Ifeta Rašić iz Gusinja godinama se bavi skupljanjem eksponata i veziva sa tih prostora, a 2008. godine osnovala je etno “Gusinjsku sobu” u Centru za kulturu Gusinje.

Ta prostorija predstavlja kulturno nasljeđe, život i tradiciju plavsko-gusinjskog naroda.

Ifeta u kući u Gusinju ima halaturko sobu u kojoj se nalazi oko 2.000 eksponata, a pobjeđivala je na brojnim izložbama.

Ona se domaćom radinošću bavi od 13. godine, kada je od majke Rabe Medunjanin naslijedila mašinu za vezenje. Tada se kod nje rodila ljubav prema ručnom radu, dok je prikupljanjem i očuvanjem eksponata nastavila tradiciju majke i bake.

“Vezla sam čaršafe, stolnjake, posteljine, majice, haljine, sve što su djevojke nosile u spremu kada su se udavale. Običaj je bio da nose darove za đevere, zaove, svekra i svekrvu. Sprema se nosila u škrinjama ili kovčezima, a spremala se mukotrpno i po nekoliko godina, jer je predstavljala nasljedstvo njene porodice. Ranije sam radila po porudžbini za djevojke u Plavu i Gusinju, a moje rukotvorine nosili su i u Americi. Sada je manje interesovanje za tim, nije više u modi“, priča Ifeta.

Nekada je, kaže, svaka kuća u Plavu i Gusinju imala halaturko sobu za musafire.

“U njoj su obično boravili za vrijeme praznika ili veselja. Tu su se nalazili minderi, kalapi, sofre, ćilimi… Najveću dužnost je imala mlada – da dvori i usluži musafire gurabijom, hačajlijom, kafom. U to vrijeme običaj je bio da mlada stoji sve vrijeme dok su tu musafiri. U svakoj sobi je postojao mangal u kojem se nalazio žar kako bi se grijali i kuvali kafu. Stari i musafiri su motali kotroban ili su pušili lule, pa je mlada jednom rukom mašicama uzimala žar iz mangala kako bi im pripalila duvan, a drugom pazila da žar ne padne. Ukoliko bi joj žar pao u šaku, a ona vrisnula, značilo je da nije dobra. Za onu koja bi pretrpjela bol važelo je da je dobra mlada“, priča Ifeta za Portal Revije Fokus.

Do 2008. godine je snosila troškove za prenošenje predmeta u toku manifestacije “Gusinjsko ljeto”.

“Te godine više nijesam bila u mogućnosti, jer mi je, pored novca, trebalo i dosta vremena da sve eksponate kući vratim. Tada mi je tadašnji direktor Centra za Kulturu Plav, Ferid Šarkinović, obezbijedio prostorije da imam stalnu postavku halaturko sobe, jer je želio da Plav i Gusinje imaju dvije takve sobe koje će uvijek biti otvorene za posjetioce. Od tada je mnogo posjetilaca obišlo sobu, a dolazili su brojni ambasadori, novinari, akademici, glumci, političari, turisti… Ljeti, kada veliki broj ljudi iz dijaspore boravi u zavičaju, mnogi dođu da je posjete, a posebno mi je drago što u svojim kućama prave ovakve sobe“, kaže Ifeta.

Svi eksponati su sa teritorije Plava i Gusinja. Ifeta je mnoge kupovala, a neke je dobila kao poklon od ljudi sa tih prostora.

“Ovdje je izložen samo jedan dio jer je mali prostor. Trebale bi mi veća prostorija, ali trenuno nijesam u mogućnosti da je obezbijedim. Imala sam ponuda za prodaju, ali nisam pristala, jer ovo što godinama radim je za moj narod, za naše unuke i praunuke, da vide kako su njihovi preci živjeli. Soba je kulturno nasljeđe sačuvano od zaborava i ima neprocjenjivu vrijednost”, dodaje ona.

Ističe da je od Hamda Radončića dobila tri dalapa i hamam star više od jednog vijeka, škrinje i stari kredenac, od Nake Laličić šivaću mašinu, od Adema Koljenovića sanduk, a od Marije Nake Nikač najstariji eksponat – čekmeže.

“Čekmeže i sedžada su najstariji eksponati u ovoj sobi. Čekmeže je staro duže od dva vijeka, ručno je napravljeno od drveta, a služilo je za čuvanje zlata, srebra i dokumenata. Sedžada je stara duže od jednog vijeka i nasljedstvo je od bake, rahmetli Hume Redžepagić. Sedžade, krpare i pole u to vrijeme su bile od vune, a tkale su se na razboju, farbale prirodnim bojama od nevena, kore od oraha, pa čak i u đubrivo. Sve te boje su i danas postojane”, kaže Ifeta.

Ona i dalje radi bijeli vez, obično noću, kada je niko ne ometa u radu. Za izradu jedne garniture potrebno joj je oko mjesec dana.

O svojim eksponatima rado priča posjetiocima. Najdraža priča joj je o čevretu ili marami staroj duže od sto godina.

“Maramu čevre djevojke su same vezle zlatnim ili običnim vezom na četiri ćoška i posebno su je slagale. Čevre su su davale momku kao dokaz da će se udati za njega. Obično su je davale tajno i nijesu smjele da se udaju za drugog momka. Ako njeni roditelji, braća, sričevi nijesu znali da se obećala pa bi je dali drugom, tom momku su morali da daju njenu sestru ili rođaku kako ne bi došlo do krvoprolića ili osvete, što se dešavalo u tom vremenu. Marama je bila kao neki zakon koji je morao da se poštuje”, kaže Ifeta.

Ona čuva i maramu svoje majke koja se udala 1942. godine.

Ranije su, dodaje, bili teži uslovi za život, ali su odnosi među članovima porodica bili bolji i brakovi stabilniji.

“Djevojke često nijesu poznavale momka za kojeg su se udavale jer su ih davali roditelji, braća ili stričevi. I tada je bilo problema, ali malo razvoda. Muž se nije pitao nego svekar, svekrva, đever, zaova. U Plavu i Gusinju i sada ima takvih brakova, a u tim porodicama vlada sloga i poštovanje”, tvrdi Ifeta.

Ipak, ona nije pitala roditelje kada se udavala, već je “pobjegla” za Ruška sa kojim je “u vezi” bila 11 mjeseci.

“Komunicirali smo pismima. Imali smo prijatelja koji je nosio pisma iz Plava u Gusinje i obratno. Moji roditelji su znali da se dopisujemo, ali su odugovlačili moju udaju. Ruško i ja smo odlučili da se uzmemo i ‘pobjegla’ sam. Tako sam i došla u Gusinje, živjela sa svekrvom i tri zaove koje su me lijepo prihvatile, a i ja njih”, prisjeća se Ifeta.

Sa osmjehom priča o svadbi koja je trajala cijelu sedmicu, kada je bila obučena u plavsko-gusinjsku nošnju.

Selma Šarkinović