Svakog, baš svakog Božića otac bi nam pričao jednu te istu priču. Nije to bila priča o rođenju Isusa, niti o Bogu, jer neki vjernik i nije – ni bio, ni ostao, nego poučna priča iz njegove rane mladosti. Ona priča o slavljenju vjerskih praznika u vremena koja mnogi nazivaju teškim, dok on tvrdi suprotno. Priča otprilike ide ovako…

Sjećam se kao danas, mora da su bile pedesete, a jer sam bio mali, a oko stola bab-Mileva, djeda-Sima, mama, tata, nas troje. I taman mama postavila sto, nismo ni počeli jesti, kad upada drug Vojo.

– Mlađo, šta je to? Slavi se Božić?
– Ma, ja to zbog djece. Nema to veze sa Božićem, ni crkvom.
– Zbog djece? E, sutra ćemo na partijskom sastanku o tome.

Moj djed, po kojem sam dobio ime, bio je pripadnik slavne 17. slavonske udarne brigade i, kako sam kasnije saznao, zajedno s drugovima oslobodio dobar dio Hrvatske, Bosne i Srbije, uključujući i Beograd. Kad sam pokušao shvatiti dimenzije njegovog ratnog puta, razmišljao sam o jednom – trebalo je sve te godine samo hodati od istočne do zapadne Slavonije, preko Moslavine, Bilogore i Kalnika do granice sa Slovenijom, pa se vratiti i preko Save prijeći u Bosnu, potom u Srbiju, doći do Beograda i opet istim putem, kao na početku, doći do Zagreba… i opet se vratiti kući, u Slavoniju. Da samo pješačiš – u punoj sportskoj opremi po parkovima i uređenim šetalištima – bio bi problem, a kamoli da se – u punoj ratnoj opremi po šumama i gorama – moraš svakodnevno sukobljavati s neprijateljem, bilo da su to domobrani, ustaše, Nijemci, četnici… I ona dva ordena koje je donio iz rata su malo, jer ih je, zajedno sa saborcima, zaslužio po jedan za svaki oslobođeni grad – uključujući dva najveća priznanja, za Beograd i Zagreb.

No, o Božiću je riječ… Slijedi nastavak očeve božićne priče.

Godinu kasnije, opet je Božić i opet smo svi za stolom.

– Milo, de pričekaj sa ručkom – da nešto obavim.

Sjede na bicikl (iako je malo čudno u ta vremena da se bicikl vozio za Božić, jer su zime bile drugačije, oštrije, pune snijega, ali vjerovao bih očevoj priči) i negdje ode. Mogli smo pretpostaviti gdje.

– Druže Vojo, šta je to? Slavi se Božić?
– Ma, ja to zbog djece. Nema to veze sa Božićem, ni crkvom.
– Zbog djece? A ja nemam djecu? E, spremi se za partijski sastanak.

Otišao je stari sutradan na taj sastanak, poderao partijsku knjižicu, bacio ih pred drugove i rekao im: Za ovo se nisam borio.

***

Očeva priča, ispričana bezbroj puta, samo je jedan detalj koji i mene, kad je se sjetim i prepričavam drugima vrati u vrijeme kad smo sestra, brat i ja bili njegovih godina. Otprilike je to bilo nakon Titove smrti, koja je najavila i smrt društva za koje su moj djed i njegovi drugovi, borili do posljednjeg trenutka. Da bi nas krstio, iako je bio glava kuće, otac je za dozvolu morao pitati svoju majku. Ubrzo mi je postalo jasno i zašto.

– Mama, trebali bismo krstiti djecu. Mladen je već pošao u školu, a i ovo dvoje će još malo. Nije u redu da budu nekršteni.
– Meni pop u kuću neće. S njima sam završila još ’45.

