Vuković je, skupa sa još četvoricom saboraca – Jankom Janjićem, Radomirom Kovačom, Zoranom Simovićem i Vidojem Golubićem – počinio 6. jula 1992. godine na teritoriji Crne Gore, kada je na svirep način pogubljena tročlana porodica Klapuh iz Foče. Hicem ispaljenim u potiljak prvo su ubili Hasana Klapuha. Potom su iz automatske puške pucali u Feridu i Senu i sve troje gurnuli niz liticu visoku oko stotinu metara. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena ćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata

Pred Novu godinu, u večernjim satima 25. decembra, na graničnom prijelazu Kotroman, prilikom ulaska u Srbiju iz Bosne i Hercegovine, uhapšen je bosanskohercegovački državljanin Zoran Vuković. Tokom rutinske provjere dokumenata srpski policajci ustanovili su da je za njim Crna Gora raspisala međunarodnu potjernicu, pa je Vukoviću automatski određen ekstradicioni pritvor.

Procedura je u toku i očekuje se da će biti izručen Crnoj Gori u narednih nekoliko dana, najkasnije do kraja januara. Hapšenje široj javnosti nepoznatog bosanskohercegovačkog državljanina novi je detalj jedne užasne priče iz vremena krvavog raspada Jugoslavije, djelić slike užasnih zločina u kojima su ispreplijetane ljudske sudbine žrtava i dželata. I svjedočanstvo da i danas, tu među nama, mirno hodaju ljudi koji su nekada davno krvavili ruke i ubijali ljude zato što su bili druge nacije ili vjere. I zato što su htjeli da ljudima uzmu i pare i dušu.

Krvavi pir: Zoran Vuković, zvani Zoco, bio je te 1992. godine, pripadnik specijalnog odreda ,,Dragan Nikolić“, Karadžićeve i Mladićeve vojske Republike Srpske. Bilo je to vrijeme kada je zločin, za Vukovića i njemu slične, bio svakodnevica.

Jedan od tih zločina Vuković je, skupa sa još četvoricom saboraca – Jankom Janjićem, Radomirom Kovačom, Zoranom Simovićem i Vidojem Golubićem – počinio 6. jula 1992. godine na teritoriji Crne Gore, kada je na svirep način pogubljena tročlana porodica Klapuh iz Foče.

Ekonomista Hasan Klapuh, svojevremeno potpredsjednik Opštine Foča, njegova supruga Ferida i kćerka Sena, tek diplomirani građevinski inženjer, pokušali su da pobjegnu iz paklenog ratnog vihora Bosne. Obratili su se za pomoć dugogodišnjem komšiji Janku Janjiću koji im je obećao da će, za izvjesnu sumu novca, moći da ih prevede na sigurnu, ratom nezahvaćenu, teritoriju. U Crnu Goru.

Istraga je utvrdila da su petorica optuženih prihvatili da za ponuđeni novac prebace porodicu Klapuh. Kada su, 6. jula 1992. godine, prošli carinu, sve pod oružjem, i stigli nadomak brane Mratinje, zaustavili su se kod Mosta Obrada Cicmila i iz vozila izveli tročlanu porodicu.

Hicem ispaljenim u potiljak prvo su ubili Hasana Klapuha. Potom su iz automatske puške pucali u Feridu i Senu i sve troje gurnuli niz liticu visoku oko stotinu metara. Obdukcijom je utvrđeno da su Ferida i njena ćerka izdahnule tek nakon dva do tri sata.

,,Počinjeno zvjerstvo su Mladićevi specijalci proslavili u kafani. Tijela bosanskih izbjeglica slučajno je pronašao putar, obilazeći svoj rejon ugledao je krvave tragove na asfaltu i, kasnije, tijela u ponoru“, opisuje publicista i istraživač kršenja ljudskih prava Šeki Radončić u knjizi ,,Kobna sloboda“.

Crnogorski policajci su, u saradnji sa carinicima, došli do imena ubica koji su zajedno sa porodicom Klapuh prešli granicu. Mjesec docnije, uhapšen je Vidoje Golubić, Karadžićev  I Mladićev dobrovoljac, kada je svratio do Plužina da posjeti suprugu i dijete.

– Od ključnog značaja je bila brza reakcija crnogorske policije. Počinioce ovog gnusnog ratnog zločina, samo nekoliko dana nakon što su okrvarili ruke, otkrili su pripadnici crnogorskog MUP-a – kazao je juče u razgovoru za Pobjedu Šeki Radončić.

