Stajao sam sinoć na mjestu pred ulazom u kuću gdje sam pretučen 2007. godine. Prvi novembar, još jedan u nizu od kada sam počeo da ih brojim. Vrtim razne slike u glavi, a nekako mi pred očima najviše – otac.

Brutalnije nije moglo. Palicama, isključivo u predjelu glave. Štitim se rukama. Ne znam kako i otkud sam se našao na koljenima, dok odozgo sijevaju bejzbolke. Koliko je falilo da se završi tragično, ili da ostanem invalid? Vjerovatno još samo jedan snažan udarac, malo niže, u predjelu vrata.

Dok osjećam kako mi kroz tijelo prolazi jeza i mravi pod kožom, na pamet mi pada medicinsko vještačenje na nekom od sudskih sporova. Psihijatar je rekao da ću poslije strahova koje sam pretrpio nelagodu osjećati čitavog života kada na to mislim ili o tome pričam. Upravo se uvjeravam u vrlo preziciznu medicinsku dijagnozu.

Možda bi zbog toga trebalo ovdje da stanem? Ne, proći ću kroz to još jednom, dok pokušavam da rekonstruišem slučaj, onako za sebe. Slučaj koji je samo još hipoteka vlastima za zatvaranje poglavlja 23 i 24, zajedno sa drugim teškim slučajevima napada na novinare u Crnoj Gori. I nista više preko toga. Statistika koja je sve manje interesantna, osim za evropske zvaničnike.

Odugovlačenjem, fingiranjem i vođenjem takozvanih nedjelotvornih istraga, DPS vlasti su uspjele da sve te stare slučajeve napada na novinare relativizuju, obesmisle, prebace u zonu u kojoj to više skoro da nikoga ne interesuje. Stasale su u međuvremenu nove generacije koje o tome ništa ne znaju. Treba samo obratiti pažnju na to koliko ima čitanja ili pregleda bilo koji tekst koji nas opominje da još uvijek nije riješeno ubistvo Duška Jovanovića. Minimalan broj, sramota.

Prisjećam se trenutka kada izlazim iz automobila, parkiranog pred sami ulaz kuće. Iz mraka trčeći izranjaju dva mladića. Strah i zbunjenost, to je ono što osjećam. Da sam pokušao da utrčim u kuću, onako maskirani, vjerovatno bi ušli za mnom i pretukli me pred roditeljima koji su živjeli u prizemlju. Odustali ne bi od te namjere, sasvim sam siguran.

Ne znam koliko je bilo udaraca. Ne znam ni šta je presudilo da prekinu. Jedan mladić već odlazi prema kapiji, uspijevam da primijetim. Drugi kreće, pa se onda predomišlja, vraća, i svirepo zamahuje još nekoliko puta. Čini mi se da je poslednji udarac najjači. Najbolniji sigurno. Možda mi se samo učinilo da sam jauknuo, ne znam da li se čulo. Tog trenutka sam osjetio nevjerovatan strah da mi je lobanja otvorena dok mi krv, koja se sliva sa glave, lagano zamagljuje pogled. Zatim i drugi mladić odlazi. Trčkara na prstima, opušteno, kao poslije treninga. Nije to ni izbliza bježanje, prije bih rekao sigurnost da su obavili posao i da mogu da se udalje.

Dozivam suprugu, izlazi maloljetna ćerka. Ne dozvoljavam joj da mi priđe, samo kažem da zove dedu. Otac izlazi, ne znam da li ga vidim, ali jasno čujem kako govori i ponavlja – “pa zar ođe, pred kućom, a đe pred kućom”. Tek kasnije, otac više nije živ, shvatam smisao tih njegovih riječi i na šta je mislio.

Osam godina nakon toga, poslije intervencije Vrhovnog drzavnog tužioca, Viši državni tuzilac u Bijelom Polju, Rifat Hadrović, prihvata da primi mog advokata Dalibora Tomovića i mene na razgovor. Kaže da ne može nista da učini i da će zatvoriti istragu bez podizanja optužnice. Advokatu će omogućiti da kopira spise predmeta.

