Poznati publicista Vasilije – Mujo Spasojević u svojoj knjizi „Priče iz mog kraja“, jedno poglalje je posvetio  i Tasovcima, Milinku i Stanici, i njihovoj tragediji:

„Bila je nešto nižeg rasta – piše Spasojević o Stanici. – Imala je dugu bujnu crnu kosu koju je uvijek u pletenicama obmotavala oko glave, a preko njih crna povezača, zvana resača. Imala je okruglo lice koje su krasila dva crna krupna oka. Obrve lijepo oblikovane, bile su poseban ukras njenog nasmijanog lika. Kad bi se nasmijala pojavila bi se dva niza kao snijeg bijelih zuba. Njen osmijeh je odavao njenu dušu i njen karakter. U svemu je bila odlučna i čvrsta, a prema ljudima nježna i iskrena…“

 Pobjegao iz Pljevalja i priključio se partizanima – Milosav Tasovac

Spasojević potom do detalja opisuje kako je Staničin sin Milosav, još nepunoljetni mladić, jednog dana pobjegao iz pljevaljskog pakla i sa grupicom vršnjaka se priključio partizanima, jer je postojala opasnost da ih četnici silom mobilišu. Njegovu majku su četnici uzeli na zub čim su saznali da joj je najstariji sin otišao u partizane, ali se ona, kad su je pozvali u štab na saslušanje, branila da, bajagi, ne zna gdje joj je sin, odnosno da joj je, kad je krenuo od kuće, rekao da ide u Pivu, u  očevu postojbinu:

– Tvoj Milosav je u partizanima, a nije u Pivi – rekao četnički komandant Stanici kad je provjerio i utvrdio gdje joj je sin i ponovo je pozvao na saslušanje:

– Ja ne lažem. On je pošao u Pivu, a eto sad čujem od tebe da je partizan. I bogu fala što nije u nekoj drugoj vojsci…

– Na koju to vojsku misliš?

– Ima svakakve vojske…

– Misliš li i na četnike?

– Kad me vučeš za jezik, reći ću ti: mislim, komandante, a meni je i tebe žao. Znam da su ti roditelji pošteni i čestiti ljudi, a ti ode tamo đe nijesi trebao. Bio si dobar mladić. Ja te znam ko dječaka i družio si se sa najboljom đecom…

– Imaš dugačak jezik, Stanica! Pripazi se da ti ga ko ne iščupa!

– Fala da je milostivom bogu, ja rekoh ono što sam mislila. A sad me pušti da idem onoj đeci…

Komandant joj nije ništa rekao i ona je polako izašla iz kancelarije. Dok je išla sokacima, obuzela je neka radosna toplina što je četničkom komandantu rekla ono što je mislila…

Poslije kapitulacije Italije – piše dalje Spasojević – u Pljevlja su ušli partizani. Sa njima je bio i Milosav. Nijesu se mnogo zadržali, jer su nadirali Njemci i četnici zajedno. Kad su napustili Pljevlja, i drugi Staničin sin, Veljko, pošao je s njima. Imao je nepunih četrnaest godina. Stanica nije stigla ni da se lijepo pozdravi sa njima. Morali su brzo otići…

Prolazili su dani – nastavlja Spasojević, a Stanica i njena djeca su nekako životarili i nikada se  nijesu nikome požalili da nemaju ili da su gladni.

Jedne oblačne noći između šestog i sedmog aprila 1944. godine, dok je Stanica spremala večeru, na vratima su se pojavila dva četnika. Pozvali su Stanicu da pođe sa njima. Ne sluteći ništa, Stanica je pomislila da je zovu da izađe pred kuću da je šta pitaju ili tome slično. Kad je izašla, ščepali su je ispod ruku i poveli u mrak:

– Kud me to vodite, pogani ljudske? Šta ćete od mene noćas…?

Nije glasno vikala niti je zvala u pomoć.

Bilo ih je trojica. Trećega je dobro znala sa pljevaljske ulice. Bio je to zloglasni Milorad Vukojičić, zvani „pop Maca“… Kad ga je vidjela sve joj je bilo jasno…

Brzo su stigli do Debele česme. Tu su zastali i po pričanju četnika koji ju je navodno zaklao, Stanica je psovala popa Macu. Nazivala ga rđom i pogani i klela sve dok Maca nije breknuo: završi, a njegov pomoćnik je tada zaklao. Glavu joj je odsjekao i bacio u livadu. Tako je naredio pop Maca – zaključuje Spasojević.

Svjedočenje Milke Tasovac Pejanović: Imala sam jedva četiri godine kad su mi zlikovci, među kojima je bio i pop Maca, silom odveli majku iz kuće

Ko da vjeruje onima koji ubicu moje majke, bolje reći moje porodice, proglašava svetiteljem

Oca su nam ubili Italijani kao učesnika poznate Pljevaljske bitke – veli dalje Milka Pejanović, rođena Tasovac. – Pop Maca i njegova družina nam ubiše majku 1944. Tako je praktično uništena i razorena kuća i porodica Milinka Tasovca. Mi djeca smo poslije odrastali i stasavali gotovo i ne znajući jedno za drugo – svuda, po zbjegovima, domovima i prihvatilištima… Ja sam, recimo, do dvanaeste godine bila kod tetke. Onda me, kad se skućio, kod sebe uzeo najstariji brat Milosav.

