“Oni Srbi koji su odlučili da ostanuo su maltretirani. Mnoge su izvodili iz kuća, neke kupili po ulicama i vezanih očiju ih odvozili u ciglanu kraj Nina. Tu su ih ispitivali i podvrgavali torturama, a onda ih noću, opet vezanih očiju, često izmučene, iskrcavali u Kožinskim borima. Onako prestravljeni, najčešće su šćućureni u grmlju čekali jutro kako bi shvatili gdje se nalaze. Sve su to bili strahoviti pritisci i zastrašivanja, ali se, nažalost, ni na tome nije stalo. Desetak Zadrana je tih dana ubijeno, minirano je i zapaljeno mnoštvo kuća i, vjerujte mi kada kažem, niko nikada za to nije odgovarao. Međutim, željeni efekat je postignut. Iz grada Zadra, bez okoline, pobjeglo je ili protjerano oko 80 odsto Srba. Nekada ih je tu živjelo oko 20.000, a prema podacima UNPROFOR-a 1995. bilo ih je tek 2.000“, kaže Kresović

Foto: Screenshot

San i politiku Franja Tuđmana o etnički čistoj državi na jedinstven su način u Hrvatskoj osjetili građani Zadra. Mjesecima prije početka otvorenih ratnih sukoba i svakodnevnog bombardovanja grada, Zadranima srpske nacionalnosti svakodnevno je davano do znanja da su u svom gradu postali nepoželjni. Golemi pritisak kulminirao je prazničnog 2. maja 1991. godine, kada se neviđena količina mržnje sručila na Zadar.

U poslijepodnevnim satima počela je nezapamćena orgija ulicama grada. Mahnita rulja – prema nekim procjenama Zadrom se razmiljelo više od dvije hiljade ljudi – naoružana palicama, kamenjem, ali i vatrenim oružjem, demolirala je i pljačkala ugostiteljske, trgovačke i ostale objekte u vlasništvu Srba. Po uzoru na nacističku Njemačku i uništavanje jevrejske imovine, i u Zadru je obračun sa Srbima otpočeo kristalnom noći. I to usred bijela dana.

VIŠE OD 130 UNIŠTENIH OBJEKATA

„Nešto prije 17 sati krenula je grupa građana negdje s područja Gaženice prema središtu grada i počela demolirati imovinu građana srpske nacionalnosti, a prvi im je na udaru bio lokal ‘Putnik’. Kako se kretala, grupa je postajala sve brojnija i na kraju se pretvorila u zapjenjenu masu koja se divljački iživljavala. Među njima je bio poveliki broj policajaca, naravno, unifomisanih i naoružanih, koji su vikali: ‘Ajmo momci, brže malo s tim!’“, ispričao je Đuro Kresović, koji je u to vrijeme bio šef Kaznenog odjela Opštinskog suda u Zadru.

„Kada danas analiziram te događaje, sve je upućivalo na zločin tolikih razmjera. Sedmicama ranije, Srbi u Zadru i okolini su bili izvrgnuti strahovitim zastrašivanjima. Ljude su zvali telefonom i prijetili im, na ulicama su im dovikivali, dobijali su prijeteća pisma na kućne adrese u kojima je pisalo ‘ili se pokloni, ili se ukloni’, a u potpisu je bez srama stajalo ‘HDZ’. Masovno su ih otpuštali s posla, tjerali su ih iz kuća i stanova, čak su i djeci u školama prijetili. Činilo se sve kako bi se izazvao strah koji će rezultirati odlaskom. U zgradama su bili imenovani nekakvi nadglednici koji su stalno motrili na ‘sumnjive’. Uskoro su počela pojedinačna bacanja eksploziva u kuće i lokale“, kaže Kresović tvrdeći da su poslije svake takve akcije počinitelji uredno podnosili izvještaje u policijske stanice, prenosi Slobodna-bosna.ba pisanje “Novosti”.

„Zadarskoj kristalnoj noći i svemu prije i poslije nje prethodile su ozbiljne pripreme u prostorijama lokalnih podružnica HDZ-a. Mjesecima ranije sačinjavani su popisi kuća i ostalih objekata koje treba porušiti“, tvrdi Kresović.

