Srce nije izdržalo. Umro je košarkaški div Dejan Milojević, jedan od najboljih centara i najperspektivnijih trenera sa ovih prostora u postjugoslovenskom periodu.

Ove kratke redove na Portalu Revije Fokus posvećujemo toj ljudskoj i košarkaškoj gromadi, jer prije nekoliko mjeseci, kada smo pripremali specijalni, 45. po redu broj “Komune”, posvećen KK Budućnost, odlučili smo da pokušamo da napravimo tekst o Dejanu Milojeviću, pod uslovom da pristane i da, zbog vremenske razlike, u kratkom vremenu uradimo razgovor sa njim.

Kome bi drugom nego kolegi Draženu Draškoviću, košarkaškoj ikoni Kolašina i Crne Gore, pripao zadatak da se čuje sa Dejanom i napiše tekst.

Nije Draženu trebalo ni dva dana da bi se čuo sa Dejanom. Ubrzo me zvao i rekao mi da je Dejan bez ikakvih uslova pristao da priča za “Komunu” o, kako nam je rekao, najljepšim košarkaškim danima provedenim u Crnoj Gori i Podgorici, i to u vremenu kada nama to odgovara.

Kako je rekao, tako je i bilo – Veliki Dejan nam je eskluzivno pričao za “Komunu” iz Amerike.

Bili smo ponosni na taj Draženov tekst o Dejanu, a “Komuna” mu je dostavljena i u Ameriku.

Zato nas je posebno pogodila i rastužila vijest da je Dejan prerano, u 47. godini, izgubio životnu bitku.

Zato, u znak pijeteta prema Dejanu evo teksta o njemu, jer Dejan Milojević je bio košarkaška institucija.

RIP legendo.

Amer Ramusović

POGLED IZ AMERIKE: Dejan Milojević, član stručnog štaba NBA šampiona, Golden Stejt Variorsa – igrač, trener, prijatelj Budućnost Volija

Jedan od sastanaka uoči utakmice sa Dalasom je trajao kraće. Nešto prije 21 sat po našem vremenu, našao je prostora da se javi. Stigla je poruka, jer je vodio računa da nas ne budi pred zoru. Iako mu je i to bilo i dozvoljeno i dogovoreno. U rasporedu njegovih obaveza, gdje se neviđenom frekfencijom mijenjaju dvorane, svlačionice, parketi, koševi, aerodromi, avioni, hoteli, sastanci, treninzi, nimalo nije ukusno tražiti da se javi u terminu koji nama odgovara. Ipak, našao je termin oko naših 21 sat. Četiri i po sata prije početka njegove utakmice u Dalasu. Jer… Miloje je Miloje. A Budućnost Voli je Budućnost Voli…

Na dosta fenomena je „postavljena“ originalnost Dejana Milojevića, a jedan od njih je da ima više prijatelja u Podgorici od brojnih kojima su ovdje adrese od upisa u prvi osnovne do predaje dokumenata za penziju. Bio je u Podgorici četiri igračke godine, od 2000. do 2004. i nekoliko trenerskih mjeseci 2021. godine…

“Uživao sam sve četiri igračke godine u Budućnosti. Bilo je to vrijeme kada sam nastavio da usavršavam neke svoje košarkaške originalnosti. Kada sam iz dresa Budućnosti počeo da osvajam evropske titule u dresu reprezentacije SRJ. Bilo je sjajnih sezona, bilo je i oscilacija zavisno od kvaliteta ekipe, od odnosa ko je otišao a ko je došao. Mislim da je ekipa, kada sam došao prve godine, bila jedna od najjačih bilo kada. Igrali smo baš dobro i ostaje žal što nijesmo više napravili u tadašnjoj Ligi šampiona, koja je sadašnja Evroliga. Splet okolnosti nas je „odveo“ na Real Madrid koji je tada, sa Sašom Đorđevićem, bio strašna ekipa. Oni su nas zaustavili”, prisjeća se Dejan Milojević.

