Zločin u Kaluđerskom lazu nije se desio u ovom mjestu. To je bila serija pojedinačnih i kolektivnih pogubljenja u kojima je ubijen 21 civil albanske nacionalnosti. Ipak, najveći zločin se desio u selu Kaluđerski laz na današnji dan prije 25 godina kada je ubijeno 6 albanskih civila.

Ono što razlikuje zločin u Kaluđeskom lazu od ostalih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore tokom devedesetih je to što vlasti Crne Gore ni na koji način nisu učestvovale u ovom zločinu. Promjena političkog kursa 1997. godine distanciralo je Crnu Goru od pogubnog i zločinačkog mehanizma Miloševićevog režima.

Ali nažalost to nije bilo dovoljno da se spriječe ratni zločini.

Vojne i paravojne formacije pod direktnom komandom Beograda su vršile pritisak na vlasti u Crnoj Gori koje su opet, svjesne svoje vojne inferiornosti, činile sve da ne izazovu bilo kakav oružani sukob.

Jedna od neuralgičnih tačaka tokom rata na Kosovu bila je pogranična zona, posebno između Rožaja i Peći. Tu su desetine hiljada Albanaca, bježeći pred nasiljem preko planinskih vrhova koji dominiraju na tom području, tražile spas u Crnoj Gori.

Ono što je otežavalo situacije je bila činjenica da su na tom prostoru bile stacionirane i snage tadašnje Vojske Jugoslavije. Upravo su ove snage, po izjavama albanskih civila koji su preživjeli ovaj put spasa, pljačkale i vršile nasilje nad njima.

Situacija je eskalirala za vrijeme vojne intervencije snaga NATO-a u proljeće 1999. godine.

Sam čin zločina je poznat, a selo Kaluđerski laz je nažalost postalo nezaobilazno na mapi Magnum Krimena koji se desio devedesetih na tlu bivše Jugoslavije.

Bez spomen-obilježja

Ono što je manje poznato jeste odnos društva u Crnoj Gori prema ovom zločinu i šta mi to kao društvo možemo reći 25 godina poslije. Nažalost, kao i u slučaju ostalih zločina nemamo se sa čim pohvaliti.

Na prvom mjestu, nismo uspjeli pred lice pravde da izvedemo ni direktne izvršioce ovog zločina, niti nalogodavce. Smatram da je izvođenje ovih drugih na sud mnogo važnije jer ovaj zločin nikako nije bio rezultat nasumičnih incidenata, već osmišljena taktika sa ciljem da se podstakne etničko čišćenje s obje strane granice i Crna Gora uvuče u oružani sukob.

Ali, kao što rekoh, od toga za sada ništa dok sa protokom vremena postaje sve manje smisleno pokretati sudske procese jer umiru preživjele žrtve, svjedoci, ali i sami počinioci i nalogodavci zločina.

Država Crna Gora je pala i na pitanju podizanja spomen-obilježja. Za pohvalu je reakcija predsjednika države Jakova Milatovića koji je danas pozvao da se podigne spomenik stradalim u ovom zločinu. Nažalost, ovlašćenja predsjednika u ovom slučaju su svedena samo na mogućnost poziva da se nešto uradi, dok one institucije koje su za to nadležne uglavnom ćute.

Da zaključim, i po ovom pitanju ovdje je trenutno nula. A bar bi se po ovom pitanju, jer je civilizacijska norma da se stradanje nedužnih ljudi obilježi, mogli lako da se pomjerimo sa nule. Da li ćemo uspjeti? Ako bih gledao po ovih 25 godina, rekao bih nema šansi, ali nadajmo se da će pritisak javnosti na institucije ovaj put imati efekat.

Kada je u pitanju obilježavanje ovog zločina u Crnoj Gori on je uglavnom pao na teret nevladinih organizacija, pojedinaca i lokalnih vlasti u Rožajama.

Nevladina organizacija “Građanska alijansa” je ove godine organizovala obilježavanje zločina u Kaluđerskom lazu. U okviru programa obilježavanja je i skup antiratnih aktivista koji bi trebao da odgovori kako bi crnogorsko društvo trebalo da se odnosi prema ovom teškom nasljeđu.

Takođe, obilježavanje zločina i ove godine organizovali su mještani na čelu sa direktorom škole Hadžijem Ljajčijem.

Mračne devedesete

Ono što je potpuno jasno svakome ko iole razmišlja o normalnoj budućnosti u Crnoj Gori jeste da bez ulaska učenja o zločinima devedesetih u školske programe i smislenih programa kojima bismo mladima na spomen-obilježjima i stratištima pričali o pogubnosti zla i mržnje ta budućnost nikada neće doći.

Kada je u pitanju obeštećenje porodica žrtava, ni to se nažalost nije desilo. Sedam godina poslije zločina, država čija je vojska počinila zločin se raspala, a njene nasljednice se nisu mogle dogovoriti čiji je zločin u Kaluđerskom lazu?

Ono što je važno reći kada je zločin u Kaluđerskom lazu u pitanju jeste i to da bi on bio puno veći da nije bilo humanih stanovnika Rožaja u kojem je u jednom trenutku bilo četiri puta više izbjeglica nego stanovnika. Nije bilo prvi put da ovi ljudi otvaraju vrata onima koji su progonjeni zbog imena. Početkom devedesetih kroz grad će proći hiljade Bošnjaka iz Trebinja i drugih gradova istočne Hercegovine.

Upravo će Rožaje biti jedna od rijetkih sredina koja će sačuvati obraz Crne Gore ratnih godina. Danas je ovaj grad jedna od najsiromašnijih u Crnoj Gori i sa više stanovnika u dijaspori nego kod kuće.

Epilog ovog ratnog zločina u Crnoj Gori, 25 godina kasnije, samo se u nijansama razlikuje od epiloga u ostalim ratnim zločinima u ovoj zemlji.

Crna Gora bi, i pored deklarativnih zalaganja za osudu i pravdu, ipak najradije zaboravila na mračne devedesete. Prebacila odgovornost na nekog drugog ili prosto izbrisala iz kalendara.

Na tom putu im za sada stoji šačica društvenih aktivista i potomci žrtava.

Reklo bi se na prvu, lak posao za državu.

Ali ima tu jedan, siguran sam, nepremostivi problem za scenario i scenariste zaborava.

Na strani ovih drugih su, ma koliko slabo izgledali, istina i pravda.

A ovo dvoje posljednje znaju da uplaše, da probude nečiste savjesti, da na vidjelo izbace sve ono što su neki najdublje zakopali i mislili da se nikada neće otkriti.

Nadam se da ćemo u narednim godinama doći bar do potpuno istine i do zrna pravde.

To je najmanje što žrtve zaslužuju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Foto: Centar za građansko obrazovanje