Dan poslije kristalne noći, 3. maja, Kresović je prošetao opustošenim gradom kojim su i dalje harali pojedinci, iznoseći iz trgovina, kafića i restorana sve što se još moglo odnijeti. Noć ranije pljačkalo se kolektivno i neskriveno, a opustošeni su brojni objekti, kako privatni tako i oni u vlasništvu tadašnjih preduzeća, JAT-a, AVIS-a, Beka, Merkura, Kluza, Jugotoursa, Beteksa, Petra Velebita, Obuće, Fruške gore, Jugobanke, CIK-a, Standarda, Simpa, Vojvodine… Preciznih podataka o imovini zadarskih Srba uništenoj tog 2. maja 1991. naravno nema. Prema nekima, riječ je o devedesetak objekata, dok Kresović navodi da ih je svakako više od 130. Tvrdi da je jedna osiguravajuća kuća načinila popis od 136 demoliranih objekata.

Đuro Kresović je nedugo poslije toga smijenjen s mjesta rukovodioca sudskog Kaznenog odjela i degradiran u običnog sudiju. Ubrzo je izgubio i to radno mjesto i potjeran je iz suda. Naposljetku je i on sa suprugom morao da napusti Zadar. Izbjegli su u Baranju. Danas žive u jednom seocetu u Šibensko-kninskoj županiji i sudski se bore za povratak atraktivnog zemljišta u Svetom Petru.

KONOBARICE POD ŠANKOM

Vlasnik jednog poznatog ugostiteljskog lokala na zadarskom poluostrvu, koji je želio ostati anoniman, takođe je zaključio kako je spisak imovine u vlasništvu zadarskih Srba bio pripreman sedmicama prije maja. Štaviše, kaže, vlasnici su unaprijed bili upozoreni šta ih čeka.

„Međutim, čovjek jednostavno ne želi vjerovati da će baš on stradati jer, na koncu, mislio sam, zašto bi mene iko dirao kada nikada nikome nisam učinio ništa nažao. Nažalost, prevario sam se. U trenutku kada se sve odigravalo nisam bio ni u gradu ni u svom lokalu, ali do detalja znam što se i kako dogodilo. U jednom je trenutku desetak ljudi došlo do dijela grada gdje se nalazio moj lokal. Bili su predvođeni jednom ženskom osobom (ime i prezime poznato redakciji). Ona je u ruci držala popis na kojem su bili objekti predviđeni za rušenje. Uprla je prstom u moj što je značilo – uništiti! Bagra je hrupila i jednostavno počela da razbija sve što joj se našlo na putu. Konobarice su se stisnule ispod šanka i čekale da ludilo prođe“, kaže sagovornik, koji ni nakon toga nije htio da ode iz grada.

„Policiju nisam alarmirao jer od toga ne bi bilo nikakve koristi, već bih vjerovatno na sebe navukao dodatni bijes razularene mase i same policije. S druge strane, policija se sama nikada nije javila. Ne, do dana današnjega nije me kontaktirala. Je li i kada sačinila nekakav zapisnik o uništenju lokala, stvarno ne znam, ali znam da moju izjavu niko nije uzeo, niti je razgovarao s djevojkama koje su radile u restoranu. Ne znam kakav bi zapisnik o uviđaju uopšte mogao biti bez izjava svjedoka i vlasnika. Ali dajte, budimo pametni, o čemu mi pričamo i kakvu pravdu možemo očekivati? Znamo li da je dan kasnije svemoćni Vladimir Šeks, komentarišući zadarsku kristalnu noć, javno na televiziji izjavio kako je riječ o opravdanom revoltu građana Zadra“, zaključuje sagovornik.

Kao povod kristalnoj noći predstavljeno je ubojstvo Franka Lisice, mladića koji je ranije ubijen u selu Polači pokraj Zadra. Prema službenoj verziji, Lisicu su u jednom sukobu ubili pobunjeni Srbi, ali mnogi su danas podijeljeni kada je u pitanju tačnost službenog izvještaja.

NIJE POMOGAO NI BARJAK 

Bilo kako bilo, taj događaj je iskorišten kao okidač za iskazivanje gnjeva Zadrana i nagnao ih je na osvetnički pohod gradom, koji nije mimoišao ni kafić „Ambasador“ u dijelu grada koji se zove Relja, u vlasništvu Mirka Arčabe. Taj ugledni građanin, direktor zadarske podružnice osiječke kompanije IPK, tog dana je bio na prvomajskom druženju sa kolegama u Osijeku. Sa sobom je imao i dokumentaciju o tek završenom renoviranju kafića.

