O crnogorskoj dijaspori u Južnoj Americi napisano je nekoliko vrijednih knjiga, ima tekstova u periodici (novinama i časopisima) u zbornicima sa naučnih skupova iz jugoslovenskog perioda i u drugim publikacijama, iz okruženja, hrvatskim i srpskim.

U praćenju crnogorskog iseljeništva u zemljama Južne Amerike postoje, pored pomenutih, i drugi problemi, kao što je, recimo, identifikacija crnogorskih iseljenika u okviru jugoslovenskog iseljeničkog korpusa ali i njihovo prepoznavanje u okviru hrvatske i srpske iseljeničke populacije, od kojih ga je vrlo teško odvajati, ukoliko na to ne ukazuju činjenice.

S druge strane, Hrvati konstantno ubrajaju stanovnike Boke Kotorske, poneki i sve do Bara, u hrvatski nacion, dok Srbi ne samo sve Bokelje i Primorce nego i sve Crnogorce, Dalmatince, posebno Dubrovčane svrstavaju u svoje. U tom višestoljetnom presezanju, posvajanju i otimanju između Srba i Hrvata, Crnogorci su ostali kratkih rukava. Hrvati sve što je katoličko uprkos višestoljetnoj autohtonoj dukljanskoj prošlosti, devet kraljeva i vladara, svrstavaju u svoje, dok Srbi se ne libe da u svoj korpus uvrste ne samo pravoslavce, pogotovo Crnogorce, nego i katolike i pripadnike islama.

Između dva svjetska rata vođena je vrlo detaljna statistika jugoslovenskog stanovništva, ali je iz nje skoro nemoguće razabrati ko su Crnogorci i u kome ih procentu ima u dijaspori, jer tada su oni bili ostali bez države i sopstvenog identiteta. Znatno drugačije je bilo nakon Drugog svjetskog rata. Tada se vodila integralna ali ne velikosrpska, jugoslovenska politika, tako da je Crnogorce teško omeđiti među Jugoslovenima.

Sa promocije knjige “La Montenegrina”, Kataline Milović, Podgorica, 2005. godine

Sa sticanjem državne nezavisnosti Crne Gore sasvim se mijenja odnos između matice i dijaspore. Taj odnos je neposredan, uzajaman i više srdačan. Naravno da su na njega pečat ostavile naše unutrašnje podjele, ali su multietničnost, multikulturnost i multikonfesionalnost došle do punog, prirodnog izražaja. Crna Gora je domovina, postojbina ili praotadžbina svih njenih građana, matica i za pretke i za potomke.

Ona je to i za svoju dijasporu u Južnoj Americi. Dosadašnja istraživanja nijesu mogla ustanoviti ni prvu stvarnu godinu kao početak iseljavanja stanovnika Crne Gore u zemlje Južne Amerike niti utvrditi koji je Crnogorac prvi kročio na tlo Zelenog kontinenta.

Oni koji su o tome pisali, i pored istraživačkog napora koji su uložili, konsultujući dostupne izvore, nijesu pouzdano mogli da odgovore na ova pitanja koja se neminovno postavljaju.

Na njih nijesu mogli dati odgovor ni naši iseljenici koji su bilježili sjećanja prve generacije koja je dospjela u zemlje Južne Amerike, niti njihovi potomci koji su o tome pisali.

Ali ono što je sigurno jeste da iseljavanje Crnogoraca u Južnu Ameriku dobija na masovnosti i značaju u potonjim decenijama 19. vijeka. Međutim, kao što se vidi, dok se ne bi temeljito istražili arhivski izvori, kako kod nas tako i u zemljama useljenja, o životu crnogorskih pečalbara, prvih naših iseljenika, neće se moći sklopiti mozaik cjelovite priče o njoj.

