Dritan je pao na tjeme kada je Donald završio spič. Rekao je: jak Tramp. Znam iako ga nijesam čuo, jer je bio na drugom kraju velelepne sale Hilton Vašington hotela u koju je stalo preko dvije hiljade ljudi. Što je možda više nego u svim salama za vjenčanja Imanja Knjaz zajedno?! Možete zamisliti kakve svadbe tu padaju, a ne samo molitve. Preko puta mog stola je bila Julija Timošenko, bivša ukrajinska premijerka, a odmah sa strane, u drugom društvu, Petro Porošenko, ex predsjednik Ukrajine. Ugrabio sam ih za slikanje i kratak razgovor, nisam ih pitao da li će u koaliciju na izborima u Ukrajini, kad god oni budu, jer su mi djelovali distancirano i ne baš frendli. Uz to, Zelenski je moj favorit. Pobjednik u ratu treba da bude i pobjednik u miru. Iako Čerčilovo iskustvo to demantuje.

Predsjednik Tramp je stajao za govornicom dvadeset metara dalje. Bio je nedostupan za zajednički selfi. Nisam slavio njegovu pobjedu kao premijer Spajić, sjećate se “America is back”, tako da me Grenel nije zapamtio. Kao njega.

Ali bio je Mickey možda u pravu. Što se ne dešava često. Amerika se vraća na velika vrata – to je bila glavna poruka Trampovog obraćanja. “Samo nekoliko koraka odavde, u Dvorani velikana, nalazi se kip Džona Vintropa, koji je davno objavio da će Amerika stajati kao grad na brdu, svjetlost koja će obasjavati sve narode, koji će gledati očima uprtim u nas. Danas, gotovo 400 godina nakon ove propovijedi, vidimo uz Božju pomoć, naš grad stoji viši i sjaji jače nego ikad prije – ili će barem takav uskoro biti”!

Za razliku od MNE premijera, ja bih ipak sačekao to “uskoro”, da vidim, ali držim palčeve predsjedniku SAD. S godinama čovjek postaje oprezniji, pa mnogo prostije ili vidljivije najave prima s rezervom. Iako Donald J. Tramp u živom nastupu plijeni. Energija i samopouzdanje prosto zrače. Posebno kada kaže: “Jedan sprat ispod nas, kip velečasnog Grejema stoji s otvorenom Biblijom, stranica je okrenuta na poslanicu apostola Pavla: Neka nam ne dosadi činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žnjeti ako ne odustanemo. Nikad ne odustaj. Nikada ne odustaj. Ne možete. Šta bi bilo sa mnom? Da sam odustao, sada ne bih bio ovdje”.

Predsjednikov govor, kao i skup koji je počeo molitvom, bio je oda Svevišnjem i vjeri, iako je ispalo da kod Trampovih ne vlada “jedinstvo u Bogu”. Što mi se dopalo. Naime, predsjednik se povjerio kako mu je stariji sin, koji nosi njegovo ime, porastao 25 odsto u vjeri, jer je napokon povjerovao u Boga. Desilo se to nakon neuspjelog atentata na Trampa, u kampanji. “Rekao mi je – tata, mora postojati neko ko ti je spasio život i mislim da znam ko je to. I podigao je pogled ka nebu! Opa, Done, došao si i ti do toga – prešao si dug put!”

Iako je Bog jedan, jasno je da američki predsjednik preferira jednu religiju – hrišćansku. Ranije se očitovao da mu je Biblija najomiljenija knjiga, i da ima po primjerak od pet različitih izdavača. A pošto u Starom zavjetu sve počinje sa Mojsijem, hebrejska religija i kultura su mu takođe bliski. Ili bliže od nekih drugih. Zato je u govoru više puta pomenuo teroristički napad na Izrael 7. oktobra. O tome šta je kasnije Netanjahu u osvetničkom pohodu uradio Palestincima u Gazi, ni riječi.

Za kraj, o čemu bi drugom takav hvalisavac i samoljubac nego o sopstvenom mjestu u istoriji. Uostalom, zar to nije i logično, kad drugo sve ima – jedino mu to fali: “Nadam se da će moja najveća ostavština, kada sve bude gotovo, biti da ću ostati upamćen kao mirotvorac i ujedinitelj”. Iako je koji minut ranije pričao kako su demokrate “protiv Boga” i “protiv religije”, da su “željeli muškarce u ženskom sportu”, treba ga podržati. Jer ako Tramp pomiri Ameriku i, kako je rekao, okupi za istim stolom, na večeri, i republikance i demokrate, od toga će koristi imati čitav svijet. A čini se, da će do tog cilja stići teže negoli do mira na Bliskom Istoku ili u Ukrajini.

Ali nije Molitveni doručak samo nastup predsjednika najmoćnije zemlje svijeta. Poslije doručka dođe ručak. I tamo sve počinje molitvom, a onda pozornicu dobiju i specijalni gosti. Od troje izabranih, jedna je bila Vjosa Osmani, predsjednica Kosova. To govori o snazi diplomatije i lobija naših susjeda. Žao mi je što je ministar za urbanizam i Velje Brdo Slaven Radunović preskočio ručak. I molitvu. A najviše govor gospođe Osmani, vidio bi, naime, da Kosovo nije “lažna” država. Topla lična priča o atipičnom putu za jednu političarku ili političara – dijete rata, kako je rekla, kojoj je politika mržnje (Milošević i društvo) uzela sve, protjerala iz kuće, rodnog grada, preko izbjeglištva, patnje, nemaštine, do oslobođenja i povratka. I do velike pozornice, sada, u Vašingtonu. Bilo je to najbolje iskorištenih 12 minuta jednog političara koje sam vidio u životu. Što su potvrdile ovacije svih prisutnih nakon govora. Šteta za Slavena, mogao je iz svega da nešto sazna, nauči i zaključi, pa kada se vrati, sve to prenese saborcima. Na čelu sa onim Vranešom, koji je obećao, dogodine, a to znači ove, u Prizrenu. Želja će ih biti.

