Urugvaj je republika u jugoistočnom dijelu Južne Amerike, s obalom na Atlantskom okeanu a graniči na zapadu sa Argentinom a na sjeveroistoku sa Brazilom. Na teritoriji površine 176.215 km2 živi oko 3,5 miliona stanovnika, 19 na 1 km2. Glavni grad je Montevideo, koji ima oko 1,5 milion stanovnika.

U ovoj južnoameričkoj zemlji službeni jezik je španski.

Iako se slovenski doseljenici u Urugvaj, naročito Hrvati, spominju još u 18. vijeku, masovnije doseljavanje je uslijedilo tek nakon Prvog svjetskog rata. Među doseljenicima kojih je od 1880. do 1900. i od tada do 1914. nesumnjivo bilo, bilo je malo i Crnogoraca.

Po bibliografiji crnogorskog iseljeništva teško je identifikovati podatke koji se odnose na pojedine države, izuzev Argentine, pa tako i za Urugvaj. Bibliografija tek za 1910. godinu bilježi zahvalnost (blagodarnost) braći i drugovima Crnogorcima u Republici Urugvaj, objavljenu u Glasu Crnogorca (br. 42, 11. 9, str. 4).

U stvari, vidimo da grupa Crnogoraca: Šćepan Dragović, Petar Milošević, Đuro Vujović, Andrija Damjanović zahvaljuju zemljacima koji su ih otpratili na put za domovinu.

Tako saznajemo da su, pored povratnika, u Urugvaju bili i: Milo Martinović, Stanko Vojvodić, Stevo N. Martinović, Radonja Velimir i Radoje Bakići, Novica i Milun Račić, Mišo Bošković, Marijan Radević, Stevo P. Martinović, Nikola i Milutin Damjanović, Boško Đukić, Sekula J. Fatić, Arso Pavićević, Bogdan Vukosanović (?), Nikola Božović, Lazar Radević, Neško Mučalica, Šćepan Babović, Miljan Račić, Milutin Vukotić, Mitar Mićunović, Spasoje Radulović i Jovan Brajović.

A tek koliko je onih crnogorskih iseljenika čija su imena ostala nepoznata ne samo u Urugvaju nego i u čitavoj Južnoj Americi.

Sljedeća vijest po pomenutoj bibliografiji, koju je objavio Centar za iseljenike Crne Gore, sa sjedištem u Podgorici, tek je iz 1918. godine, publikovana u okupatorskim Cetinjskim novinama. U Malom oglasniku (rubrici) Mitar J. Ilić se obraća Ženevi i raspituje se za brata Baša koji se nalazi u Urugvaju.

Slika stanja i brojnosti crnogorskog iseljeništva u Urugvaju, do kraja Prvog svjetskog rata, kao i u drugim zemljama Južne Amerike može se napraviti tek nakon istraživanja arhivske građe i drugih izvora, kako kod nas, tako i u državama naseljenja.

Po statističkim podacima Kraljevine SHS, kasnije – Jugoslavije, od 1924. do 1929. u Urugvaju se naselilo 14 iseljenika iz Zetske banovine (Crne Gore) a od 1930. do 1940. ukupno njih 80.

Državljani Kraljevine SHS iz Urugvaja uputili su 1924. godine molbu ministru spoljnih poslova u kojoj se, između ostalog, ističe da su se promijenili mnogi poslanici i ministri, ali da još niko nije pomenuo „da u jednoj republici Urugvaju – đe se gaji duh najveće moderne demokratije žive na stotine i hiljade državljana kraljevine S.H.S“.

Molbu su, po autorima bibliografije, između ostalih, potpisali i Crnogorci Stevan G. Božarić, predsjednik Crnogorskog kola, i Milo Marović, sekretar. Prema istom bibliografskom izvoru, Miloš Grujičin Brajović, nastanjen u Montevideu, u Republici Urugvaj, prikupio je među crnogorskim iseljenicima pomoć za selo Bajice kod Cetinja (64 dolara). Tako saznajemo da su pomoć dali: Jovan Vujadinović, Radovan Šaranović, Miloš R. Eraković, Niko N. Eraković, Nikola R. Brajović, Blažo V. Pavićević, Bajo Eraković, Petar R. Brajović, Milovan Đuranović, Jakov B. Begović, Blažo Škerović i Vidak Ratković.

