U Dvorcu kralja Nikole sinoć je promovisana knjiga “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879–1912”, autora istoričara Jovana Muhadinovića, u izdanju Matice crnogorske.

Otvarajući veoma posjećenu promociju, predsjednik Ogranka Matice crnogorske Bar mr Ivan Jovović istakao je da se Muhadinović ovom publikacijom “refererao kao ozbiljan istraživač predmetne tematike”.

“Autor je ovom publikacijom u značajnoj mjeri uspio da demistifikuje mnoga uvriježena mišljenja koja stanuju u našoj kolektivnoj memoriji, objektivno pristupajući temi, što potvrđuje korišćeni metodološki aparat u izlaganju, kako poznatih izvora i literature, tako i one arhivske građe iz crnogorskih i turskih arhiva, koja nije bila poznata stručnoj i naučnoj javnosti”, rekao je Jovović, prenosi Feral.bar.

Muhadinovićevu knjigu, kazao je, tematski možemo podijeliti na dva dijela – istorija diplomatskih odnosa Knjaževine/Kraljevine Crne Gore i Osmanskog Carstva i status-položaj muslimanskog stanovništva koje se poslije odluka Berlinskog kongresa 1878. našlo u crnogorskom državnom okviru, a što je predstavljalo novo društveno – političko iskustvo za Crnu Goru na međunarodnom i na unutrašnjem planu.

“Iščitavanjem se zapaža da su obje države, svaka sa svojih pozicija, imale interes za sprovođenje odluka Berlinskog kongresa, od početnih koraka u razgraničenju država-demarkaciji granica, pa do statusnih i materijalnih prava, naročito onog dijela muslimanskog stanovništva – muhadžira, koje je neposredno po završetku ratnih dejstava napustilo svoje domove i imanja. To je razlog što autor stavlja akcenat na intenzivnu komunikaciju različitih nivoa crnogorskih državnih vlasti i različitih diplomatskih predstavnika Osmanskog carstva u Crnoj Gori”, rekao je Jovović.

Iz priložene dokumentacije, dodao je, proizilazi da su crnogorske vlasti posebnu pažnju posvećivali i onom drugom dijelu muslimanskog stanovništva koje je živjelo u gradovima, a koje se dominantno bavilo trgovinom, zanatstvom, pomorstvom i drugim djelatnostima, kojima Crnogorci nijesu bili vični.

“Sa druge strane, Osmansko poslanstvo je uglavnom težilo da dodatno zaštiti integritet muslimanskog stanovništva, bazirajući svoju djelatnost na zaštiti imovinskih prava iseljenih muslimana. U knjizi je ukazano da su odnosi dvije države u opisanom razdoblju bili sadržajni, “da su obje strane ulagale napore da u mjeri mogućeg suzbiju nataloženi viševjekovni antagonizam i da, uprkos naslijeđenom negativnom političkim iskustvu, ne računajući samo primjere čojstva i junaštva, započnu nove odnose”, dodao je Jovović.

“Tome su doprinijele posjete na najvišem državnom nivou knjaza Nikole sultanu Abul Hamidu II, gdje je crnogorski suveren u Carigradu dočekan sa najvećim počastima koju je priređivala osmanska administracija, što je, inače, bilo ne samo od velikog značaja za međunarodnu afirmaciju Crne Gore, nego i za unutrašnje političke prilike, imajući u vidu heterogenu vjersku, a dijelom i etničku strukturu stanovništva u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori.

Takav prijem u Carigradu nije bio slučajan, jer su crnogorske vlasti ne samo simboličkim gestovima, nego i materijalnom potporom pokazale da muslimane žele da integrišu u crnogorsko društvo, poštujući, prije svega, njihovu vjeru.

Zato se crnogorska artiljerija oglašavala sa starobarske tvrđave plotunima kojima je označavan početak Ramazana ili u vidu finansijske pomoći knjaza Nikole za gradnju nove džamije u Ulcinju, što su jedni u nizu primjera na fonu tadašnje državne politike, koja je kroz različite forme htjela postići lojalnost dinastiji i državi, nezavisno od vjerske pripadnosti knjaževih podanika.

Vođenje takve politike nije bilo jednostavno, ne samo zbog unutrašnjih činalaca, već i zbog geopolitičkih interesa okolnih država, što je zahtijevalo mudrost i spremnost za kompromis, ali i odlučnost u sprovođenju državne strategije.

Bivši predsjednik Opštine Bar i ministar Jusuf Kalamperović iscrpno je predstavio položaj Mrkojevića u Knjaževini, a potom i u Kraljevini Crnoj Gori, sa posebnim osvrtom na to kako je Mrkojeviće tretirao knjaz/kralj Nikola I Petrović.

Navodeći niz zanimljivih primjera iz zavičaja o ovom razdoblju, koji su ostali u usmenom predanju, Kalamperović je posebnu pažnju posvetio brizi crnogorskog suverena za Mrkojeviće u ratnim sukobima, naročito prilikom osvajanja Skadra.

