Ovo je kratka priča o Darinki Leković udatoj Donadio, crnogorskoj odivi u Italiji, rođenoj 1921. godine u Crmnici, preminuloj u italijanskom gradu Breši 2004. godine.

Cijeli svoj život Darinka Leković Donadio je posvetila humanitarnom radu, pomažući drugim ljudima. Njena kuća u strogom centru Breše, poslije Milana drugog po veličini lombardijskog grada, bila je kuća muzej ispunjena starinskim istorijskim predmetima, ukrašena umjetničkim slikama, knjigama, nakitom i stilskim namještajem. U hodniku se nalazio veliki sanduk ispunjen pismima i zahvalnicama dobijenih od porodica kojima je ova plemenita žena pomogla. Iznad kreveta uspomena iz rodnog kraja, zvono koje se oko vrata nosile koze u njenoj Crmnici.

Bila sam gost u njenoj kući par godina prije nego je preminula. Imala je volju da priča sa mnom do kasno uveče, a meni je činilo zadovoljstvo da je slušam. Pitala me tada, znači više godina prije obnove nezavisnosti Crne Gore: „Danijela, kako se kaže galeto na našem crnogorskom jeziku?”. Pred moj najavljeni dolazak tražila je od Slađane, đevojke iz Bara koja je brinula o njoj, da je povede kod frizera, da obavi posebnu nabavku hrane i pripremi svečanu večeru. Trpeza je bila postavljena kao za „princezu Kseniju od Crne Gore”, pored svakog skupocjenog tanjira nalazila se od damasta salveta uvučena u poseban za tu namjenu srebrni prsten.

Bila je mlada kada se udala za italijanskog partizana i došla u Italiju. Nije zaboravila djetinjstvo i svoju mladost u Crmnici, pamtila je okupljanja sa drugaricama i rođakama na jednom mjestu u selu kako bi maštali, na glas, o svojoj budućnosti. Śećala se da je tada govorila: „udaću se samo pod uslovom da imam krevet sa baldahinom”. Međutim, njen dolazak u Italiju nije bio onakav kakav je priželjkivala. Muža su uhapsili, a ona je otišla kod njegovih u Kalabriju, na jugu Italije, đe su je gledali kao uljeza, vanzemaljca ili neko čudovište, ljubomorni na njenu nesvakidašnju ljepotu. Htjeli su po svaku cijenu da joj obuku kalabrijsku narodnu nošnju, a Darinka visoka preko 180 cm, nije mogla nikako navući te haljine. Ćutala je, kupila tugu u sebi, i krišom plakala da je niko ne vidi. Po izlasku muža iz zatvora, napuštaju Kalabriju i sele se u Lombardiju, na śever Italije.

Voljela je da priča o svojoj đeci. O sinu Rikardu, koji ima puno posla i malo vremena da je pośećuje koliko bi ona željela, o unucima. Pričala je i o ćerci Adeli, koja je bila profesor istorije umjetnosti u Breši i aktivno se bavila pravima žena kroz poznato udruženje „Noi donne insieme”, koje je tada bilo politički kolocirano pri italijanskoj ljevici. U svojoj tridesetoj godini, Adele se iznenada razboljela i ubrzo preminula. To je ostavilo veliku i nezalječivu ranu na srcu njene majke. Od tada Darinka posvećuje svoj život, svoje vrijeme i materijalno bogatstvo pomažući porodicama čija su đeca i najdraži dolazili na liječenje od ematoloških bolesti u bolnici u Breši. Darinkina kuća postaje dom i utočište za napaćene majke. U italijanskoj štampi slučajno sam pronašla i članak, zahvalnicu od jedne porodice gospođi Darinki Leković Donadio i našem legendarnom fudbaleru Dejanu Savićeviću…

Pamti Darinka i kako joj je baba u Crmnici govorila kad je pošalje za vodu ili đe drugo: „Ajde Dare požuri, al ne trči”. Dosta godina kasnije shvatila je babine riječi.

Da je njen sin Rikardo naslijedio od majke humanost i dobrotu govori i sljedeća situacija. Nakon Darinkine smrti, đevojka koja je zadnjih godina bila uz nju morala je da ide, da nađe novi posao i napušti stan. Darinkin sin Rikardo Donadio, danas poznati italijanski biznismen, joj je rekao da može ostati da živi u stanu njegove majke koliko god hoće, sve dok se ne snađe. Rikardo je naredne dvije godine, svakog mjeseca dolazio da preuzme račune za struju, vodu, gas, telefon… i odlazio. I svaki put kada bi došao, priča Slađana, on bi je pitao „fali li ti nešto, mogu li išta uraditi za tebe?”. Slađana je išla na posao i stanovala u Darinkinom ogromnom stanu u centru grada. Rikardo joj nikada nije prigovorio ili rekao bilo šta da bi se ona osjećala suvišno, već naprotiv bio je veoma pažljiv. Crnogorska dobra krv nije voda!

Gospođa Darinka Leković Donadio nije djelovala kao izrazito ljubazna osoba, nije imala lažan osmjeh prijatnosti na licu, nije postavljala lična pitanja i nikada nije govorila o svojim dobročinstvima, ali je bila beskrajno humana žena! Ljudi u Breši su je cijenili i poštovali na poseban način. Nije lako steći ugled kao stranac u tuđoj zemlji, sve što zasluziš, duplo si „zaradio”. Živjeći šest decenija časno u svojoj drugoj domovini, Darinka je ostavila duboki trag humanosti na ponos svoje postojbine Crne Gore i svih Crnogoraca koji danas žive u Italiji.

Mnogi ljudi danas se gube u svojoj nesreći, i u svojim razočarenjima. Danas i neki dobri ljudi vremenom postaju loši, čak veoma loši i surovi, a sve u cilju samoodbrane od negativnog okruženja. Samo zaista duboko častan i pametan čovjek zna kako se ostaje svoj sebi, ne očekujući po svaku cijenu hvala ni od koga.

Danijela Đurđević Cicioni (Identitet)

O autorki:

Danijela Đurđević (1976), udata Cicioni, je rođena u Baru. Nakon što je diplomirala turizam u  Beogradu, na Univerzitetu za strance u Peruđi je diplomirala na smjeru Italijanski jezik kroz ekonomiju i turizam.

Dvije decenije živi u Italiji i aktivno se bavi radom u turističkoj djelatnosti istovremeno promovišući odnose Crne Gore i Italije. Osnivač je i predśednica udruženja „Italia- Montenegro Regina Elena” i „Udruženja Crnogoraca i prijatelja Crne Gore u Italiji”.