Pop Maca – Dželat s oreolom sveca (XV): Dan nakon što je prigovorila Pavlu Đurišiću, Milicu Mazić su pronašli iskasapljenu

Krajem marta 1944. godine – veli Radomir Matović – četnici su na trgu, na Čaršiji, organizovali zbor. Govornici su se ređali i sa jednog balkona grmjeli protiv partizana i komunista. Na kraju je govorio i Pavle Đurišić. I on je izlio bujicu psovki, prijetnji i kleveta na račun narodnooslobodilačkog pokreta. Milica Mazić, zvana Šikica, babica u pljevaljskoj bolnici, omiljena, tada već pedesetpetogodišnja žena, koja je na svijet dovela bezbroj mladih Pljevljaka i usrećila toliko domova, nije izdržala već mu je javno, onako iz naroda, iz mase, uzvratila: neće potrajati, propjevaće i naše ptice, stidjećete se vi ove današnje priče…

Autor: Budo Simonović
Autor: Budo Simonović

Priču o pogibiji Milice Janketić i ostalih upotpunio mi je Radomir Matović, osamdesetpetogodišnji Pljevljak, koji je kao dvanaestogodišnji dječak doživio sudbinu istovjetnu onoj koju je doživio Mišo Janketić. I njegova majka Savka je te satanske noći, 13. aprila 1944. godine, zajedno sa Milicom Janketić i još tri mlade žene iz Pljevalja, Milevom Žugić, Zorom Karamatijević i Ljubicom Stojkanović, bila žrtva četničkih koljača, popa Milorada Vukojičića, zvanog Maca i Boža Milića – Bjelice, s tim što je njena sudbina bila još tragičnija i strašnija, a zahvaljujući njenom stradanju, njenim ranama i mukama, kasnije  se i doznalo šta je i kako zaista bilo.

Kao dvanaestogodišnjak ostao bez majke – Radomir Matović

Radomir Matović je, inače, nakon dugotrajnih provjera i istraživanja, 2002. godine objavio i knjigu “Svjedočastva jednog vremena” u kojoj je, pored ostalog, opisao i to zlo proljeće, besudno doba u gradu pod Ljubišnjom u prvoj polovini 1944. godine, a pripremio je i još dva rukopisa u kojima je sve to još podrobnije opisao:

– Proljeće 1944. godine – kazuje Radomir Matović – bilo je onaj period kad se smrt strijeljanjem u Pljevljima smatrala prirodnom, nekom vrstom privilegije za žrtve, jer je u to vrijeme ovdje počinjeno više tako stravičnih i gnusnih zločina nedostojnih ljudskog bića da su se od njih stidjeli i osuđivali ih čak i sami okupatori, odnosno Njemci.

Plima narodnooslobodilačkog pokreta i njegovi svakodnevni uspjesi na svim frontovima, odnosno nezaustavljivo širenje slobodne teritorije, satjerali su u skučeni prostor Pljevalja, koji su pod kontrolom držali Njemci, sve one zlotvore i sluge okupatora, potalaušenu družinu koja je već ranije okrvavila ruke i osjećala skori poraz i strašni sud pred kojim se za krv moraju polagati računi.

Tačnije, većinu su činili ojađeni i zabrinuti ljudi, koji su se na ovaj ili onaj način, često i nevoljno, našli na ratnoj stranputici; koji su pokušavali nekako da se izbave, da pobjegnu od stvarnosti, od sramotne istine da su jeli okupatorski hljeb, nosili njegovo oružje i za njegov račun ratovali protiv braće.

Među njima je, međutim, bilo i okorelih, svirepih, surovih i bezobzirnih patoloških zločinaca, kojima je “pala krv na oči” i koji se ni u toj bezizlaznoj situaciji nijesu mogli zaustaviti. Vjerovatno svjesni da je njihovo prošlo, da je blizu kraj i neminovni poraz njihovih moćnih zaštitnika, postali su još okrutniji i krvoločniji i svoj bijes su počeli da iskaljuju na nejači, prvenstveno nad ženama, onima za koje su znali da su bilo kako povezane sa narodnooslobodilačkim pokretom, ili im se na bilo koji drugi način zamjerile.

