Lusija Danica Petričević (1994-2023): Ośećati
“Konačno sreli smo našu porodicu, onu koja je čekala naše đedove da se vrate i koja je sačuvala do danas sve što je bilo njihovo i nikada nas nije zaboravila. U śećanju su mi trajno urezane riječi mog strica Branka dok je puštao niz lice najiskrenije suze koje sam ikada viđela ponavljajući: ‘Devedeset godina čekamo da se neko od naših Petričevića vrati svojoj kući iz Argentine’”
27. aprila 2017. godine, dvije godine nakon povratka u Argentinu iz Crne Gore, đe je provela godinu i po dana učeći crnogorski jezik na FCJK na Cetinju, Lusija Danica Petričević elektronskom poštom piše Gordanu Stojoviću, tada ambasadoru Crne Gore u Buenos Ajresu: „Čitajući šta si ranije slao u grupi na WhatsApp-u, śetila sam se da sam sačuvala tekst koji sam napisala na svom kompjuteru kada sam napustila Crnu Goru. Napisala sam ga u Istanbulu, čekajući avion na povratku u Argentinu. Željela bih to podijeliti sa tobom. Veoma sam srećna što sam pronašla ove stvari i dok sam čitala nekako sam se ośećala isto kao te prve noći van Crne Gore. Pozdravljam te!” Redakcija “Identiteta” se zahvaljuje Gordanu Stojoviću na dostavljenom tekstu pokojne Lusije Danice Petričević.
Ośetiti, čuti, transportovati se, potom zatvoriti oči i pustiti kroz misli, po svojoj koži – život u posljednjem pogledu, okretu glavom, tom trenu pred odlazak. Napuštiti svoju rodnu zemlju, njena polja i proplanke, planine i jezera, otići od svojih vinograda, hladnoće śevera i morske tišine. Ostavljajući zauvjek u svom oku posljednju majčinu suzu, posljednji zagrljaj brata, i đedovo tapšanje po leđima. Odlazak u nepoznato, u nešto sasvim novo, neočekivano, i ulazak u neizvjesnost. Nevoljno otići, i nikada se ne vratiti svom domu. Ostavljajući dio srca u svom rodnom mjestu, u toplim obrocima svoje majke, u nestašlucima sa bratom, u svakoj suzi njihovoj, u zvuku struna starih gusala, u jutarnjoj kavi i lozovači.
Kad god pokušam da se transportujem u opisani trenutak, u mislima mojim dolazi lice prađeda, baš onako kako ga opisuje moj otac, koji mi je uvijek otkrivao nove i nove detalje njegovog života, porodične istorije, učešća u ratovima, svu žrtvu koju je podnio odlaskom, primjere čojstva, poštenja, kao i nostalgije koja ga nikada nije napustila. U trenu, samo od sebe, bez da to želim oslikava mi se jedan osmjeh, ośećaj dubokog poštovanja, i neodoljiva želja da nekako sliku tog osmjeha iz mojih misli prenesem u realnost.
Uvijek sam govorila da sve ovo nije slučajnost, moji prađedovi su otišli znajući da sa sobom nose jedno parče Crne Gore, da će jedan komadić Meteriza biti stalno uz njih đe god da odu, bez obzira na okolnosti života, znajući da će se ipak nekada i nekako vratiti. Onog dana kada sam došla u Crnu Goru, ośetila sam da su se vratili i oni. I odista, vratili su se. Svaka priča, doživljaj i śećanje koje smo čuvali ostvario je svoj cilj. Na sebi sam ośetila onu izreku, krv nije voda, da korijene nije moguće odbaciti, niti mogu imati zaborava.
Konačno sreli smo našu porodicu, onu koja je čekala naše đedove da se vrate i koja je sačuvala do danas sve što je bilo njihovo i nikada nas nije zaboravila. U śećanju su mi trajno urezane riječi mog strica Branka dok je puštao niz lice najiskrenije suze koje sam ikada viđela ponavljajući: „Devedeset godina čekamo da se neko od naših Petričevića vrati svojoj kući iz Argentine”.
Ono što u meni budi najviše emocija, je činjenica da iako su protekle tri generacije, živjeći udaljeno hiljadama kilometara, neumorno raširenih ruku bez razočarenja, nijesu prestali da nas čekaju. Bili smo tu sa njima, u svakom pismu, na svakoj fotografiji i porodičnoj priči.
I tako, vratiše se naši stari domu svom. Vratili smo ih u istu zdravinu iz koje su otišli, tamo su ih sačekali poštenje, otvorena vrata kuće i radosna srca najbližih. Susrele su se i suze i emocije, čojstvo za koje smo znali iz priča, ljubav i solidarnost u koje neko drugi nikada ne bi mogao da razumije, ali ja da, ja mogu, jer mi smo porodica i dijelimo istu krv. A mi skupa zajedno, mi smo sve ono što su naši stari ostavili u Crnoj Gori i sve ono što su naši stari odnjeli sa sobom u daleku Argentinu.
———————————————————————————————————————————————————————-
Lusija Danica Petričević – Petricevich Lucia Daniza (1994-2023) potomak crnogorskih emigranata u Argentini. Kćerka Klaudija Petričevića, nacionalnog prvaka Argentine u gaučkim vještinama i bivšeg vicekonzula Crne Gore u provinciji Santa Fe. Inicijatorka prvog kursa crnogorskog jezika u Santa Feu, 2014. godine i inicijatorka osnivanja crnogorske zajednice u toj provinciji koju su osnovali porodice: Zvicer, Velimirović, Jokanović, Miljanić, Kilibarda, Radonjić, Perović, Bulatović, Vukasović i Petričević. U braku sa Nikolasom Vukasovićem ima sina Novaka. Tragično je stradala u saobraćajnoj nesreći u 29 godini života.
Izvor i foto: “Identitet”
