Čime se bavi Filmski centar Crne Gore nisam siguran, ali garant je to jedna od onih mirnodopskih organizacija koja se uzima u usta samo u krajnjoj političkoj nuždi. Ovih je dana ministarka Vesna Bratić opet imala viziju u svom ofisu, rekli bismo da je svaka njena vizija neka vrste mentalne nužde, pa je došlo i do određenih konsekvenci.

Otvorio se milostivoj plakar i iz njega iskrsla žena nalik Mariji Magdalini, ukazala se kroz kišu spajalica i fascikli, pa je vjernica na koljenima u toj vizuelnoj gozbi jedva prepoznala Aleksandru Mandarić Božović, davnu akviziciju srpske ultra desne partije kojoj tepaju – Dveri.

Mora da je vizija bila moćna, pa je Bratić posegnula za opsesivnom radnjom koju koristi u slučaju stresnih situacija, a po savjetu duhovnika. Odmah je morala da padne jedna glava, hm, da vidimo, šta radi onaj ćelo u Filmskom centru?!

I tako – zamijenila Bratićeva tog Čekića, pa još Sehada, te na čelo Filmskog centra, mirnodopske organizacije koju, jbg, pominjem u krajnjoj političkoj nuždi, dovela bivšu Nazi girl, što rek’o Iggy Pop, jednu Sandru iz komšijskog dvorišta, da ne kažem ljotićevskog dverišta.

Ne samo da je predložena direktorka zajedničarila kroz Dveri, nego se nije sasvim pročula u struci, pa je njena biografija ovih dana bila jedan od najtraženijih upita pred nemoćnim guglom. Napokon se sama javila, predstavila se, doprinijela ukupnoj sumi guglovog znanja koji sada ima uvid da je direktorica Filmskog centra CG – laureat beogradske Noći Reklamoždera!

Slučaj izgleda nezgodno i mnogi škrguću zubima. Još jedno helikoptersko namještenje, vele, iznebuha, iz kripte hrama, bez objašnjenja i velike procedure. Ali, tu nije kraj, sagledajmo ovaj gorki slučaj iz drugog ugla.

Pod uslovom da pristanem posmatrati ovo društvo kao bipolarnog manijaka u klinču kolektivnih identiteta, i pod uslovom da naciljan na procente u sjećanje dozovem Popis iz 2011. kad je u Crnoj Gori bila debela trećina Srba – onda mislim da upravo oni mogu da se osjećaju najviše ljuti i povrijeđeni načinom podvižnice Bratić.

Boli ljude dobre volje patka za Filmski centar, znam, lako zamislim srpskog domaćina iz Mataguža kako miješa grožđe na crveno slovo i ne daje pet para što je Bratićka opet snijevala goluba, ili pošla na pilates i u zidu vidjela Pilatovu ženu. Očekujem, ipak, da među kulturnim radnicima sprskog roda, makar poneko izgubi živce, jer upravo svjedoče svom jebenom nepostojanju.

Pa, izem mu Surdilicu, ministarko Bratić! Zar ovđe ne bješe srpskog uva da se bavi filmom, dok se ne pojavi odiva iz Dveri?! Zar se niko sa lokalnom krštenicom nije makar interesovao da čačne ćaćinu minoltu, ili makar snimi par crkovnih vjenčanja?

Kao da čujem slične žalbe, koje će biti sve glasnije i potresti karakter vlasti iznutra. Ređaće se slične afere, vizije će biti češće, ministarka će urediti da se okade mnogi spratovi, smaknuti još dvadeset šefova… U trenu kad se ova neronijada učini terminalnim hirom kvazi elite u opancima (što zapravo i jeste), javiće se filmski radnici srpskog osjećanja u Crnoj Gori, podignuće svoja CG državljanstva kao barjak, i biti tas na vagi koji će urušiti srpski svet iznutra.

Zajebavam se, naravno.

Ali, isto tako se ne zajebavam. Tvrdim da većina građana ove zemlje, bili oni Srbi, Crnogorci, ili Romi, žele svako dobro građanki Božović, ali isto tako, ne žele da im kulturu vode ekstremi, goniči gejeva i sljedbenici kulta jedne nacije.

Pitanje je političke umješnosti da se ta većina osmisli, politički sprovede, i napokon snimi film sa hepiendom, u kome nema mjesta za šovene iz Dveri, niti bilo koje druge.

Brano Mandić

“Vijesti”