Njegovi igrački učinci, koji su bili određena novina za publiku u „Morači“, učinili su da brzo postane njen ljubimac. Sa desetak centimetara manjka (201 cm u patikama) uspješno je odrađivao sve centarske obaveze. Imao je tu reket-inteligenciju koju nije bilo lako dešifrovati i na nju uvijek nadgrađivao borbenost i odanost ekipi. Davao je sve od sebe jer je to umio. Jer je tako htio…

“Publika prepoznaje kada neko daje sve od sebe. To sam radio i kao igrač i sada kao trener. Nekada je to malo više, nekada malo manje uspješno, ali čovjek jedino što može da uradi je da da sve od sebe – pa kako bude. To je i način da čovjek bude pozitivan, da stvara pozitivnu atmosferu i da je širi oko sebe. U životu imaš taj izbor, ja sam uvijek birao vedrinu i nju pokušavao da predam drugima. Da ih „poguram“ vedrinom. Tih igračkih godina imali smo baš pravu atmosferu u Budućnosti. U tome sam uvijek uživao, jer košarka mi je puno više ljubav nego što je posao”, kaže Milojević.

Nakon 17 godina od igračkog rastanka, sjeo je klupu Budućnost Volija. Kaže da je bilo i prije poziva i komunikacija, ali da su se tada poklopile kockice. U Podgoricu, grad svojih prijatelja i igračkog stasavanja, došao je sa novom energijom koja je miljama daleko od rutine posla. Došao je u svoj grad, u svoj klub…

“Sve se spojilo, ozbiljne ambicije kluba na čelu sa Draganom Bokanom sa mojom dodatnom trenerskom obavezom da posao koji volim radim u klubu i sredini koju volim. Planirali smo i dogovorili trogodišnju saradnju. Uspješno počeli da slažemo kockice takmičarskog pogona. Sve je to pratila prava atmosfera u svim segmentima kluba. Igrali smo jako lijepu košarku. I onda je nakon 3-4 mjeseca rada stigao poziv od Golden Stejt Wariorsa. Imali smo tu mogućnost predviđenu ugovorom da, ako mi stigne adekvatan poziv iz NBA…”

Dejan Milojević, popularni “Miloje“, priznaje da je bio istinski podijeljen. Na jednoj strani odlično započeti posao u Budućnost Voliju, “oko tebe prijatelji, prijateljska sredina, ambicije uprave, podrška navijača”. Na drugoj strani fenomenalni poziv koji stigne sa takve adrese kao što je Golden Stejt. Poziv i mogućnost koji se ne odbijaju…

Kada je prošle sezone Golden Stejt osvojio NBA titulu, među prvim čestitkama koja je stigla „našem Miloju“ bila je od Budućnosti Volija. Dejan prati i navija za Budućnost Voli. U komunikaciji je sa Draganom Bokanom i brojnim prijateljima iz kluba i grada. Tokom razgovora za “Komunu”, obradovali smo ga „muštulukom“ da je Budućnost Voli pobijedila Hapoela u Evrokupu. Vjeruje da predstoje pravi rezultati u tekućoj sezoni Budućnost Volija. Priznaje da je u Podgorici osvojio neke „titule“ koje neće nigdje drugo – „trofeje“ pravog i trajnog prijateljstva…

Oni koji su bili i igrači i treneri…

Dejan Milojević je ušao u malobrojni krug odabranih – onih koji su bili i igrač i trener u klubu. Dejan Radonjić, Goran Poli Bojanić, Mikica Petrović, Igor Đaletič, Goran Rako Rakočević je bio igrač i pomoćni trener..

“Biti igrač, pa kasnije trener u istom klubu je dobar osjećaj. Na određeni način ti je olakšan trenerski posao. Poznaješ klub, atmosferu oko njega, navijače, grad. Uvijek se napravi neka pozitivna i potrebna veza sa tvojom igračkom karijerom. Na neki način si svoj na svome, ali istovremeno i dodatno obavezniji da učinak bude pravi”,ističe Milojević.

“Pik“ sa Dejom i Gašom

Tokom četiri igračke godine „Miloje“ je sa na parketu uspješno sarađivao sa kolegama u plavom dresu. Njegova košarkaška inteligencija bila je osnova te dobre saradnje. Volio je da u napadu igra „pik“, pa je najbolje sarađivao sa plej-mejkerima…

“Prvo je bio Dejo Radonjić, a nakon njega Gašo Pajović. Obojica su odlično igrali „pik“ i baš smo dobro sarađivali. Osnovna pravila „pika“ smo uvijek „usavršavali“ nekim našim novim idejama i bili baš ispunjeni kada „upali“. Košarka ima svoje standarde, ali i žestoko traži kreativnost”, ističe „Miloje“.

Izvor i foto: “Komun@”