Bjekstvo oca Miše Janketića iz njemačkog logora i priključivanje grčkim partizanima

Jednog dana su sve zatvorenike prije uobičajenog vremena vratili u logor i u krugu postrojili i one koji nijesu ni mrdali preko kapije. U logoru se potom pojavio zloćudni komandant sa jakim obezbjeđenjem i prevodiocem i saopštio da su dva logoraša pobjegla, a pošto se niko od njihovih „kamarata“ nije našao da ih prijavi i osujeti njihovu namjeru, komanda je odlučila da za kaznu strijelja svakog desetog zatvorenika. Onda je zaredio od vrste do vrste postrojenih robijaša i zaista svakog desetog izvukao iz stroja… Malo potom se saznalo da su pobjegli Milija Pođanin i Milivoje Grandić.

Autor: Budo Simonović

Milosav Babović ističe da je već od prvog dana kod mnogih počela da tinja ideja o bjekstvu iz logora i da su najvatreniji zagovornici bili Radomir Janketić, Milija Pođanin i Milivoje Grandić. Sve je to, međutim, dugo bilo skopčano sa neprelaznim preprekama i problemima među kojima je najveći bio neznanje grčkog i nepoznavanje terena, a naročito nemogućnost da se uspostavi kontakt i sigurna veza  sa grčkim oslobodilačkim pokretom ELAS.

Početkom 1944. godine u logoru se, međutim, pronijela vijest da je, navodno, Milan Nedić izdejstvovao saglasnost Njemaca da se logoraši koji to žele mogu vratiti u Srbiju, naravno pod uslovom da se bore protivu komunista. Četnici su odmah razvili veliku agitaciju i propagandu pokušavajući da pridobiju što više pristalica za tu ideju, pa i među zatočenicima kolašinskog zatvora, čak i među onima koji su bili osuđeni na smrt i čekali prozivku da krenu na gubilište, na krvlju natopljenu Brezu. Naravno, Radomir Janketić, Grandić, Pođanin i oni do kojih im je bilo i najviše stalo, odmah su im stavili do znanja da sa njima neće ni u istu crkvu.

Sudbina oca Miše Janketića: Radomira su četnici osudili na smrt, spasao ga je rođak – četnik, a onda je iz Kolašina prebačen u logor u Grčkoj

Nadajući se, valjda, da će ubijediti i pridobiti makar mirnog i uvijek ćutljivog Mihaila Lalića, grupa Vasojevića, na čelu sa doktorom  Dušanom Cemovićem, došla je jednog dana i njega da pita šta misli o toj ideji za povratak u Srbiju. Kako piše Milosav Babović, mudri, uvijek pribrani i odmjereni Lalić, koji je na cjevanicama još nosio žive rane od okova iz kolašinske tamnice, poćutao je neko vrijeme kao da se predomišlja, a onda im kao nožem odrezao:

– Kad sam mogao slobodno da mislim, izabrao sam da budem komunista. Zato sad neću da idem da se borim protiv komunista!“

Iako, naravno, ni Cemović ni ostali u najmanju ruku nijesu voljeli komuniste, valjda iznenađeni otvorenošću i kuražnošću Mihaila Lalića, čestitali su mu:

„Cijenimo tvoju otvorenost i mušku riječ!“

Kako se priča o organizovanom odlasku iz logora i povratku u Srbiju odužila, Milosav Babović se sve više priklanjao onima koji su potajno kovali planove i pripremali se za bjekstvo iz logora. Jedina realna šansa za to je postojala dok su logoraši bili izvan žica, dok su na željezničkoj stanici istovarali vagone ili radili po magacinima i radilištima koja su Njemci organizovali, a Lalić ih je, kako piše Babović, savjetovao da nipošto ne kreću u velikim grupama jer je utoliko veća i opasnost da ih uhvate.

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (III): Četnici su uhapsili majku Miše Janketića, a onda mu je umro brat

Jednog dana su sve zatvorenike prije uobičajenog vremena vratili u logor i u krugu postrojili i one koji nijesu ni mrdali preko kapije. U logoru se potom pojavio zloćudni komandant sa jakim obezbjeđenjem i prevodiocem i saopštio da su dva logoraša pobjegla, a pošto se niko od njihovih „kamarata“ nije našao da ih prijavi i osujeti njihovu namjeru, komanda je odlučila da za kaznu strijelja svakog desetog zatvorenika. Onda je zaredio od vrste do vrste postrojenih robijaša i zaista svakog desetog izvukao iz stroja…

Malo potom se saznalo da su pobjegli Vasojević Milija Pođanin i Kolašinac iz Lipova Milivoje Grandić.

