Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: “Živjela slavna komunistička partija!” i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili

Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmjehu su se divile generacije. Bez tog osmjeha udžbenici istorije bi nam bili siromašniji, mnogi ne bi znali kako se prkosi smrti i kako se neprijatelju treba nasmijati u lice…

Riječ je o legendarnom Čedomiru – Ljubu Čupiću. Narodnom heroju. Čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmjehom pobijedio svoje ubice. O njemu je dosad napisano mnogo tekstova, mnogo stihova, piše CdM.

“Strijeljan je u maju 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora”, stoji, između ostalog, u Zborniku “Narodni heroji Jugoslavije”.

U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmjehom. Slične podatke nalazimo i u spomen – knjizi “Pali borci NOB – danilovgradskog kraja”.

Rođen je 1913. godine. Porijeklom je iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.

OTVORENO IZRUGAVAO SUD

Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete Đuro Đaković, formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).

U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića, pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko držanje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama. Rodbini poručuje da ne pokušava da za njega traži milost kod okupatora i domaćih izdajnika. Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe, pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama. Mirno je saslušao smrtnu presudu.

Maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: “Živjela slavna komunistička partija!” i kad su ga prvi rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikujući da će doći dani slobode. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili.

Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.

Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali – nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmjehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmjeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen.

SVJEDOCI GOVORE

Tomo Kovačević: Prkos pred puščanoj cijevi

Očevidac Ljubovog odlaska u legendu bio je Tomo Kovačević, široj javnosti poznatiji kao najstariji crnogorski pilot.

“Ja sam tih dana bio skojevac”, priča Tomo. “Od poznate revolucionarke Dare Kostić, svakodnevno sam dobijao zadatke da skojevsku organizaciju Nikšića obavještavam o raznim zbivanjima u radu, o kretanju Italijana, njihovim akcijama… Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora, koji se nalazio u dvorištu jedne kafane, svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana kada su ga odveli na strelište kod male crkve. Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda – smrt strijeljanjem, šačica ‘ljotićevaca’ u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio: ‘Zaista prava presuda. Desetina odobrava, a stotine ćuti’.

A na strijeljanje je pošao kao na svadbu”, priča Tomo.

“Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja ‘ovjerio’ metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja. Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan danas”, zaključio je on.

U njegovoj Gropi u Donjem Zagaraču i danas sve podsjeća na njega. I spomen plaketa Udruženja boraca NOR-a Zagarač – Bandići, ustanovljena povodom 65-te godišnjice ustanka naroda Crne Gore, i kuća u kojoj je živjela njegova porodica, i nadahnute priče mještana o Ljubovoj porodici – ocu Savu, majci Stani, braći i sestrama. Slično je i u Nikšiću gdje Zavičajni muzej godinama čuva priču o heroju, o njegovom prstenu sa crnim kamenom, u Podgorici, gdje je nedavno donesena odluka da jedna ulica u naselju Zagorič dobije ime Ljuba Čupića.

Ukazom predsednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, 10. jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.