Kada je riječ o predanju o Pavi i Ahmetu mi, zapravo, govorimo o humanoj namjeri ljudi da u pogledu multikulturalizma, nacionalnog i religijskog sklada potenciraju adekvatne primjere iz prošlosti u kojim bi mogli tražiti modele ponašanja za današnje, i vrijeme koje nam predstoji.

Iako se termin multikulturalizam pojavljuje prvi put tek 1971. godine, u govoru kanadskog premijera Pjera Tridoa, kada su se, nasuprot politici asimilacije, prezentovali modeli tolerancije, jednakosti i inkluzije manjinskih kulturnih zajednica, iz predanja o Ahmetu i Pavi vidimo da je taj i takav termin suštinski živio na ovim prostorima mnogo vijekova unazad.

Priča o Pavi i Ahmetu baštini one suštinske ljudske, univerzalne i civilizacijske vrijednosti koje u novijem vremenu nalaze sve manje prostora i dovode do potvrđivanja da se kao društvo nalazimo u procesu regresije.

Legende su nastajale s potrebom za snaženje ideja kojima se želi potencirati određena osobenost u pretežno ličnoj ravni, ali koja i te kako označava snagu u kolektivnom. Više puta sam g-dinu Konjeviću, autoru knjige “Vraneška legenda – predanje o Pavi i Ahmetu – između istorije i legende”, koju večeras promovišemo, rekao da je od izuzetne važnosti ideja koja se protežira kroz ovu legendu, te i da je ova priča u cjelosti izmišljena – njen značaj je ogroman jer je potpuno okrenuta čovjeku. Na ovim prostorima, s osjetljivom multikulturnom slikom, takve priče dobijaju na važnosti i žive u svojoj neprolaznosti.

Kada je u pitanju Vraneška legenda, odnosno priča o Ahmetu i Pavi, ona zasigurno ima veliki značaj za nacionalnu identifikaciju, osobenost utemeljenu na vjekovnom iskustvu.  Ovo predanje, zapravo, služi adekvatnijem međusobnom razumijevanju i podsticanju novih generacija da rade na očuvanju naše istorije i tradicije.

Kada govorimo o novijoj istoriji naše države Crne Gore, mislim da nam priča o Ahmetu i Pavi nikad nije bila potrebnija. Ova priča je, uz razumijevanje kompletnog konteksta života na Balkanu, od strane našeg Ministarstva kulture (krajem 2015. godine) uvrštena u nematerijalnu kulturnu baštinu države Crne Gore.

Pouku priče o ljubavi između mještanke pravoslavne vjeroispovijesti Pave i, s druge strane, čovjeka islamske vjeroispovijesti Ahmet-paše, danas vidimo u artefaktima koji su ostali. Riječ je o dvije nadgrobne ploče koje, jedna pored druge, s obilježjima krsta i polumjeseca, predstavljaju svjedoke istorijskih korijena civilizacijskih dostignuća kao što su multietničnost, međureligijski i međunacionalni sklad.

Sigurno da je sličnih primjera u prošlosti bilo više nego što je ovaj koji se potvrđuje u Vraneškoj legendi, i u suštini takvi egzemplari jesu doprinosili vijekovnom razvijanju tolerancije na području Crne Gore.

Nešto što multikulturalizam u savremenom poimanju liberalnog političkog modela podrazumijeva jeste razdvajanje javne i privatne dimenzije djelovanja čovjeka u društvenoj zajednici. U javnom prostoru govorimo o osnovnim građanskim pravima, kao što su sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, poštovanja zakona – koji pojedinca izjednačavaju s ostalim građanima i daju mu punopravni status u građanskoj zajednici. To ne znači da su privatne sfere čovjekovog djelovanja suprimirane, već naprotiv, one se stimulišu – a tu se misli na religiozna uvjerenja, rodnu i polnu pripadnost, običaje… – sve dok privatna svojstva ne dođu u koliziju s pravnim poretkom i institucijama sistema.

Tokovi kojima se objašnjavaju procesi formiranja savremene civilizacije epistemološki nas vode do zaključka da kultura jedne zajednice ne može biti rezultat djelovanja samo jedne generacije niti jednog zatvorenog sistema ustaljenih vrijednosti. Kada se uzmu u obzir prožimanja, kojim obiluju stranice istorijskog razvoja čovječanstva, teško da možemo ustanoviti da je jedna kultura mogla imati toliko subjektivnog u sebi da se može nazvati izvorno jedinstvenom.

Promišljajući o mikrolokalitetima, kakve su u globalnom posmatranju sve društvene zajednice u manjem ili većem obimu, i dovodeći u analitičko razmatranje autohtonost kulturnih baština svijeta, dolazi se do zaključka da one jesu rezultat povezivanja, odnosno inkorporiranja različitih civilizacijskih dometa diferentnih kultura u pokretu. Ova pokretanja su imala za svoje konačno obličje nove produkcione forme, koje u potrebi za mapiranjem nacionalnih identitetskih okvira afirmišemo kao kulturne baštine svijeta.

Kao osnov za nastanak autentičnosti u kolektivnoj memoriji čovjeka, možda i najvažniju komponentu predstavlja ljudsko preplitanje i prožimanje kultura. Takve međuljudske relacije pokazuju progresivnost čovjeka ali i globalnu težnju ljudi za stvaranje kosmopolitskih perspektiva. Osnov za formiranje svijeta kakvog danas poznajemo sadržan je u oblikovanju koje su različitosti nosile sa sobom. Na taj način su prožimane i različitosti kultura, tradicija i običaja.

Ali da se u konačnom vratimo na Veselina Konjevića, neumornog istraživača i autora ove i brojnih knjiga koje je pisao u svrhu podsticanja građana da misle na ispravan način. Tu gotovo da prestaje relevantnost Ameta i Pave, u odnosu na njegovu humanu ideju da u teškim vremenima istraje na pravom putu i da bude zagovornik onoga za šta vjerujem da se svi u ovoj sali zalažemo, a to je građanskog, multikulturnog i multinacionalnog koncepta države Crne Gore.

Govor Abaza Dizdarevića na promociji knjige Veselina Konjevića “Vraneška legenda – predanje o Pavi i Ahmetu – između istorije i legende”, Centar za kulturu Bijelo Polje, 2. novembar 2021.