        POVELI I ITALIJANA

Iako Milosav Babović to ne ističe, neki drugi logoraši, pa i sam Milivoje Grandić, svojevremeno su potpisniku ovih redaka ispričali da je Milija Pođanin, koji je dobro govorio njemački i italijanski i prilično naučio i grčki, uspio da obrlati Italijana – stražara i ubijedi ga da i on pobjegne sa njima, a Njemci su sumnjali da su ga Grandić i Pođanin ubili pa su danima poslije tragali za njegovim lešom.

Ljut na Pođanina i Grandića zbog toga što ga nijesu poveli sa sobom, kako su se dogovarali i pripremali, uviđajući da ni Radomir Janketić ni Lalić više ne govore o bjekstvu nakon surove odmazde Njemaca i prijetnje da će za svakog odbjeglog logoraša strijeljati svakog desetog zatočenika, Milosav Babović se opredijelio da se pridruži grupi četnika koja se pripremala da se organizovano vrati u Srbiju i priključi četničkim formacijama u borbi protiv partizana. On će, međutim, uspjeti da se iz Beograda, gdje je slučajno izbjegao smrt od bombi koje su eskadrile engleskih bombardera nemilice istovarale na njemačka utvrđenja, prebaciti i nekako domoći rodnih Vasojevića, gdje se potom pridružio partizanima.

Milica i Radomir Janketić

Bjekstva iz Pavlos Melasa, mjesta na periferiji Soluna koje nosi ime glasovitog grčkog nacionalnog junaka i koje je bilo pretvoreno u njemački koc-lager, ipak su ubrzo zaređala nakon bjekstva Pođanina i Grandića, uprkos strašnoj njemačkoj prijetnji, a pogotovu kad je uspostavljena veza sa ELAS-om i sigurni most preko kojeg su zatočenici brzo i lako dospijevali na slobodnu teritoriju, odnosno teritoriju koju je kontrolisao  ovaj oslobodilački pokret. Tih dana, u ljeto 1944. godine, iz logora je pobjegao i grčkim partizanima se priključio i Radomir Janketić.

ULOGA GRKA PETROSA

Zanimljivo je da je glavna veza odbjeglima iz logora bio Grk Petros, mladić koji je živio nedaleko od logorske žice, dočekivao bjegunce, krio ih i noću izvodio iz grada i preko drugih javki povezivao sa elasovcima. Kolašinac Šoro Tatić bio je nesumnjivo najpoznatiji i najomiljeniji zatočenik u logoru, kojeg je znao i gotovo cio Solun, svi koji su voljeli fudbal. Tatić je, naime, bio veoma dobar fudbaler, golgeter čija ekipa logoraša nije znala za poraz ko god da joj je bio protivnik. Kako su utakmice igrane i izvan logora, Grci su brzo zapazili Tatića i uvijek gromoglasno navijali za njega i njegov tim, a dok bi logoraše sprovodili kroz grad sa radilišta na radilište, uvijek ih je pratio buljuk razdragane djece i mladeži, koja je klicala Šorovo ime. Jednog dana  po povratku u logor, Šoro je našao ceduljicu, koju mu je, po svoj prilici, neko iz gomile “navijača” gurnuo u spoljašnji džep  logoraške bluze. Bila je to poruka Milije Pođanina i Milivoja Grandića, koji su javljali budućim bjeguncima kome treba da se jave kad umaknu iz lagerskih žica, a znali su, očigledno, i kakvo je Tatićevo raspoloženje i da on neće zloupotrebiti poruku.

Tako je uspostavljena sigurna veza preko koje se nekoliko logoraša, prvenstveno Kolašinaca (Vlajko Simonović, Gojko Tacović, a vjerovatno i Radomir Janketić) kojima je Tatić povjerio šta su poručili Grandić i Pođanin, domoglo slobode.

Petros je preživio rat, a sa nekadašnjim zatočenicima iz Pavlos Melosa prvi put se, kao veteran ELAS-a, sreo 1983. godine prilikom njihove posjete Solunu i internacionalnom groblju i muzeju na Zejtinliku.

NASTAVAK U SRIJEDU

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!