Rahima traži Srbina taksistu koji je 1992. spasio njih četvoro muslimana: Ako je preživio rat i sazna za ovo, obradovala bih se da mi se javi

“Zovem se Rahima Hamzić. Tražim gospodina srpske nacionalnosti koji je za vrijeme rata bio taksista sa autom crvena “zastava 101″, u Bijeljini. On je jula mjeseca 1992. godine spasio nas četvoro muslimana iz mahale Bukreš. Prebacio nas je iz Bijeljine u Sremsku Mitrovicu, rizikujući svoj život. Ako je preživio rat i sazna za ovu poruku, obradovala bih se da mi se javi. To je bio čovjek, a u to vrijeme je bilo teško muslimanima pomoći, on je veliki čovjek za mene. Radovala bi se da mi se javi”, glasi objava koju od juče uveče dijeli čitav Balkan.

Bošnjakinja rodom iz Gračanice u Bosni i Hercegovini, koja danas živi i radi u Njemačkoj, odlučila se da poslije tri decenije potraži Srbina taksistu i, kako kaže, svog spasioca, da bi mu se zahvalila što ju je prevezao na bezbjednu teritoriju.

Njen apel, objavljen na Instagram i Facebook stranici “Stranica ljubavi izmedu Srba, Hrvata i Bosnjaka. Sirimo ljubav a ne mrznju”, raširio se poput požara po portalima i društvenim mrežama sa ciljem da joj se pomogne.

Jer, biti čovjek u suludo doba, plaćalo se životom. A, devedesetih godina, zbog vjere i nacije, glave su se gubile češće nego klikeri u travi. Kako je rekla u ispovijesti za “Blic”, strah je bio prisutan, jer, nažalost, bilo je svega lošeg na sve strane.

“LJUDE SU ODVODILI, NISU SE VRAĆALI”

“Okolnosti su bile loše. Par komšija bošnjačke nacionalnosti su odvedeni u kasarnu u Bijeljini na razgovor, kako nam je tada rekla srpska policija. Nisu se vratili niti smo znali išta o njima”, započinje ona svoju priču.

Kako kaže, policija je noću upadala u kuće i nad narodom sprovodila silu. U isto vrijeme, u grad su pristizale srpske izbjeglice u sve većem broju.

“Rat je tih godina budio ono najgore u nama i gledalo se samo ko je šta i ko je ko, bilo je bitno biti Hrvat, Bošnjak ili Srbin i biti sa svojima ako želiš da preživiš. Autobusi sa srpskim izbjeglicama pristizali su svaki dan. Stalno novi i svi su tražili smještaj. Dolazili su iz Tuzle i iz Banjaluke. Naravno da smo svi Bošnjaci bili u panici. Ja sam tri puta autobusom kretala za Austriju, pa su nas Bošnjake istjerivali iz autobusa na Drini”, kaže ona, dodajući da su im unutar autobusa tražili lične karte na osnovu kojih su pravili selekciju.

Od policije koja je legitimisala rečeno im je da mogu da odu u obližnji logor koji se nalazio kod granice. Međutim, za nju i par sa djecom sa kojima je i krenula u zbjeg, to nije bila opcija. Uprkos svemu, željeli su da se domognu Austrije.

“Par sa djecom i ja smo se vratili za Bijeljinu autobusom iz Srbije, u moju kuću koja nije još bila naseljena izbjeglicama. Tu smo počeli da razmišljamo ko bi nas za par stotina maraka prevezao u Srbiju, jer se za Tuzlu nije moglo. Taj par sa djecom je poznavao tog taksistu. Stupili su sa njim u kontakt i dogovorili su se da krenemo u pet sati ujutru”, otkriva Rahima.

PUT DUG ČITAV VIJEK

Put od Bukreša do Sremske Mitrovice delovao je kao da putuju za Njujork. Strah od toga šta će se desiti na graničnom prelazu bio je On je jula mjeseca 1992. godine spasio nas četvoro muslimana iz mahale Bukreš. Prebacio nas je iz Bijeljine u Sremsku Mitrovicu, rizikujući svoj život. Ako je preživio rat i sazna za ovu poruku, obradovala bih se da mi se javi. To je bio čovjek, a u to vrijeme je bilo teško muslimanima pomoći, on je veliki čovjek za mene. Radovala bi se da mi se javi”, glasi objava koju od juče uveče dijeli čitav Balkanprisutan kako kod taksiste, tako i kod putnika. Jer, u suludim devedesetim godinama glava se gubila i za mnogo manje stvari.

“On je došao u Bukreš po nas i krenuli smo ka granici. Kada smo trebali da pređemo, izveli su samo njega. Ispitali su ga, a nas su formalno pregledali i pustili da prođemo do Sremske Mitrovice. Bila je velika panika i kod njega i kod nas, tu se mogla lako glava izgubiti. On je bio srećan da smo stigli u Sremsku Mitrovicu zdravi i živi. Činilo mi se da je jedva čekao da izađemo”, kaže ona.

Od staha koji je vladao lika čovjeka se jedva sjeća, kao i imena za koje, kaže, ne zna ni da je pitala. Ipak, nekih se karakteristika sjeća pa se nada da će na taj način možda i uspjeti da pronađe svog heroja.

“Znam da bi tada, 1992. godine, mogao imati oko četrdeset godina. Znam da je bio domaći, Bijeljanin. Bio je srednje visine, izbrijan i lijepo kratko podšišan, šlank, tada i jako lijep. Mislim da je i kamion imao”, prisjeća se Rahima svog heroja.

“SREĆNO”

Od Sremske Mitrovice put ju je vodio preko Mađarske do Slovenije, pa dalje trbuhom za kruhom. Tih godina biti izbjeglica i biti prihvaćen bilo je jako teško i o tome nije željela da priča, pa smo se vratili na temu taksiste koji ju je spasao.

“Na izlasku iz auta mi je rekao: “Srećno”. Velika je to bila panika i briga… Iz Sremske Mitrovice sam otputovala za Sloveniju preko Mađarske, ali ni to nije bilo lako. Slovenci ne daju ulaz izbjeglicama, a ja nemam kud, velike muke i problemi… Tog taksistu, tog gospodina, rado bih pronašla i lično mu se zahvalila od srca. Teško je bilo biti čovjek u to vrijeme, a on je bio veliki čovjek za mene”, kaže Rahima Hamzić na kraju razgovora za “Blic”, dodajući kako se nada da je njen spasitelj živ i zdrav, te i da će konačno uspjeti da ga ponovo vidi.

Foto: Društvene mreže

Idi na VRH
error: Content is protected !!