Nedugo potom sa advokatom se sastajem u Podgorici i on mi, između svih papira i spisa, vadi jedan i stavlja na sto ispred mene.

“Možda će te ovo interesovati”, kaže mi.

Riječ je o policijskoj izjavi koja je uzeta od moga oca. Tek tada saznajem da je otac davao izjavu i ispričao kako mu je jedan Beranac, poznanik, “prijateljski” savjetovao da utiče na mene da ne pišem o kriminalcima. Možda mjesec prije napada. Otac mi to nikada nije rekao, kao što nikada nije pitao šta pišem i zašto pišem. Vjerovao je u mene i moj profesionalizam, nikada ga nisam razočarao niti obrukao.

To “prijateljsko” upozorenje bilo je, zapravo, najava onoga sto će se desiti, najava zločina. Dok sam ja bio opušten, na odmoru poslije udbaške smjene u lokalnom javnom servisu, otac je, očigledno, čitavo vrijeme brinuo i strahovao.

Držim dokument u ruci i ćutim. Čitam još jednom. Shvatam, dakle, zašto je otac izgovorio “đe pred kućom”. Očekivao je i vjerovao da se napad može desiti negdje na ulici, u kafani. Ali na kućnom pragu, to nije. Tog trenutka sam pokušao da zamislim njegovu unutrašnju dramu i nemir – na kućnom pragu su mu, istina u nekim sasvim drugim istorijskim okolnostima, predratnim i ratnim, ubijeni deda i stric. Dedu je stiglo puščano zrno na kapiji dvorišta, a strica su mu izveli iz kuće i svirepo ubili.

A onda, u potpuno drugoj vremenskoj dimenziji, u sasvim drugim svijetu, neko pokušava da mu ubije sina ispred kuće. To je bila trauma koju je on u sebi nosio do kraja, a nikada mi nije kazao, nije se požalio makar jednom riječju. Ćutao je o tome što čitam u spisima. Kasnije mi je postalo jasno i zašto bi onako, kada ne očekujem, zvao mobilnim s vremena na vrijeme, i pitao gdje sam i kada dolazim. Umro je svega tri mjeseca prije nego mi je na automobil, praktično na istom mjestu, pred kućom, bačen eksploziv.

Oče, znaš da su mi djeca uvijek bila i biće prva briga, ali ne znaš da si ti ostao rana. Stojim poslije šesnaest godina na mjestu gdje se sve dogodilo. Čekam te da izađes iz kuće, da svratim kod tebe i da pričamo malo o poslu, a malo više o ribolovu i planinarenju.

Oprosti mi što sam ti nehoticno priredio patnju pod stare dane. Nisam razmišljao, nisam razvio kulturu lične bezbjednosti. Nisam bio obazriv. A i da jesam, da li bi se nešto promijenilo?

Neko je to namjerio da učini. Znas li, oče, da su batinaši čekali onamo gdje su bile garaže, preko puta kuće? Nikada mi neće biti jasno kako su znali odakle ću, iz kojeg pravca i kada naići, kada ni ja to nisam znao. Kako to da tih deset – petnaest minuta, ili se meni tako čini, nije tuda naišlo nijedno auto, dok nisu stigli policija i Hitna pomoć? U jednom kafiću se te noći slavilo, čuo sam tako.

Reci mi oče, i dalje me to muči, reci da li si mi oprostio brigu i neprospavane noći? Neko vrijeme sam razmišljao kako mi je postalo svejedno i trudio se da zaboravim. Možda su ozbiljne godine u koje sam ušao produbile upitanost o smislu svega pa i toga zbog čega sam žrtvovao porodični i tvoj mir.

Ako ti nešto znači oče, budi siguran: više bih volio, kada bi to bilo moguće, još samo jednom da me preneseš na leđima preko Lima dok idemo na pecanje. Da osjetim tu bezbrižnost i sigurnost, i da osjetim nezaboravni miris lipljena koji ti se uvukao u ribolovnu garderobu. Radije, nego još stotinu godina da budem novinar i prebrojavam prve novembre.

Tufik Softić, novinar

Izvor: Portal RTCG 

Foto: Printscreen (RTCG)