Mi skoro da više nijesmo ni bili braća i sestre i skoro da smo više bili izgubili vjeru u sve. Posebno u crkvu. Ne kažem u Boga, ali ako su sveštenici poput popa Mace, takozvani čuvari božjeg stada, onda neka se ni njegovo ime više nigdje ne pominje. Teško će biti povratiti povjerenje – ko da vjeruje onima koji ubicu moje majke, bolje reći moje porodice, proglašava svetiteljem. To je zaista sramota, bruka i bezobrazluk – gnjevno zbori ova ojađena žena, ogorčena postupkom kanonizacije i veličanja popa Milorada Vukojičića, okorelog koljača i dželata, koji se “proslavio” po svom zloslutnom nadimku – “pop Maca.”

                                                            ***

 Kad se četvoro nesrećne siročadi Stanice Tasovac – svjedoči dalje Radomir Matović – iz Židovića vratilo u varoš da traže nekoga ko će im pomoći da donesu i sahrane majku, odvažili su se samo Boško Ćorović i Veruša Karadžić. Kad su stigli u Židoviće, na mjesto zločina, Staničinog tijela više nije bilo tamo. Njena djeca i po neko od rodbine ko je smio, danima su je poslije tražili i raspitivali se gdje je sklonjena i zakopana, ali niko od mještana nije smio ni riječ zucnuti, iako je sigurno da su znali i sve vidjeli, jer se sve događalo i na vidnom mjesu i u po bijela dana. Tako se ovoj mučenici ni do danas ne zna ni groba ni mramora (Boško Ćorović je nekim čudom izbjegao odmazdu četničku zbog toga što je pritekao u pomoć Staničinoj djeci i preživio rat, a Verušu Karadžić su, sigurno ne slučajno, nekoliko dana kasnije strijeljali Njemci na Trlici, napomena B.S).

ĆUTAO O KLANJU   

– Na javnom suđenju koje je uslijedilo poslije rata, pop Maca je prizno je da je ubio Stanicu Tasovac – kaže Radomir Matović – ali je odćutao pitanje o klanju i masakriranju, koje je tada izazvalo  revolt čak i kod Njemaca. Naime, nakon zvjerstava nad Milicom Mazić, Stamenićima i posebno Stanicom Tasovac, više uglednijih Pljevljaka, i Srba i Muslimana, obratilo se komandantu njemačkog garnizona. Molili su ga da zaustavi četnička divljaštva. On im je tada, kako se kasnije pričalo, pored ostalog, pokazao pismo svog komandanta bataljona stacioniranog upravo u Židovićima, na platou iznad Čekmedžeta. I on je obavijestio svog pretpostavljenog da četnici, samoinicijativno i bez odobrenja, “ubijaju klanjem žene” u neposrednoj blizini logora – što se svakako prvenstveno odnosilo na ubistvo Stanice Tasovac – te da ti zvjerski prizori uznemiravaju njegovu vojsku.

SVRKOTA 

– Inače, u ubistvu Stanice Tasovac, definitivno sam utvrdio, osim popa Mace, učestvovali su i  Božo Bjelica, Mišo Radović, zvani Pendrek, a postoje dokazi da im se u Židovićima pridružio i Milan Jestrović, jer se sve odigralo takoreći pred njegovom kućom – od mjesta zločina ga je dijelila samo rijeka Ćehotina – tvrdi Radomir Matović.

On u svojoj knjizi „Svjedočanstva jednog vremena“ spominje i „izvjesnog Svrkotu“, ali se pod tim imenom, do skidanja zabrane, krio Nikola Jakić, koji je, kako kaže Matović, iz “posebnih razloga” dugo bio pod svojevrsnom zaštitom. On je, navodno, poslije Drugog svjetskog rata učinio određene usluge vlasti pri hvatanju i likvidaciji nekih četničkih odmetnika i zlikovaca, koji su, posebno u pljevaljskom srezu, činili velike zločine i dugo izmicali potjerama i zasjedama.

Matović, naime, tvrdi da je iz zatvora Bogdanov kraj na Cetinju, odmah poslije Drugog svjetskog rata, po dogovoru sa vlastima, „pobjeglo“ nekoliko zatvorenika, po prilici sedam ili osam. Među njima je bilo čak i osuđenih na smrt, ali su „pomilovani“ pošto su obećali saradnju u hvatanju zaostalih četnika i odmetnika, koji su se krili po Crnoj Gori. U toj grupi su, pored ostalih, bili i Pljevljaci Risto Džuver i Nikola Jakić, koji je, kako tvrdi Radomir Matović, učestvovao u likvidaciji  Stanice Tasovac.

NASTAVAK FELJTONA U PONEDELJAK.

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA. 

Prethodno objavljene djelove možete pročitati na sledećem linku Pop Maca – Dželat s oreolom sveca

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.