Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (X): Ispovijest Miše Janketića

O očevoj sudbini, šta je i kako s njim bilo, saznaću tek mnogo godina kasnije. On je dopao četnicima u ruke u Bobovu, negdje početkom 1943. godine.  Opkolili ih tu i zarobili. Od 101 borca iz njegovog bataljona bilo, kako sam čuo, ostalo samo 17.

Sproveli ih u kolašinski zatvor. Pavle Đurišić mu tu nudio šta god hoće samo da pređe pod njegov barjak:

– Neću, Pavle, nema tog blaga za koje bih to učinio, ali te molim da mi daš nekoga ko će me odvesti do Šahovića da još jednom vidim familiju…

– Daješ li časnu riječ da ćeš se doveče vratiti­? – pitao ga Đurišić.

– Dajem i održaću je i da me samog pustiš – odgovorio  Radomir i Đurišić mu odmah dao onaj motor s prikolicom i vozača koji ga je odvezao do Šahovića. Tu nas vidio i uveče se, kako je i obećao, vratio u Kolašin – u logor…

Kako su Njemci u to vrijeme bili ogorčeni na četnike, razoružali su ih i zajedno sa zatvorenicima iz Kolašina potjerali u Solun, u logor Pavlos Melas.

Moj otac je bio osuđen i određen za strijeljanje na zloglasnoj Brezi, tu na periferiji varoši, ali ga toga jutra kad su banuli Njemci u Kolašin spasio Miljan Janketić iz Sjerogošta, kapetan kraljeve garde, desna ruka Pavla Đurišića. Bio grdosija od čovjeka, kažu da je bio visok dva metra i osam santimetara. On je moga oca, koji nije bio krupan, a uz to ga tamnica i ratne muke ispostili, sakrio pod svoj šinjel i preveo i sklonio među razoružane četnike…

TRAGEDIJA NA MATEŠEVU       

          Bilo je to 14. maja 1943. godine, u jeku Pete neprijateljske ofanzive. Njemci su iznenada upali u Kolašin, razoružali četnike i sve ih, izuzev Pavla Đurišića i još nekoliko četničkih glavešina, zajedno sa zatočenicima četničkog zatvora, potjerali prema Mateševu, kupeći usput i druge, pogotovu mlađe ljude, koji se nijesu na vrijeme sklonili ispred njemačke kaznene ekspedicije. Grupa zatvorenika je na Mateševu, na lugu kod pilane Đurovića, pokušala da bježi. Dvadesetak je uspjelo da umakne, a njih 14 je izginulo ili se potopilo u nabujaloj rijeci Drckoj. Potom je sam pokušao da pobjegne Ljubo Vuksanović, ali su i njega stigli njemački meci.

          Njemci će sjutradan izvršiti i dodatnu odmazdu i postrijeljati još deset zatvorenika, uglavnom onih koji su imali okove na nogama, ili su, kako su im četnici prošpijali, bili osuđeni na smrt i čekali izvršenje kazne. Bilo je to stravično upozorenje da će tako ubuduće kazniti svaki pokušaj bjekstva i strijeljati deset za svakog koji pokuša ili uspije da pobjegne.

I Radomir Janketić će potom preživjeti tu stravičnu dvadesetpetodnevnu golgotu deportovanja od Kolašina preko Trešnjevika i Čakora do Peći, odatle do Zemuna i zloglasnog Starog Sajmišta, a onda do Soluna u tijesnim stočnim furgonima na kojima je, kakve li ironije, na čistom srpskom pisalo: „četrdeset ljudi ili osam konja“. Naravno, trpali su ih dotle da ni igla više ne može stati, da niko ne može ni sjesti, a kamoli leći. O žeđi i gladi niko nije ni mislio pri mukama od tjeskobe i besanice, smrada mokraće i izmeta, od svakovrsnih ponižavanja koja su usput trpjeli od bijesnih i sitih njemačkih sprovodnika i razjarenih šiptarskih hordi, zlotvora i bezdušnika koji bi kidisali na vagone čim se voz zaustavi, spremni i željni da se iživljavaju na vezanim i bespomoćnim ljudima.

IVAN CICMIL

  Više nekadašnjih robijaša iz kolašinskog četničkog zatvora, očevidaca drame koja je nastupila kada su Njemci banuli u Kolašin – Milivoje Grandić, Mašan Čogurić, Miloš Simović, Vlajko Simonović, Raco Medenica, Branko Bijelić i drugi – koji su se potom takođe našli u koloni njemačkih zarobljenika deportovanih u Solun, potpisniku ovih redaka je, međutim, potvrdilo da je nekolicinu okovanih i na smrt osuđenih, među njima i Mihaila Lalića, okova kurtalisao Ivan Cicmil, gorostasna momčina, rodom odnekud iz Pive.

 Naime, kad su Njemci ušli u Kolašin, apsandžije i četnički stražari su se povukli. Pri tom je, slučajno ili namjerno, jedna ćelija u ženskom dijelu zatvora ostala otključana. Zatvorenice su to iskoristile, istrčale i počele da otvaraju ostale ćelije, pa su se svi zatvorenici ubrzo našli u zatvorskom dvorištu.