Iz Adresara koji je (1932) sačinio Josip Subašić saznajemo da je u Urugvaju živio Mihajlo Alagić, viši privredni činovnik, rođen u Crnoj Gori, bivši predsjednik pripomoćnog društva.

Nakon Drugog svjetskog rata u Urugvaju je bilo oko 2000 jugoslovenskih iseljenika, od čega su 90 % bili Hrvati. Crnogorski iseljenici su se okupljali oko Jugoslovenskog doma i folklornog društva „Bratstvo“ (koje je imalo oko 600 članova, a u njemu su po nacionalnom sastavu dominirali Hrvati).

Iseljeničko društvo „Bratstvo“ imalo je radio emisiju u trajanju od 50 minuta.

U Urugvaju je šezdesetih godina prošlog vijeka (1964) živjelo oko 3500 jugoslovenskih iseljenika koji su došli uglavnom između dva svjetska rata. Manji broj stigao je poslije Drugog svjetskog rata. U tu sumu nijesu uračunati njihovi potomci već samo oni koji su rođeni u Jugoslaviji.

Po nacionalnom sastavu iseljenika, šezdesetih godina bilo ih je: Hrvata (Dalmatinaca) 2900, Slovenaca oko 500, Crnogoraca, Srba i Makedonaca oko 100.

U periodu od 1972. do 1984. u Urugvaju je na vlasti bila vojna hunta koja je zavela vojnu diktaturu. Onda su uslijedili demokratski izbori u martu 1975. godine.

U Urugvaju je postojao, pored nekoliko hrvatskih i jednog slovenačkog društva i Odbor jugoslovenskih žena (u kome je bilo i Crnogorki), koji je bio vrlo aktivan u obilaženju i zbrinjavanju naših bolesnih iseljenika, kojih nije mali broj jer mnogi nijesu zasnivali porodicu, tako da su starost provodili u staračkim domovima.

Među iseljeničkim udruženjima, pored nacionalne, bilo je političke i ideološke surevnjivosti.

Na inicijativu jugoslovenskog poslanstva u Montevideu formiran je 1958. Jugoslovenski vjesnik, sa ciljem da postane glasilo jugoslovenske patriotske kolonije u Urugvaju.

Međutim, taj cilj nije nikad postignut. Glavni razlog je bio slab odnos prema listu i netrpeljivost među iseljeničkim društvima.

Posebno je „Vjesnik“ informisao iseljenike o posjeti predsjednika Tita Latinskoj Americi kao i zemljotresu u Skoplju. Inače, ovaj list je koristio informacije koje je donosila jugoslovenska dnevna štampa „Borba“, „Politika“ i dr. a koja se u Urugvaju primala sa velikih zakašnjenjem.

Iz izvora za 1978. saznajemo da se članstvo iseljeničkih društava u Urugvaju osipa, da im je visoka starosna struktura, da su se sporo podmlađivala. U to vrijeme bilo je malo kontakata sa SFRJ i maticama iseljenika.

Politička situacija u Urugvaju bila je delikatna a uvedena je i oštra cenzura. Pored cenzure, ovaj urugvajski period karakterišu još i diktatura i izuzetno loša ekonomska situacija, tako da je i saradnja sa maticama bila vrlo redukovana, a opadala je i aktivnost dijaspore i njenih udruženja, koja su praktično vegetirala. Domaće vlasti su se tada direktno miješale u rad našeg iseljeništva, čak su odobravale izbor uprava u iseljeničkim društvima.

Međutim, domaće vlasti su bile tolerantne u odnosu na pomenuta udruženja kada su se ona predstavljala kao urugvajska, a ne nacionalna.

I danas, kao i ranije, u Urugvaju je vrlo malo Crnogoraca. Uglavnom žive u gradovima Oruru, Uniju i Potosiju, u Montevideu ih je ranije bilo više, sada ih ima vrlo malo.

Sve u svemu, ne zna se pouzdano koliko danas ima u Urugvaju stanovnika koji vode crnogorsko porijeklo. Na tu nedoumicu mogla bi da odgovore samo ozbiljna i sistematska istraživanja. Uostalom, kao i za svaku južnoameričku zemlju.

Glavna fotografija: Montevideo u prvoj polovini prošlog vijeka