 Bilo je to vrijeme strahovlade četničkih koljačkih grupa i pojedinaca, među kojima se po bezdušnosti i nemilosrđu, po krvoločnosti i zvjerstvima koja su činili, posebno ističu Božo Milić – Bjelica, pop Maca, Josif Babić, Vojislav Kovaljski, Mišo Radović, zvani Pendrek, Milan Jestrović… a sve pod vođstvom kapetana Radomana Railića, komandanta Mileševskog četničkog korpusa, i bivšeg žandarma Bogoljuba Irića, po prilici samozvanog „vojvode kamenogorskog“, rodom sa Jabuke, iz sela Vlaka, u kojem je krajem rata i likvidiran.

Bili su to monstruozni, hladnokrvni, cinični i neumoljivi zločinci, a Bjelica, Vukojičić i Babić kao da su se utrkivali ko će počiniti više zločina i ispoljiti više bestijalnosti u tome. U Pljevljima im je omiljeno sastajalište bilo hotel “Lovćen”. Ovi zlotvori i zloumnici su u njegovim “bajtama”, kako su zvali te tobožnje hotelske sobe, svakodnevno orgijali, pijančili i kockali se, ali i kovali paklene planove kome i kako da se osvete, kome da nanesu zlo, na kome da iskale bijes čak i zbog poraza u partiji karata.

Krajem marta 1944. godine – veli Radomir Matović – četnici su na trgu, na Čaršiji, organizovali zbor. Govornici su se ređali i sa jednog balkona grmjeli protiv partizana i komunista. Na kraju je govorio i Pavle Đurišić. I on je izlio bujicu psovki, prijetnji i kleveta na račun narodnooslobodilačkog pokreta.

Detalj iz ratnih Pljevalja

Milica Mazić, zvana Šikica, babica u pljevaljskoj bolnici, omiljena, tada već pedesetpetogodišnja žena, koja je na svijet dovela bezbroj mladih Pljevljaka i usrećila toliko domova, nije izdržala već mu je javno, onako iz naroda, iz mase, uzvratila: neće potrajati, propjevaće i naše ptice, stidjećete se vi ove današnje priče…

Uveče su koljači pod okriljem mraka banuli u njenu kuću, vezali je i vezanu poveli pored Roćenske kuće u pravcu Đuline Guke, a ona je cijelim putem dobacivala rijetkim prolaznicima: evo, gledajte, gadovi me vode na strijeljanje, ne mogu ništa našima pa svoju nemoć iskaljuju na ženama. Za njom i njenim sprovodnicima su stupali pop Maca i Josif Babić…

Milicu su sjutradan našli iskasapljenu u ruševini kuće Džakovića na Đulinoj Guki, a gradom se munjevito proširila priča o ovom drskom, brutalnom zločinu.

Nije se mnogo nagađalo ni o počiniocima jer je više Pljevljaka vidjelo Babića i popa Macu kako izlaze iz kuće Milice Mazić i potom kako idu za onima koji su je sprovodili.

Vidio ih i Miličin bliski rođak Neđeljko Mazić. Da li stoga što su sumnjali da on širi priče o ubistvu i ubicama Milice Mazić, ili su procijenili da je i on naklonjen “crvenima”, tek nepun mjesec dana kasnije, početkom aprila, ista družina je zvjerski likvidirala i Neđeljka…

Prethodno objavljeni dio feljtona

Sudbina Milje Drljević, prijateljice Miše Janketića: Iste noći, 1944. godine, ostali su bez majki

SJUTRA NASTAVAK FELJTONA.

Prethodno objavljene djelove možete pročitati na sledećem linku Pop Maca – Dželat s oreolom sveca

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA. 

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH
error: Content is protected !!