Sudbina Milje Drljević, prijateljice Miše Janketića: Iste noći, 1944. godine, ostali su bez majki

Ljiljana zna samo da se taj bezdušnik prezivao Golubović i da ga poslije rata ipak nije stigla zaslužena kazna – uspio je da se izvuče i zamete trag u Kanadi gdje je i umro. Znali su to i nadležni pravosudni organi u posleratnoj Crnoj Gori – još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je Ljiljana Drljević bila omladinski aktivista i poslanik crnogorske skupšštine pitali su je da li bi se pridružila krivičnom gonjenju ako bi ubica njene majke bio optužen za ratni zločin, ali je sve ostalo na tome – nikad niko nije zvanično pokrenuo pitanje odgornosti tog zlotvora, uprkos svim i domaćim i međunarodnim pravnim uzusima po kojima ratni zločin nikad ne zastarijeva.

Autor: Budo Simonović
Autor: Budo Simonović

Zanimljivo je da je jedan od najprisnijih prijatelja  Miša Janketića bila i ostala Ljiljana – Ljilja Bulatović, rođena Drljević, poznati novinar i  publicista. Pored toga što su komšije u Šahovićima, odnosno Tomaševu, i skoro vršnjaci, što imaju i određeno srodstvo preko babe Stojane,  što su vijek proveli drugujući i u Tomaševu i u Beogradu, njih veže i gotovo istovjetna sudbina: i jedno i drugo su siročad od najranijeg djetinjstva. Ljilja je, doduše, za razliku od Miša, izgubila samo majku, ne i oca, ali drevna mudrost veli da su djeca bez majke siročad.

A da sve bude čudnije, tek skoro su ustanovili da su oboje, istog dana, odnosno iste noći 1944. godine, i na gotovo identičan način ostali bez majki.

Dok smo nedavno u stanu Miša Janketića u Beogradu zajednički prebirali po tužnim sjećanjima, iznova slušali kazivanje slavnog glumca kako je u noći između 13. i 14. aprila 1944. godine izgubio majku Milicu, Ljilja Bulatović je odjednom poblijedjela i sjetno rekla: pa i ja sam te iste noći ostala bez majke!

Kad smo se svi malo pribrali od svojevrsnog šoka, uslijedila je njena štura priča, satkana od obojaka sjećanja, uglavnom ratnih drugova njene majke, onoga što je ona uspjela da dozna tokom silnih i burnih poratnih godina,a što je u devet jama kriveno od djece i što je do nje doprlo kroz ograde ćutanja i zabrana, motivisanih poslijeratnom politikom da djecu ne treba opterećivati i „trovati“ avetima prošlosti – da u ime „mira u kući“ treba sve što dublje zakopavati u rovove zaborava:

– Moja majka Milja je bila od Vujisića iz Jasena kod Mateševa, ćerka Petra i Milice Vujisić. Bila je 1920. godište i imala je samo mlađu sestru Milku. Završila je, kako se to tada zvalo, četiri razreda gimnazije, a uoči Drugog svjetskog rata, 1939. godine se udala za mog oca Milana, sina uglednog domaćina Radoša Drljevića, i došla u Šahoviće.

Miša Janketić: Molio sam razrednu da mi ne kaže gdje žive članovi familije ubice moje majke

Iako joj je otac Petar bio četnik, iako joj je rod listom naginjao na tu stranu, ona se od prvog dana opredijelila za narodnooslobodilački pokret i to opredjeljenje nikad nije krila, uprkos tome što smo joj ja i moja mlađa sestra Ranka bile o vratu.

Hapsilo je, mučilo i zlostavljalo na sve načine po četničkim apsanama u Vraneškoj dolini, ali se ona nije dala – vješto je skrivala svoj identitet i vrebala zgodnu priliku da umakne iz Šahovića i priključi se nekoj partizanskoj jedinici.