U osvrtu na knjigu, istoričar Mahmut Metanović istakao je da je ovo značajno djelo kojim autor “daje odgovor na period uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije zemlje koje su vjekovima bile u sukobu, do Balkanskih ratova 1912-1913, prenosi Feral.bar.

Metanović je istakao da je Muhadinović u procesu stvaranja koristio obimnu arhivsku građu kod nas i u Republici Turskoj “i nalaze u 17 fondova, kao i literature oko 70 bibliografskih jedinica i časopisa od Cetinja do Carigrada/Istanbula i Njujorka”.

Prvo diplomatsko predstavništvo u Osmanskom carstvu Crna Gora imala je 1863. u Skadru. Bila je to konzularna agencija koja ie radila bez zvaničnog odobrenja Porte.

Prvi period njegovog rada okončan je 1876. početkom rata Knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva, završetkom Velike istočne krize i sticanjem samostalnosti Crne Gore.

Već tokom 1879. uspostavljeni su diplomatski odnosi razmjenom diplomatskih predstavnika na recipročnoj osnovi. Medutim, rad crnogorskog konzulata u Skadru nije nastavljen.

Osmansko poslanstvo je otvoreno kao prvo diplomatsko predstavništvo jedne strane sile na Cetinju 1879. na načelu reciprociteta, a cilj mu je bilo rješavanje problema koji su nastali pripajanjem turskih teritorija Crnoj Gori, kao i turskog – muslimanskog stanovništva koje je emigriralo, ili ostajalo u svojim domovima.

Osmansko poslanstvo trebalo je da prati i kontroliše ispunjavanje odredbi Berlinskog ugovora, na koje se obavezala Knjaževina Crna Gora.

Taj posao je podrazumijevao rješavanje problema velikog broja emigranata, muhadžira, regulisanje njihovih prava, kao i suprotstavljanje eksproprijaciji njihovih imanja od strane crnogorske vlasti.

Metanović podsjeća da je nakon 1878. crnogorska vlast odmah pristupila reformi državne uprave, kao i novoj teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, pa su pored starih formirani i novi srezovi i kapetanije.

“Veliki broj dažbina kojima je bilo opterećeno stanovništvo i nepostojanje drugih izvora zarade uticali su na pojavu iseljavanja u mjesta u kojima se moglo zaraditi: posebno nakon normalizacije odnosa sa Turskom 1879, stanovništvo iz Crne Gore počinje odlaziti u Carigrad radi zarade, a bilo je i onih koji se nisu vratili, već su ostali da žive u Carigradu”, kaže Metanović.

Proširenjem teritorije knjaževina Crna Gora je dobila novu zemlju pogodnu za obradu, “a ujedno je dobila u nasljeđe i neriješeno agrarno pitanje”.

“Između Crne Gore (Niko Martinović) i Turske (Bedri beg) 25.11.1880. potpisana je konvencija u mjestu Kunje, kojom je pored ostalog regulisano i pitanje imovine iseljenika kojima je imovina ostala u Crnoj Gori, kao i plaćanje dohotka sa nje”, rekao je Metanović.

“Iniciram ovom prilikom pokretanje postupka za otvaranje konzulata, kancelarije ili u nekom drugom obliku predstavništva Republike Turske ovdje u Baru ili u Starom Baru, jer bi bilo od koristi za naučne i kulturne poslenike, a naravno i za biznis kontakte i ekonomsku saradnju na obostrano zadovoljstvo”, rekao je Metanović.

Politikolog Amar Borančić rekao je da je ova knjiga, “iako se možda nekom čini skroman, ipak još jedan sjajan doprinos i plamičak na baklji istine koja jedino može rasvijetliti istorijski mrak i pomoći nam da ne zalutamo na istorijske stranputice kojima smo nerijetko tumarali kao po “Lelejskoj gori” dok je svijet hodao naprijed”.

“Crnogorsku istoriju u dominantnom periodu njenog postojanja, već od polovine XV vijeka u najvećoj mjeri determiniše upravo odnos sa Osmanskim carstvom, i to će tako ostati gotovo do nestanka crnogorske države krajem Prvog svjetskog rata. Dakle, pet vjekova kontinuiteta u odnosima ove dvije strane, ostavilo je neizbrisiv trag na Crnu Goru i njeno postojanje. Susret ove dvije države, kulture, tradicije i vjere, nije uvijek bio onakav kakvim ga predstavljaju narodna predanja i epski deseterac. Međutim, važno je podsjetiti da su, ne samo ona, već sve tri dominantne kutlruno-religijske tradicije, imale trnovit put do slave na ovim prostorima, nerijetko praćen i ognjem i mačem kao što je bio slučaj prilikom prodora raške dinastije Nemanjića na ove prostore, a ponekad i pragmatičnim odnosom kakav je bio nasljednika Ivana Crnojevića, njegovog sina Staniše odnosno Skender-bega, koji je, prihvativši islam nastavio da vlada ovim prostorima”, rekao je Borančić.

On je ukazao da je ključni period u odnosima “tad već dvije države” obilježen Berlinskim kongresom nakon crnogorsko-turskih ratova 1876—1878, i konačnog međunarodnog priznanja Crne Gore kao suverene države.

Foto: Privatna Arhiva