Tih dana, početkom aprila 1944. godine Božo Bjelica je, bajagi slučajno, ubio i komšiju Mihaila Grdinića. Sahrani ovog uglednog čovjeka prisustvovalo je i nekoliko žena iz partizanskih porodica, odnosno u najmanju ruku naklonjenih  narodnooslobodilačkom pokretu.

Bio je to razlog da Savka Milić, komšinica Grdinića, starica koja je, uprkos tragediji koju je doživjela, javno hvalila i blagosiljala četnike, napravi nesvakidašnji incident. Ova žena, kojoj su Italijani 1941. godine, drugi dan poslije Pljevaljske bitke, strijeljali sina jedinca Sava jer je tokom bitke pomagao u izvlačenju i zbrinjavanju partizana ranjenih u tom pogubnom napadu na utvrđeni grad, glasno je počela da negoduje zbog toga što tom tužnom skupu, sahrani Mihaila Grdinića, prisustvuju “partizanske kurve”.

Uslijedila je oštra reakcija i “prozvanih”, ali i porodice pokojnog Grdinića, koja je Savku udaljila sa sahrane, a žalbenicima se izvinila.

Odlazeći, Savka je priprijetila da će se osvetiti i da će je neki dobro upamtiti. Malo potom pred hotelom “Lovćen” je srela popa Macu, ispričala mu šta se desilo, a onda skinula crnu maramu sa glave i zamotala je popu oko nogu, kumeći ga da je zaštiti od “pljevaljskih partizankuša”…

Maca i njegova krvoločna bratija, Božo Bjelica i ostali, kao da su jedva i dočekali takvo “kumstvo”. Već sjutri dan odvode Stanicu Tasovac, udovicu Milinka Tasovca, majku petoro djece (u knjizi „Prilog u krvi“ stoji da su Milinka – Mila Tasovca strijeljali Italijani 3. decembra 1941, ali Radomir Matović tvrdi da je to greška, koju je odmah pošto se knjiga pojavila ispravio Joko Knežević, poznati prvoborac ovoga kraja i jedan od vodiča Komskog odreda u Pljevaljskoj bici – on je za Milinka Tasovca i Filipa i Petka Spasojevića posvjedočio da su poginuli kao borci tokom same bitke, napomena B.S). Prestravljena i uplakana djeca, njih četvoro koja su se u tom času zatekla u kući, krenula su za njima, ali ih je četnička straža na izlazu iz varoši zaustavila i vratila natrag, iako su se, pogotovu dvoje starijih, Desanka i Veljko, dugo otimali i očajnički nastojali da prođu i pokušaju spasiti majku, jer su i oni očigledno znala da onaj ko dođe u ruke ovih zlikovaca, više se živ ne vraća kući.

Potvrdilo se to, nažalost, i u ovom slučaju…

Milka Tasovac, udata Pejanović, najmlađa je od petoro djece Milinka i Stanice Tasovac. Milosav, Veljko i Mirko, više, nažalost, nijesu među živima. Milka traje u toplini ljubavi i pažnje svoje porodice u Pljevljima. Živi i prebira po tužnim uspomenama i bolnim maglovitim sjećanjima četvorogodišnjeg djeteta, sigurno poduprtim i onim što je čula i zapamtila i od drugih, posebno od starije braće i sestre, u kojim dominira užas i strah, šok koji je doživjela kad je tog strašnog aprilskog jutra 1944. godine vidjela iskasapljenu i unakaženu majku.

Decenijama pokušava da zaboravi, da melemom svoje porodične sreće zacijeli i izvida tu neprebolnu ranu, a onda se opet nađe neko poput bivšeg mileševskog vladike Filareta da je ponovo otvori i raskrvari tako što zlotvorima i  krvnicima  podiže spomenik i ime im zaodijeva oreolom sveca i velikomučenika:

– Imala sam jedva četiri godine kad su mi zlikovci, među kojima je bio i pop Maca, silom odveli majku iz kuće – kazuje ova suvinjava žena koja ni sad u krupnim, isplakanim očima ne može da sakrije tugu i sjetu. – Tražila je da joj dozvole da zamoli našu komšinicu muslimanku da nas pripazi, ali nijesu htjeli ni da čuju, odvukli su je silom iz kuće. Krenuli smo plačući za njima, ali nas je četnička straža vratila ispred kuće Novaka Jaukovića, prijeteći da će i nas pobiti.

Sjutri dan smo je našli u Rakitama, u Židovićima, iza jednog mostića, kojeg sad tu više nema. To je blizu današnje raskrsnice puteva Pljevlja – Gradac – Radosavac, na oko tri kilometra od varoši. Ležala je preklana i unakažena, kose su joj bile raščupane – imala je velike, teške pletenice. Kasnije smo saznali da su je, izgleda, i obeščastili prije nego što su je zaklali.

Vratili smo se da tražimo pomoć da je odnesemo i sahranimo, ali je sjutri dan više nije bilo tamo gdje smo je prethodnog dana vidjeli mrtvu. Nikad nijesmo saznali gdje joj je grob. Prije petnaestak godina mome sinu Vladimiru jedan komšija  je ispričao kako mu je neki čovjek kazao da zna gdje je grob moje majke, odnosno njegove bake. Kad smo potom pošli kod tog čovjeka rekao je da ne zna, da je pogriješio, i nije htio da nam kaže – neko mu je po svoj prilici zaprijetio da ćuti tako da ću izgleda i ja umrijeti i neću doznati gdje su majčine kosti…

NASTAVAK FELJTONA

Radomir Matović: Pop Maca je priznao je da je ubio Stanicu Tasovac, ali je odćutao pitanje o klanju i masakriranju, koje je tada izazvalo revolt čak i kod Njemaca

NASTAVAK FELJTONA U PONEDELJAK.

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA. 

Prethodno objavljene djelove možete pročitati na sledećem linku Pop Maca – Dželat s oreolom sveca

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.