Nana, kako smo zvali očevu majku, već je dugo bila partizanska udovica, primala je boračku penziju svog rano preminulog supruga, čuvala njegove ordene, ali i duboko u sebi nosila posljedice tog strašnog rata. Nije bila u zbjegu, niti joj je prijetila životna opasnost, ali je, dok se njen suprug borio u partizanima, s malodobnim djetetom ostala u selu. Spletom sretnih okolnosti selo je tokom okupacije spašeno zahvaljujući dobrim ljudima iz susjednog sela sa hrvatskom većinom, ali i činjenici da je svaka kuća dobila svog Švabu, okupatorskog vojnika o kojem su se domaći ljudi morali brinuti. Naš Švabo imao je svoju sobu, čak i pomagao u poslovima po dvorištu, u štali ili bašti, na njivi. U selu su bile i domaće Švabe, starosjedilačko stanovništvo poput mojih predaka, čija se riječ, zbog ugleda i poštenja, bespogovorno slušala. Oni su, sa vlastima tadašnje NDH i uz molbu susjeda Hrvata, ispregovarali spas za sve one pravoslavne, koji su ostali u svojim kućama, a to su bili žene, djeca i starci. Umjesto u logore, u Srbiju ili pod zemlju, taj spas podrazumijevao je pokrštavanje.

Nana je nerado pričala o tome.

– Samo su nas jednog dana okupili u školskom dvorištu pored crkve, došao je švapski pop, nešto promrmljao i mlatio onim velikim krstom…
– Križem, nano?!
– Meni je sve to isto, ne prekidaj me… I onda su nam dali neki papir na kojem su nam napisali nova imena. Tetka vam je postala Marija, baš su joj lijepo ime dali, a ja… Ma, dosta te priče!

Bez obzira što nam je ta priča bila zanimljiva, uostalom to mlaćenje onim velikim krstom spasilo je u zla vremena život cijelom jednom selu (i mnogim drugim selima), nikad nije htjela reći koje je ime ponijela. I tu je korijen spora s našom crkvom, jer… Kad je rat završio, a na službu došao novi, pravoslavni sveštenik umjesto starog protjeranog, odlučilo se pokrštene vratiti u redove originalne vjeroispovijesti. Da bi ubrzali proces, vratili su samo djecu, ali ne i žene, ni starčad. I nana im to nikad nije oprostila. Očigledno je ostala neka Amalia, Bertha ili Gertrude.

***

– Kako to mislite da ćete kititi jelku za Novu godinu? Još i za Božić da ta skalamerija stoji? To samo Švabe rade.

Nastavak rata sa Švabama i švapskim popovima trajao je sve do nanine smrti uoči raspada Jugoslavije. Jesmo kršteni, godinu i po nakon Titovog odlaska, slavila se i slava, a ikona svetog Nikole, zaštitnika kuće i porodice, stajala je na počasnom mjestu, u prednjoj sobi, ali… Pop je dolazio u kuću baš kad mora i nije bio nešto omiljen.

Osim negodovanja zbog kićenja jelke, nikad nam nana nije ni kupovala darove za Božić (negodovala je i što nam otac donosi paketiće koje je dobio u firmi – Bolje da su im poslali zimske čizmice, govorila bi, a ne te slatkiše da zube pokvare), niti davala novac od svoje penzije. Ni božićnih kolača nije bilo, ali je bilo baklave, što je vrlo zanimljivo, pa mi i danas ta poslastica budi sjećanja na Božić (i radujem joj se svakog Bajrama). Unosila se na Badnje veče i slama, na našu veliku radost, po njoj razbacivali orasi i isti oni slatkiši iz tvorničkih paketića, cijelu noć je gorjela vatra u sobi u kojoj je nana spavala (Nije to da grijete mene, nego malog Isusa, ponavljala je svake godine), stavljao se novčić u česnicu, pa smo se borili da ga pronađemo jer se vjeruje da sretnik/sretnica koji/koja ga nađe ima novca cijelu godinu…

I svake godine, svakog, baš svakog Božića otac bi nam pričao jednu te istu priču. Nije to bila priča o rođenju Isusa, niti o Bogu, jer neki vjernik i nije. Bila je to priča o nekim dragim ljudima koji su se borili za svoje ideale i vrijednosti, ali i priča o drugim, vjerovatno boljim vremenima. Priča je to o okupljanju porodice, o djeci i radostima praznika.

Danas smo svi na svojoj strani svijeta – nas troje daleko od roditeljskog doma, roditelji tamo gdje su i dočekali svaki Božić, zajedno više od pola vijeka. Njima i svima koji slave, sretan Božić – Hristos se rodi!