Dva suđenja: Nakon hapšenja Golubića i njegovog iskaza, uslijedio je sudski proces. Krivično vijeće Višeg suda kojim je predsjedavao sudija Milić Međedović osudilo je u odsustvu Zorana Vukovića, Janka Janjića, Radomira Kovača i Zorana Simovića na po 20 godina zatvora. Vidoje Golubić je osuđen na osam mjeseci zatvora “zbog neprijavljivanja krivičnog djela”.

Iako je optužnica petoricu Karadžićevih specijalaca teretila da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, sud ih je osudio za krivično djelo – ubistvo iz koristoljublja.

Tri godine kasnije, nakon žalbe Tužilaštva, Krivično vijeće kojim je predsjedavao Stevan Damjanović, preinačilo je 1996. godine prvostepenu presudu, uz obrazloženje da “za definisanje krivičnog djela ratnog zločina nije važno da li se dogodilo na teritoriji zahvaćenoj ratom, već da je u vezi sa ratom”.

Tako je Crna Gora dobila prvu sudsku presudu za ratni zločin. Istovremeno, to je bila i prva presuda takve vrste na prostoru bivše SFRJ.

Samo što presuda za svirepi zločin nije mogla biti izvršena, jer su četvorica osuđenika bili nedostupni za Crnu Goru, pod zaštitom vlasti u Karadžićevoj Republici Srpskoj.

Kad Hag pozove: Ipak, nijesu još dugo mirno spavali jer su se promijenile političke okolnosti a njihovi zaštitnici – Radovan Karadžić i Ratko Mladić – koju godinu nakon Dejtona postali su najtraženiji bjegunci. Haški tribunal je ubrzo raspisao potjernicu i za istaknutim pripadnicima Karadžićevih zvjerskih odreda: Radomirom Kovačem, zvanim Klanfa, Zoranom Vukovićem Zocom i Jankom Janjićem Tutom zbog optužbe za direktno učešće u vojnom napadu na Foču i više okolnih sela, hapšenja i ubijanja muslimanskih civila, mučenja i silovanja žena koje su, kako je pisalo u optužnici, bile izložene “brutalnom premlaćivanju, silovanju i seksualnom zlostavljanju”…

Krajem 1999. godine pripadnici specijanih snaga jedinica NATO-a uhapsili su Kovača I Vukovića. Desetak mjeseci kasnije, Janko Janjić se, kada su ga opkolili komandosi NATO-a, raznio aktiviranjem ručne bombe. Zoran Simović je ostao nedostupan čak i zapadnim obavještajnim službama i danas je napoznata lokacija na kojoj živi.

Haški sud je Radomira Kovača osudio na 20 godina zatvora, i još izdržava kaznu u Norveškoj. Zoran Vuković je osuđen na 12 godina. Kaznu je služio takođe u Norveškoj i pušten je na slobodu nakon što je odležao dvije trećine kazne. Pošto se vratio u Bosnu i Hercegovinu, u entitet Republika Srpska, izgubio mu se svaki trag.

Zločinci među nama: Sve do kraja decembra, kada je ušao na teritoriju Srbije.

Hapšenje Zorana Vukovića, zloglasnog Zoce, otvara mnoga pitanja, ne samo u istrazi zločina već i o putevima pravde. Ovdašnje i međunarodne. Kako je moguće da se tokom suđenja u Hagu nikada nije ni pomenuo zločin kod Pivskog jezera?! Zločin za koji je izrečena prva presuda za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije i zbog kojeg je Crna Gora raspisala za počiniocima i osuđenicima međunarodnu potjernicu… Uprkos svemu tome, neki od njih su mirno nastavili živote, prvo u zatvoru a onda i poslije njega.

Kovač i Vuković su putovali čak do Norveške i nazad, prošli sve međunarodne kontrole.

Očekivanja i nade: Ferid Klapuh, sin Hasana i Feride, danas šezdesetogodišnjak, nije 1992. godine pošao sa svojom porodicom put Crne Gore. Zahvaljujući tome jedini je živi član te familije. Godinama kasnije, u više navrata boravio je u Crnoj Gori da bi prisustvovao suđenju, ali i obišao grobove svojih najbližih koji su sahranjeni u Nikšiću. Živi u Sarajevu.

