Piše: Belen Fernandez

Dan nakon što je moj otac umro u augustu u Washingtonu DC, iznosila sam smeće iz stana mojih roditelja kada me je presreo brbljavi 60-godišnji čistač iz El Salvadora – zvat ćemo ga Cesar – koji je, u veoma kratkom periodu koliko je poznavao mog oca, navodno satima razgovarao sa njim.

Kada je čuo da je moj otac preminuo od raka prostate nakon što su mu doktori nametnuli kontraproduktivnu, ali veoma unosnu kemoterapiju, Cesar je izrazio saučešće i potom nastavi da mi ispriča svoj posljednji okršaj sa američkim zdravstvenim sistemom. Ovo se desilo nakon što je imao srčani udar na ulici, a prolaznici su mu pozvali policiju jer su mislili da je pijan.

Na kraju je završio u bolnici gdje mu je dat račun od 80.000 dolara za luksuz sprečavanja da umre. Dok je bio u bolnici, telefonom ga je nazvao poslodavac koji mu je rekao kako je otpušten jer mu je bilo draže da dobije srčani udar nego da se pojavi na poslu.

Nakon što je u SAD-u proveo 20 godina kao neprijavljeni radnik, Cesar kaže kako je bio spreman vratiti se u El Salvador, ali se njegov odrasli sin i dalje drži ideje “el sueno americano” (američkog sna). Sa osmijehom rezignacije je slegnuo ramenima i pokrenuo energičnu priču i prisjećanje o još jednoj suludoj “avanturi” u takozvanoj zemlji slobodnih.

Podudarilo se kako je 20 godina jednak period koliko sam ja izbjegavala SAD, državu u kojoj sam se rodila, poput kuge – iz raznih razloga, kao što je želja da ne uđem u vječni dug ako bi slučajno oboljela. To izbjegavanje je postalo dodatno teže kada su se moji roditelji vratili u domovinu iz Barcelone 2021. zbog pogrešne procjene do koje je dovela pandemija.

Diskriminacija, ksenofobija, napadi

Naravno, s obzirom na moj američki pasoš uvijek sam mogla birati druge države da provodim svoje vrijeme – uključujući i El Salvador, sve popularniju destinaciju privilegirane grupe gringo “iseljenika” koja nije toliko sigurno mjesto za prosječnog Salvadorca zahvaljujući, većim dijelom, višedecenijskom državnom teroru koji podržava SAD.

Ipak, za mnoge Salvadorce i bezbrojne druge narode na udaru mizerije koju hrani SAD, cijeli “američki san” je nekako sačuvao svoju mističnost uprkos činjenici da je stvarnost na terenu u samom SAD-u često užasavajuća.

Za početak, lokalno siromaštvo, beskućnici, masovno pritvaranje, masovne pucnjave i kriminalno skupi zdravstvo, obrazovanje i sektor nekretnina jedva da čine materijal od kojeg se prave snovi.

Što se tiče neprijavljenih migranata, panorama je još gora sa sveprisutnom diskriminacijom, ksenofobijom i naporima američkih vlasti da oduzmu djecu roditeljima koji traže azil, kao i sa brojnim drugim načinima stvaranja pakla od života ljudi koji igraju veliku ulogu u održavanju američke ekonomije.

Osam osoba je ubijeno ovog maja u teksaškom gradu Brownsville, na američko-meksičkoj granici, kada se vozač SUV-a zaletio na grupu pješaka, većinom Venecuelanaca, nedaleko od skloništa za beskućnike i izbjeglice.

Netom prije ove nesreće, grupa mojih prijatelja iz Venecuele i Kolumbije – koje sam upoznala tokom februara u Panami kada su napustili ogromno izbjegličko groblje poznato kao Darien Gap na putu ka SAD-u – ušla je u El Paso, još jedan teksaški pogranični grad. Njih su pritvorili uposlenici Američke službe za imigraciju koji su im se obraćali, kako su mi rekli, uglavnom psovkama.

Venecuelanci iz grupe su vremenom prebačeni u Arizonu, a potom bačeni u Meksiko, dok su Kolumbijci bili pušteni na uvjetnu “slobodu” u SAD-u što se ubrzo pokazalo kao precjenjivanje. Nakon nekoliko dana provedenih na “slobodi”, jedan od Kolumbijaca mi je poslao poruku sa trotoara El Pasa gdje je spavao i pitao me kako da se vrati u Kolumbiju gdje ljudi, kako kaže, nisu toliko užasnuti da ne pričaju sa onima u potrebi. Moj prijatelj je uvidio kako je SAD bila nemoguća država “naročito ako si siromašan”.

Toliko o “američkom snu”.

Bezdušni konzumerizam

Zašto, onda, ovaj san opstaje u globalnoj mašti?

Sigurno su fantazije neophodne za skretanje pažnje sa svakodnevnih patnji – a tako je i u Kolumbiji gdje je desničarski državni teror uz pomoć SAD-a i u ime globalnog kapitalizma ubio hiljade i hiljade farmera i drugih Kolumbijaca. U takvim situacijama, san o fizičkoj i ekonomskoj sigurnosti može biti svjetionik, čak iako se povezuje sa državom koja je odgovorna za uništavanje svačijih snova.

Postoje i drugi razlozi zašto je mit o “američkom snu” toliko izdržljiv. Postoji globalni doseg američke “kulture”, na primjer brze hrane, filmova i općeg bezdušnog konzumerizma koja je ipak, razumljivo, privlačna onima koji nemaju ništa iz cijelog svijeta.

“Američki san” je također podesan u doba društvenih mreža koji su ionako u biti reklama za lažnu sreću. Uprkos kategorički lošim okolnostima u SAD-u, moji kolumbijski prijatelji odmah su krenuli stvarati optimističnih TikTok snimaka – sve sa reggaton muzikom – kako bi prikazali zamišljenu verziju novih života svojim prijateljima u domovini. U jednom videu, jedan od mojih prijatelja šetao se ulicom, sa ogromnim osmjehom i punim rukama kesa iz kupovine.

Tamo još 2008. godine, tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush kazao je: “Kapitalizam slobodnog tržišta je daleko više od ekonomske teorije. To je motor socijalne mobilnosti, autoput za ‘američki san’”. Moramo priznati kako je ovo, za lingvistički ograničenog bivšeg predsjednika, bilo barem gramatički tačno.

No, istina o američki vođenom kapitalizmu slobodnog tržišta – i njegovog nametanja, često oružjem, drugim državama – jeste da stvara i pogoni takve migracije.

Zaboravite “autoput ka američkom snu”. Ovaj autoput vodi samo u noćnu moru.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.