„’Ambasador’ sam otvorio dva dana ranije i bilo je potrebno ispečatirati još neke papire o obavljenim atestima. Imao sam namjeru da dokumenta proslijedim na pečatiranje, ali mi je rečeno da to neće biti potrebno jer mi je objekt upravo demoliran. Upozorili su me da bi vjerojatno bio sačuvan da sam u u njemu okačio hrvatsku zastavu i postavio grb sa šahovnicom. Nisam u to baš vjerovao, ali s obzirom na to da je bio osiguran, dobio sam odštetu i uskoro sam ga ponovno uredio i otvorio pa, ponukan prijašnjim sugestijama, na vrata postavio zastavu sa šahovnicom. Međutim, ona tu nije dugo bila jer je jedan dan naišao policajac Ante Ikić, jednostavno je skinuo i uzeo“, kaže Arčaba.

I ovaj Zadranin, porijeklom iz obližnjeg sela Kašića, je u junu 1991. sa porodicom morao da ode iz Zadra. I dan-danas iz Beograda sudski traži povrat kuće i lokala.

Koliko god kristalna noć predstavljala kulminaciju dotadašnjeg pritiska na lokalne Srbe, ona je, u stvaru, bila upozorenje šta će im se tek događati u skoroj budućnosti. Kresović, koji raspolaže čitavim nizom dokumenata vezanih uz događaje u Zadru tokom devedesetih godina, napominje da je uništavanje imovine nastavljeno i dan kasnije, 3. maja, a iz dana u dan sve su češće počeli da stradaju i ljudi.

„Veliki broj ljudi napustio je Zadar već sljedećeg dana, a kasnije su odlasci postali sve učestaliji. Oni Srbi koji su odlučili da ostanuo su maltretirani. Mnoge su izvodili iz kuća, neke kupili po ulicama i vezanih očiju ih odvozili u ciglanu kraj Nina. Tu su ih ispitivali i podvrgavali torturama, a onda ih noću, opet vezanih očiju, često izmučene, iskrcavali u Kožinskim borima. Onako prestravljeni, najčešće su šćućureni u grmlju čekali jutro kako bi shvatili gdje se nalaze. Sve su to bili strahoviti pritisci i zastrašivanja, ali se, nažalost, ni na tome nije stalo. Desetak Zadrana je tih dana ubijeno, minirano je i zapaljeno mnoštvo kuća i, vjerujte mi kada kažem, niko nikada za to nije odgovarao. Međutim, željeni efekat je postignut. Iz grada Zadra, bez okoline, pobjeglo je ili protjerano oko 80 odsto Srba. Nekada ih je tu živjelo oko 20.000, a prema podacima UNPROFOR-a 1995. bilo ih je tek 2.000“, kaže Kresović.

SLUČAJ ZAKLJUČEN 2002.

I, uistinu, za uništenih 90, 100 ili 130 objekata u Zadru niko nikada nije odgovarao.

Podsjećamo, kristalni dan počeo je u poslijepodnevnim satima i odvijao se pred očima hiljada Zadrana, pa tako i onih koji brinu o zakonu. Na županijskom Državnom tužilaštvu u Zadru reklisu da spis o tom događaju nemaju niti su ga imali, već je za takav delikt mjerodavno opštinsko Državno tužilaštvo i dodali da je “prošlo jako puno vremena i da se danas u tim institucijama bave recentnim stvarima, a ne dalekom prošlošću”.

Poslije višednevnog traženja, iz opštinskog Državnog tužilaštva poručili su da su uspjeli da “iskopaju” podatak da se zapisnik o događaju ipak nalazi u županijskom tužilaštvu. Na kraju, županijski državni tužilac Ivan Galović, koji tu dužnost obavlja od početka devedesetih pa je na tom mjestu bio i u inkriminirano vrijeme, rekao je sljedeće: “Nažalost, vaše strpljenje se nije isplatilo, jer je čitav slučaj proslijeđen u Split u kojem su 1992. godine formirani tadašnje Vojno tužilaštvo i Vojni sud”.

Iz županijskog Državnog tužilaštva u Splitu, poslije devet dana traženja, “Novosti” su, napokon, dobile traženi podatak: „Vojno tužilaštvo 1992. godine primilo je iz Zadra predmet o počinjenom kaznenom djelu uništenja i oštećenja tuđe imovine o nepoznatom počiniocu, a slučaj je poslije deset godina, 2002. zaključen“.

Drugim riječima, za zadarsku kristalnu noć, kada je 2. maja 1991. demolirano i opljačkano više od stotinu ugostiteljskih i trgovačkih radnji usred jednog velikoga grad, niko nije kriv.