Crnogorska ondašnja javnost nije bila posebno obaviještena o svojim iseljenicima, naročito u zemljama Južne Amerike. Iseljenička pisma koja su stizala rodbini u Crnu Goru prepričavala su i stvarala sliku života naših ljudi na Zelenom kontinentu, znatno siromašnijem i za život težim od Sjeverne Amerike, pod kojom su se podrazumijevale današnje Sjedinjene Američke Države i Kanada, gdje su se uglavnom zapućivali iseljenici sa prostora današnje Crne Gore. Te vijesti sa južnoameričkog kontinenta na jedne su djelovale destimulativno, dok su drugima budile maštu i nadu da ih tamo u dalekom svijetu čeka zarada kojom bi mogli da pomognu porodicu, a  zatim da se vrate u svoj krševiti zavičaj za koga su, bez obzira na teškoće, bili antejski vezani.

Danas je, i pored dragocjenih svjedočenja naših iseljenika Timotija Jokanovića, Kataline Milović i drugih, teško rekonstruisati sve uzroke iseljenja crnogorskih mladića u „bijeli svijet“, bez ikakvog iskustva i znanja jezika. Njihova teška i mučna putovanja, sva iskušenja, teškoće, poniženja i druge peripetije kroz koje su prolazili, dolazak – planirani ili slučajni, na ogromno prostranstvo Južne Amerike, te potragu za poslom, lutanja i „siromašku odiseju“, s jednog kraja kontinenta na drugi, susret sa jednim drugačijim svijetom, surovim i opasnim, ustavljanje na jednom mjestu uhljebija radi, tamo gdje je bilo već ranije prispjelih zemljaka – Crnogoraca, Hrvata, Srba i drugih Jugoslovena, sličnih po jeziku, karakteru i muci koja ih je otjerala iz skučenog zavičaja da traže sebi ne samo zaradu nego i prostor za novi život.

Tako se mladi gorštaci, genetski ratnici, nepismeni ili jedva opismenjeni seljaci, stočari ili zemljoradnici preko noći pretvaraju u rudare, kopače zlata – sluđene „zlatnom groznicom“ (za neke i kobno), mornare, zanatlije, trgovce, industrijalce… u nešto što ni sami nijesu mogli ni sanjati da će nekad postati.

Samo je Katalina Milović u svojoj izuzetnoj knjizi “La Montenegrina” (Cetinje – Podgorica, 2004) uspjela da skoro u potpunosti rekonstruiše život u jednoj crnogorskoj koloniji. U tom pogledu dragocjena su i Sjećanja Timotija Jokanovića. Od kasnijih autora posebno su vrijedne putopisne zabilješke dr Novaka Jovanovića i tekstovi Gordana Stojovića.

U nedostatku izvorne građe, istraživači su prinuđeni da se koriste tekstovima publikovanim u novinama i časopisima, kako iseljeničkim tako i onima u matici.

Dostupnost dokumenata, ako ih ima, uslov je bez koga se ne može valjano obaviti tako veliki i odgovoran posao. Na sreću, i pored brojnih teškoća pa i izvjesne nezainteresovanosti države i relevantnih institucija, interesovanje za istorijat našeg iseljeništva u Južnoj Americi je i sada vrlo živo i aktuelno, što pokazuje i ova knjiga.

Ovaj naš pokušaj nije sinteza nego više izraz svijesti da je ta sinteza neophodna. Na Zelenom kontinentu, zaista, postoji još jedna, iseljenička, Crna Gora ili njih nekoliko, inkorporiranih u ogromni latinoamerički prostor, prepoznatljiva ali mala. Nju čini potomstvo crnogorskih iseljenika iz prve generacije.

Crnogorska dijaspora u zemljama Južne Amerike nije značajna i važna samo za današnju nezavisnu i međunarodno priznatu Crnu Goru i za države u kojima su nekolike generacije naših iseljenika ugrađivale sebe u njihov razvoj i napredak, koje su im postale i domovina i sudbina.

Sjećanje na pretke i poštovanje njihovog korijena kod većine naših iseljenika, bez obzira na njihovo državljanstvo i izmijenjeni nacionalni identitet, čak i potpunu asimilaciju, vraćaju crnogorsko iseljeničko potomstvo Crnoj Gori i održavaju njegovu svijest o porijeklu.

To interesovanje za korijene svojih predaka u potonje vrijeme sve je izraženije, kao i interesovanje Crne Gore za svoje iseljeništvo u ovom dijelu svijeta.

Glavna fotografija: Timotije Jokanović