Kad je shvatio šta se događa, Cicmil je zgrabio tešku sjekiru koja se zatekla na drvljaniku u krugu zatvora i jednim zamahom počeo da kida nitne na okovima zatvorenika. To je, nažalost kratko potrajalo jer su Njemci rupili u zatvor i zatvorenike istjerali napolje i pruključili ih gomili razoružanih četnika čije su oružje gusjenicama mljeli njemački tenkovi (po podacima koje do danas niko nije osporio, samo u Kolašinu su Njemci uništili 1.945 četničkih pušaka, 29 puškomitraljeza, dva mitraljeza i tri minobacača, a u koloni zatočenika ka Mateševu našlo se oko 2.000, što četnika i zatvorenika, što civila pohvatanih u gradu ili usput na putu ka Mateševu). A da je to tačno potvrđuje i nesporna činjenica da je Ljubiša Milačić sa okovima na nogama izašao iz zatvora, da je pravim čudom izbjegao strijeljanje okovanih nakon pokušaja bjekstva na Mateševu i potom, dok se kolona kamiona sa zatočenicima pela ka Čakoru, uspio da iskoči  sa karoserije i sa okovima umakne na slobodu.

Profesor Milosav Babović (Njemci su ga tih dana zarobili u okolini Bijelog Polja), jedan od velikomučenika koji je preživio i u svojoj dvotomnoj autobiografskoj knjizi „Vreme i sudbine“ dirljivo  opisao strahote tog puta od Kolašina do Soluna, na jednom mjestu piše kako se sreo sa Mihailom Lalićem i Radomirom Janketićem, dvojicom zatočenika iz kolašinskog četničkog zatvora, koji su izbjegli strelište na Brezi samo zahvaljujući iznenadnom upadu Njemaca i odluci da razoružaju četnike i raspuste zatvor.

Desilo se to u hali pilane Đurovića u Peći u koju su ih zatočili prije nastavka puta ka Beogradu, odnosno Zemunu. Lalić se veoma teško kretao i nije mogao da stoji jer je na nogama imao žestoke rane od teških okova koje mu je u poslednjem trenutku, malo prije nego što su Njemci uletjeli u zatvor, kako piše Babobić, sjekirom raskovao Ljubiša Milačić, takođe zatočenik i takođe okovan (do dana današnjeg se špekuliše da je Milačić poslužio Laliću da stvori lik Tadije Čemerkića, glavnog junaka njegovog romana-prvjenca „Svadba“, mada sam Lalić to nikada nije izričito potvrdio, napomena B.S).

„Mihailo je bio neveseo  – opisuje Babović svoj susret sa već poznatim piscem i jednim od možda najvažnijih zatvorenika  Pavlu Đurišiću i njegovoj četničkoj kamarili u Kolašinu u tom trenutku (sam Lalić je do kraja života tvrdio da su to bili dani njegovih najvećih muka i straha, ne od smrti i strijeljanja na Brezi, nego od toga što mu je Đurišić stalno prijetio da ga neće strijeljati i od njega praviti heroja, već da će ga kompromitovati kao slabića, proturiti priču da je propjevao, izdao i denuncirao svoje drugove, a onda ga pustiti iz zatvora da ga njegovi saborci strijeljaju, napomena B,S). Bled, neobrijan, naborana čela. Sukneno odelo, opanci, bijele vunene čarape. Sve je delovalo tuđe na njemu – piscu iz Beograda.

Čovek koji je sedeo sa njim, ustao je. Pozdravio se prvo sa Svetom Toškovićem. Videlo se da se znaju. Izgledao je lepo: na rumenkastom, obrijanom licu, crni štucovani brci. Crne oči – vesele, što me iznenadilo. Visoka čela, crne kose, podšišan. Odeven u lepo teget odelo i crne cipele. Po svemu tome, zaključio sam: ili je nedavno bio uhapšen, ili ga je slučajno zahvatila nemačka racija.

– Radomir Janketić – kazao je, rukujući se.

Janketić je bio jedino osmehnuto lice u ovoj masi. Duhovno bodar. Po tome ga pamtim. Svetozar mi je poslije kazao da je Janketić bio komandant bataljona u partizanskoj brigadi…

Janketić je pričao kako su Njemci upali u Kolašin, razoružali četnike, uhapsili vojvodu Pavla Đurišića i njegove štabne oficire, pokupili i partizane iz zatvora, sve džumle potrpali u kamione i povezli ka Mateševu…

Ni sve te muke koje su pretrpjeli na putu od Kolašina do Soluna, ni logorske žice, ni bespomoćnost i bezizlaznost u kojoj su  se našli, nijesu ipak pomirili i opametili ljude – ostali su i dalje zavađeni i zakrvljeni iako su dijelili sudbinu. Četnici, dželati i apsandžije iz kolašinske „kuće oplakane“ odmah su se organizovali i počeli i u logoru u Solunu da zavode svoju vlast – da i u njemačkim logorskim žicama zlostavljaju zatvorenike iz Kolašina. Naravno, posebno su bili kivni komunistima i bivšim partizanima, bundžijama i nepokorima, i vrebali svaku priliku da ih tiranišu i tuku. Milosav Babović posebno ističe stradanje Radomira Janketića, Gojka Durutovića, Milivoja Grandića i Milije Pođanina, a kad su se jednom tako zagnali i na Mihaila Lalića, za veliko čudo, u odbranu su mu stali i vasojevićki četnici i nijesu dopustili da padne u ruke batinašima, grupi bosanko-hercegovačkih četnika.

U srijedu nastavak…

Budo Simonović

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PRENOŠENJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA

PRETHODNO OBJEVLJENJE DJELOVE MOŽETE PROČITATI NA SLJEDEĆEM LINKU

 Pop Maca – Dželat s oreolom sveca