Saladin Dino Burdžović rođen je 22.04.1968. godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću.

Saladin Dino Burdžović (Foto: Facebook)

Pojedini naslovi iz njegovih knjiga zastupljeni su u preko trideset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik.

Dobitnik je više nagrada za poeziju, prozu i drame: “Ćamil Sijarić” (2002), “Blažo Šćepanović” (2005), “Isak Samokovlija” (1996), nagrada Prosvjetnog rada Crne Gore (1997), “Zlatni pjesnicki prsten-Subotica” (1992), nagrada festivala “Šumadijske metafore” (1996)…

Za rukopis romana “Putopisi slijepog putnika” 2006. dobio je stipendiju za literaturu “Kunstlerdorf-Schoppingen” – “Stiftung Künstlerdorf – Schöppingen” (Nord-Rhein Westfalen).

Trenutno živi u Offenbachu, Hessen, Njemačka.

Ispovijest sjenkama na bolničkom zidu

Neka ti očeve ludorije budu opomena a ne izgovor za tvoje.

Georg Bernard Show

Svoje najbolje godine
proveo sam u bolničkoj sobi 224.

Uz uzglavlje polusvjesnog oca.

Hranio ga „Plazma“ keksom,
pokrivao crvenim ćebetom
i uredno obavještavao
da li sviće ili se smrkava.

Ako umrem prekrijte me trobojkom,
govorio je dok je bio mlad
i nikada mi nije oprostio pitanje
da li da ubacimo u kovčeg
i koju vjersku knjigu?

U slučaju da Bog ipak postoji!

Neka se intonira himna,
uvriježio je u moju svijest,
„živi, živi duh slovenski…“
uz jasno naglašeno:
„proklet bio izdajica svoje domovine…“.

Bilo je dana
kada bih pomislio da ću umrijeti
prije njega,
da će me nadživjeti, i nije isključeno
da mu je to bio presudni cilj u životu.

U sate komprimovane optimizmom
činilo se da je mrtav.

Stavljao bih mu ogledalo pod nos
očekujući da ostane čisto.

Uzalud.

Kratki dah bi zamaglio špiglo,
i ta magla prekrivala je cijeli Balkan,,,

Od toga me je još uvijek strah!

Dežurni doktori
pokušavali su da me gratis utješe.

Najnovija dostignuća
u oblasti genetskog inženjeringa
pomoći će mi da redizajniram oca.

Mogu napraviti onakvog kakav mi odgovara.

Naravno, ako budem imao da platim.

Danima beznađa dominira jedna želja:
oh, kako bih volio da imam
polusestru – usedjelicu.

Da me odmijeni barem dok i mi ne ostarimo.

Najvjerovatnije je da su me roditelji usvojili!

Ili ukrali iz porodilišta.

Od roditelja možeš svašta očekivati.

Razlikujemo se kao dan i noć!

Ponekada kao otac udarim šakom po stolu.

To nam je jedina sličnost,
ali to je više stečeno, je li,
vjerovatno nema nikakve veze sa malaksalim
prezimenom u izvodu iz matične knjige.

Moje sumnje pojačava i to što se
u slobodno vrijeme bavim kontrarevolucijom,
ništa ozbiljno,
tek da ubijem vrijeme kada već i nema
šta drugo za ubijanje.

U obdaništima, bolnicama i mrtvačnicama
nikada nije postojao konsenzus.

Pitanja stoje i dalje otvorena.

Zakoračio sam u godine kada usvojenik
nije presudno zvanje.

Ili stanje, svejedno.

Otac je psihički umro sa Jugoslavijom.

Nije mogao da je preboli,
bila mu je prva i najveća ljubav.

Otišao je u pidžami i znam da,
na graničnim prelazima, traži
Vlada Dapčevića, koji je takođe mrtav.

Želim da se vrati kući.

Nije važno što je umro.

Ponajviše zbog krvnih neprijatelja,
znam da nam likuju iza leđa,
eto, umro je neko a nigdje groba nema…

Ako se vrati neće se više stidjeti svog
primjernog antihrista.

Vjerovatno bih se radovao
i osvrnuo na djetinjstvo.

Opet gledao jednog usamljenog dječaka
kako se rva sa psom koji se ne zove Džeki,
ni Lajka, Reks ili Tigar,
i koji zapravo ni nema ime.

Šta će ime psu?

Toj slici nedostaje još samo očev povratak!

Možda bih tada pokušao odgovoriti
na njegovo vječno pitanje:
Ko je ubio Iva Lolu Ribara?

Ovako tavorimo obojica.

Propadamo.

Propadaju čak i ideje
zbog kojih se istočna Evropa
nakrivila ka zapadu.

Zvižduckam „Bandiera rosa“.

Ruke mu zadrhte a čelo zaigra,
ali ne daje glasa od sebe.

Izgleda da stvarno ne može da se trgne
od sjevernih granica!

Niti umije da umre do kraja.

Na moju veliku,
skupo plaćenu,
žalost…