Kako je to u svojoj reprezentativnoj foto – monografiji o Trećoj proleterskoj sandžačkoj brigadi, zapisao Mojkovčanin Miloš – Mido Milikić, jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi nosilac Partizanske spomnenice 1941. godine, kasnije najmlađi pukovnik Jugoslovenske narodne armije, vazduhoplovac i jedan od najboljih poslijeratnih pilota u Jugoslovenskom ratnom vazduhoplovstvu, ona je  u maju 1943. godine, dakle uoči same Pete neprijateljske ofanzive, postala borac Četvrtog bataljona ove slavne partizanske brigade.

U tom trenutku je već imala dvije godine partijskog staža iza sebe – u KPJ je primljena već 1941. godine i nije stoga ni čudo što je u partizanskim jedinicama uglavnom bila zadužena za partijski, politički rad. Preživjela je užase Pete neprijateljske ofanzive, prošla kroz pakao Sutjeske sa mojom mlađom sestrom Rankom u naručju – nije imala ni dvije godine – i ubrzo nakon konsolidacija partizanskih jedinica i povratka Treće proleterske na teren Crne Gore, izabrana je za predsjednika Sreskog odbora antifašističkog fronta žena u srezu bjelopoljskom…

Dio kolašinskog četničkog zatvora

U tom svojstvu Milja Drljević se vjerovatno našla i u Kolašinu u jesen 1943. godine, u vrijeme velikih revolucionarnih zbivanja u ovom namučenom i okrvavljenom gradu na Tari, u kojem su tada udarani temelji nove vlasti u Crnoj Gori. Početkom aprila 1944. godine, djelovi njene Treće proleterske brigade držali su položaje na terenu Mojkovca i Vraneške doline. Tog 13. na 14. april 1944. godine, jake njemačko-četničke snage su iznenadile njenu četu na Ceru, odnosno na prostoru Potrka:

– Njena četa je, kako mi je mnogo kasnije ispričalo više njenih saboraca i drugova, bila smještena u jednoj kući tu na Ceru – to je nekako na sredokraći između Mojkovca i Tomaševa, odnosno tada Šahovića – kazuje dalje Ljilja Bulatović. – Kad je zaprijetila opasnost da će ih četnici i Njemci opkoliti i zarobiti, krenuli su u proboj i uspjeli da se izvuku iz obruča, svi osim moje majke. Ona se, izgleda, kao partijski rukovodilac i politički aktivista u četi, povratila da pokupi i iznese partijsku arhivu, ali je ranjena dok je iskakala kroz prozor. Uspjela je ipak nekako da se dovuče do jednog obližnjeg hrasta, ali je tu pristigao i dotukao jedan četnik, koji je pokušao da joj skine s prsta vjenčanu burmu. Kad nije uspio, on je potegao nož i otkinuo joj prst!

Ljiljana zna samo da se taj bezdušnik prezivao Golubović i da ga poslije rata ipak nije stigla zaslužena kazna – uspio je da se izvuče i zamete trag u Kanadi gdje je i umro. Znali su to i nadležni pravosudni organi u posleratnoj Crnoj Gori – još šezdesetih godina prošlog vijeka kada je Ljiljana Drljević bila omladinski aktivista i poslanik crnogorske skupšštine pitali su je da li bi se pridružila krivičnom gonjenju ako bi ubica njene majke bio optužen za ratni zločin, ali je sve ostalo na tome – nikad niko nije zvanično pokrenuo pitanje odgornosti tog zlotvora, uprkos svim i domaćim i međunarodnim pravnim uzusima po kojima ratni zločin nikad ne zastarijeva.

– Po svemu što sam do sada saznala i utvrdila, moja majka nije dočekala živa to četrnaestoaprilsko jutro 1944. godine – nije dočekala moj četvrti rođendan – kaže sjetno Ljilja Bulatović, koja se, otkad je to saznala, nikad nije radovala rođendanu jer je to uvijek bio dan tuge i bolnih uspomena, uzaludnih pokušaja da iz maglovitih sjećanja dozove i vrati majčin lik.

U PONEDELJAK NASTAVAK FELJTONA.

Prethodno objavljene djelove možete pročitati na sledećem linku Pop Maca – Dželat s oreolom sveca

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA. 

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!