„Stvoriću ja Misir, mjesto na ovom svijetu slično Džennetu”, reče Bog meleku svom.
“Ali Gospode, ljudi će se poubijati oko Misira, svi će htjeti tamo da žive”, zabrinuto reče melek.
“Neće, neće. Ja ću ljudima ugraditi ljubav prema rodnom kaju, pa će oni, ma gdje živeli, misliti da im je rodno mjesto Misir”, odlučno kaza Bog.

 Uvijek su me zbunjivali gradovi koji nemaju rijeku. U njima nikada nijesam umio da odredim gdje je gore, gdje dolje, gdje tamo, a gdje onamo. Jedan od takvih je i Malme. U njemu, ne znadoh gdje se nalazi autobusko stajalište za Trelleborg. Ulice pune ljudi: crnaca, bijelaca… I meni pade na pamet kako sam, kad sam bio mali, mislio da su svi crnci toliko crni da im se iz tog crnila samo oči sijaju, da svi Kinezi imaju lica žuta kao limun, a da svi Indijanci liče na poglavicu Džeronima. Tako sam mislio kad sam bio mali. Sada, u oboj gunguli, nađoh se u nedoumici: koga da pitam gdje je to stajalište. Odlučih da prozborim naški, pa kud puklo da puklo.
Narod je prolazio ne primjećujući me. Kad, nekoliko metara niz ulicu, ugledah jednog čovjeka.
“Naš je”, pomislih.
Kao da se nađoh u zavičaju.
“Ovoga sam čovjeka viđao na našoj pijaci, u gradu, na seoskom putu, na dženazama, vašarima…”
A on, svezao ruke na leđa, oborio pogled i korača kao da gazi po brdima bihorskim.
“E, ovaj je sto-posto naš. Ma i selo odakle je, čini mi se da bih mogao pogoditi”, razmišljam dok mi se čovjek, korak po korak, približava. Ispravi pogled a ja se obradovah kad u njemu prepoznah nebo iznad Bjelasice. Učini mi se da mi je rod najrođeniji.
– Izvinite. Da vas pitam… – rekoh.
On stade.
– Molim vas… – nastavih.
U trenutku mu u očima vidjeh sve: da ima, otprilike, šezdeset i kusur godina, te da je do dolaska ovdje svoj život proveo na selu. Na njemu se vidjelo da se krvavo borio za svaki dan, za svaki zalogaj kojim je hranio porodicu. Neki teški napori i danonoćne brige urezali su mu bore među obrvama. A slična bora slutila se i u njegovoj duši. No ipak, izgledao je nekako mlađi u odnosu na ljude njegovih godina. U odnosu na njegove ispisnike u ovom svijetu u kome se nađosmo nas dvojica. Ili je to samo utisak zbog crvenih jagodica, preplanulog lica i jake prosijede kose. Kratak, pravilan nos i široka usta oduvijek su bili obilježje “prekolimaca”, ili kako smo mi sa ove starne Lima voljeli da kažemo, Bihoraca. Na glavi je imao štofani kačket, oker sako, teget pantalone na “srtogu peglu”, plavo-bijelu košulju i crne zatupaste cipele.
“E, naš je, nema šta”, utvrdih sa sigurnošću.
– Znate li gdje je stanica Sodertan – upitah.
– Znam. To ti je u onom pravcu – pokaza mi bočnu ulicu. – I onda skroz pravo. Ali ne brini, odvešću te ja dotle.
– Nema potrebe, zaista. Snaći ću se. Samo sam htio…
– Ne žurim niđe – reče on.
– Odakle si, sinko – upita me krenuvši niz ulicu.
– Ja sam sa lijeve strane Lima. A Vi?
– Ja sam iz Bihora – isprsi se malo čovjek.
Kad mu rekoh da je i moj komšija Jonuz iz Bihora, kao da sam mu donio vijest o kapitulaciji Druge Švabe.
– Ene, Jonuz! Ja smo ti i on drugobratučedi. E šućmulilahi, ala je ovaj dunjaluk mali. Ene, ene…
I poče priča. Saznadoh da ima tri sina u Malmeu, te jednu kćer u Luksemburgu a drugu u Njemačkoj. Da mu je žena prošle godine umrla, pa ga sinovi poslije njene smrti ovdje doveli. U početku mu se dopalo, ali sada… U ovoj krmskoj Švedskoj ne može dalje.
Saznadoh i krava koliko je držao. A vranca što je imao, bože mili! Košije na Lađevcu uzimao. Sve to saznadoh ispijajući tanku švedsku kahvu u jednom restoranu.
– E nećeš, valahi bilahi, no ja da platim.
Pustih ga i čini mi se da se osevapih. Učini mi se da se čovjek tog momenta osjeti živ, jer i on ima skim popiti kahvu. A ne plati li je, vala, kao da je ni popio nije. I nije mu do kahve, posebno ne do ove švedske. No mu je nekako pribrehalo, baš tako reče, da se vrati u svoj Bihor. Sanja izvore planinske, Sanja kako kosi travu, kupi sijeno, bere sijerke i po cijeli dan ih jede. Ove ovdje kruške, veli, lijepe i žute ali bez mirisa i ukusa. Nikada više, požali se, nije imao a nikad gladniji nije bio.
– Moj sine, kad ti je duša prazna i gladna, nema te hrane koja bi te najela – reče stiskajući mi ruku na rastanku.
Sve mi se čini da mu obećah skoro viđenje. A slika, ta slika našeg čovjeka titrala mi je još nekoliko dana pred očima. Sve dok se jednog utorka ne probudih.
– Dobar dan! Kad ima prvi let za Podgoricu?
Spustih slušalicu i nekako mi laknu. Skratio sam muke.
Vratih se ja u moj misir.

Rafet Mulić

Foto: www.ramstravel.co.me