom emigracijom bilo je i pripadnika četničkog pokreta u Crnoj Gori. Njihov dalji život i sudbinu mogu osvijetliti samo ozbiljna istraživanja.

Glavna fotografija: Prof. dr Andres Lakonić