Juče, kada je obaviješten o hapšenju Vukovića, ćutao je. Bio je zatečen, iako ga, kaže, malo što više može iznenaditi. Ne može da shvati i prihvati činjenicu da su odgovorni za zločin tako dugo uspijevali da izmaknu pravdi. Čak i onoj u Hagu.

– I dan-danas mi nije jasno kako se na suđenju Vukoviću i Kovaču u Hagu moglo desiti da se i ne pomene zločin na Pivskom jezeru, da ih niko i ne pita: ,,Što ste sve radili u ratu“? Nakon ovog hapšnjena očekujem da će se konačno svi zločinci privesti pravdi – kazao je za Pobjedu Klapuh.

Malo je zaćutao, pa se ispravio.

– Ne očekujem, ne znam šta da očekujem. Ja se samo nadam da će ubice moje porodice pravda konačno stići – bilo je sve za što je smogao snage da juče kaže.

Grobovi u Nikšću: Hasan, Ferida i Sena Klapuh sahranjeni su na privremenom groblju kod Trebjese, u blizini borove šume. Tu se sahranjuju oni koji nemaju nikog iz porodice. Sahranila ih je opština Nikšić.

– U vrijeme kada je bio premijer, Filip Vujanović mi je obećao da će Crna Gora učiniti sve što je do nje da prenese posmrtne ostatke porodice Klapuh u Bosnu – kaže Šeki Radončić.

Do danas to nije učinjeno a u blizini nekadašnjeg privremenog groblja u međuvremenu su izvedeni obimni građevinski radovi.

Ferid Klapuh u razgovoru za Pobjedu kaže da nije obaviješten da je bilo ekshumacije posmrtnih ostataka njegove porodice.

Presedan koji će postati praksa: Izručenje Zorana Vukovića crnogorskim pravosudnim organima, smatra Šeki Radončić, svakako podrazumijeva novo suđenje za njegovo učešće u ubistvu porodice Klapuh i to, kako je rekao, iz dva razloga.

– Prvo, za ovaj zločin nije odgovarao, niti je osuđen pred Haškim tribunalom i drugo, crnogorski sud je Vukovića osudio na 20 godina zatvora za učešće u tom ratnom zločinu, ali u njegovom odsustvu, gdje on nije imao priliku da se izjasni o svojoj i ulozi drugih u toj likvidaciji. To svakako podrazumijeva obnovu postupka i protiv Vidoja Golubića iz Šavnika, takođe pripadnika zloglasnog Karadžićevog odreda „Dragan Nikolić“, koji je osuđen na osam mjeseci zatvora, jer je na suđenju tvrdio da on nije učestvovao u tom zločinu, pa je samo osuđen za prikrivanje zločina i zločinaca – ističe Radončić.

Prema njegovim riječima, ovo je prvi slučaj da jedan osuđeni ratni zločinac u Hagu, nakon izdržane kazne, bude predat domicilnom pravosuđu kako bi mu se sudilo za zločin za koji nije odgovarao pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine.

– Do sada smo, kao što znamo, imali praksu da svako ko je osuđen za neki ratni zločin u Hagu, ne odgovara za druge zločine za koje mu tamo nije suđeno. Ovaj presedan bi svakako trebalo da postane dio sudske prakse na prostoru bivše SFRJ, nezavisno od toga iz kojeg naroda potiče ratni zločinac. I ovo izručenje, upravo u tom kontekstu, ima najveće značenje – smatra on.

Uz to, kako kaže, procesuiranje Vukovića ili nekog drugog ratnog zločinca 24 godine nakon izvršenog krivičnog djela, šalje poruku da se počinioci ratnih zločina više ne mogu osjećati bezbjedno zbog zaborava i duge vremenske distance i da na prostoru bivše Jugoslavije polako nastaje „izraelski model“, po kojem se nacistima koji su bili lovci na Jevreje, upravnici ili čuvari logora sudi i 60 godina kasnije.

– Sve ovo još jednom govori da je i zakašnjela pravda mnogo bolja od nepravde i da je Simon Vizental, najpoznatiji lovac na naciste, bio u pravu kada je govorio: ,,Učinimo sve kako zlikovci ne bi mirno spavali“ – zaključio je Šeki Radončić.

Draško Đuranović (Pobjeda & Portal Analitika)