Kada se poredimo sa Kosovom, mi smo banana država. Dok je gđa Osmani obilazila Kongres, Senat, Stejt dipartment, pokupila ovacije dvije hiljade učesnika Molitvenog doručka, naši čelnici su ostali kući. Imali su preča posla. Jakov da, poslije novih guma i novog automobila, za sebe i porodicu završi novi stan. Dok je Mickey imao jače opravdanje: Krvavac je krenuo da ga napušta pa je trebalo gasiti vatru u kući. Jer koliko Milo nije mogao bez Roćka, Aleksa bez Bokija, Dritan bez Porfirija, toliko ni Miki ne može bez Branka. A neka se spremi Joanikije.

Novi crnogorski ambasador u Vašingtonu, Jovan Mirković, priredio je za kraj prijatno iznenađenje. Pozvao je na druženje sve učesnike vašingtonskog skupa. I to je razlika u odnosu na DPS ambasadore i nasljeđe. Oni su zvali samo “njihove”, to jest Milove, a ponekad i nikog. Priča mi poslanica Jevrosima Pejović kako je, dok je 2018. šest mjeseci bila na studijskom boravku u Vašingtonu, u programu IREX-a, više puta jedna od vodećih US državnih agencija pozivala nadležne u ambasadi da dođu na prezentaciju radova gošće iz Crne Gore, ali se nijednom niko nije pojavio. A kamoli da je pozvao građanku Pejović da posjeti izaslanstvo njene države. Priča me podsjeća na moja putovanja iz tog vremena širom Evrope i isti odnos – formalno ambasadori države Crne Gore, ponašali su se u stvarnosti kao izaslanici DPS-a, ili čak lično Mila Đukanovića. Od Strazbura, preko Brisela i Berlina, do Beča i Rima. Ambasador Mirković i ministar Ibrahimović su okupljenim obećali da će i MVP i misije sada biti u službi građana. Bez obzira na njihovu političku, vjersku ili ideološku odrednicu. I njima držim palčeve.

Ali sa sjetom napuštam zgradu, u najatraktivnijem dijelu Vašingtona (Dupont Circle), koju je daleke 1996. kupio tadašnji šef Trgovinske misije, Ratko Knežević. Ako se dobro sjećam, država je platila nepun milion, a sada vrijedi 20 puta više. Ali, i otud sjeta, jer kad uđete u zdanje imate osjećaj da, nakon Kneževića, tu niko nije “ekser zakucao”. Unutrašnjost više djeluje kao napušteni i oronuli prostor nego kao pristojno i prijatno mjesto za rad i prijem važnih partnera i sagovornika. Ambasada je slika države, Crna Gora po ovoj u glavnom gradu svijeta djeluje zapušteno i nesrećno. I opet pitanje: šta su radile dične ekselencije od DPS ambasadora, Vlahović, Darmanović, Kaluđerović! Nijesu imali kad da se bave poslom od trka pasa i klađenja, opanjkavanja narodnih neprijatelja, glancanja biste velikog vođe… Privatni život i uživanja, dobra plata, dobar šoping za sebe i specijalne goste – sve je to očito bilo važnije od građenja ozbiljne službe u interesu države i njenih građana. Nijesu imali kad da dignu glavu na prostorije recimo, i vide kako je crklo pola sijalica na lusteru, da vodovodna mreža popušta u prizemlju, da krov prokišnjava na vrhu, da ambasada nema sajt, a da su zidovi posljednji put krečeni u prošlom vijeku. A tek dva velika portreta Petra Prvog i Drugog, koji vise na tim tamnim zidovima, više liče na neki rad iz osnovne škole nego na ozbiljnu umjetnost. U ambasadi inače ima jednosoban stan, u potkrovlju. I sada je ambasador Mirković došao na ideju da ga ponudi našim najboljim umjetnicima koji bi gostovali po par mjeseci, da stvaraju inspirisani onim što nudi veliki grad na tom polju. Samo, prije nego što dođe prvi gost, treba i taj stan okrečiti, promijeniti česmu, ubaciti neki krevet, provjeriti radi li rerna u šporetu ili samo ploča. Zbilja, i šta je sa frižiderom i mašinom za veš?!

God bless America, što bi rekao predsjednik Tramp. Može li nama sami Bog da pomogne, to je već pitanje. Ja sam optimista, kao i uvijek. Uostalom, zar Pinkiju nije bilo teže da se 1942. kroz bosanske klisure i četničke zasjede probije do vrhovnog komandanta, nego Milatoviću i Spajiću da dolete do Vašingtona i oni dobiju šansu da se obrate značajnom skupu kao njihova koleginica Osmani?! Ili još lakše, čudo da im nije zasmetalo stanje naše kuće u Vašingtonu koju su i oni više puta pohodili i da prije godinu ili dvije nijesu obezbijedili mali budžet za njeno uređenje. Ništa više od onoga koliko je trebalo za gume i famozni sedmosjed predsjednika. God bless Montenegro.

Foto: Željko Ivanović

Izvor: Vijesti