Dijaspora Crne Gore u prošlosti i sadašnjosti (21): Crnogorci na Aljasci

U traganje za „zlatnom gubom“ („zlatnom žicom“) uputili su se i mnogi rijetki, hrabri mladi Crnogorci, privučeni pričama o zaradi i bogatstvu. Na tome putu u ledenim studenim bespućima, u bijeloj pustinji i surovim predjelima, nestajali su mnogi zauvijek bez traga i glasa. Nekima se posrećilo da im se san ostvari i obogate se. Jedni su se vraćali nakon nekog vremena, adrugi su ostajali noseći baklju života. Stizali su skoro iz svih krajeva Crne Gore. Smijenile su se nekolike generacije crnogorskih iseljenika na Aljasci. Neumorni istraživač crnogorske dijaspore Gordan Stojović je na osnovu podataka rodoslovnih društava uspio da identifikuje oko 400 imena ljudi crnogorskog porijekla koji su neko vrijeme boravili na Aljasci ili su ostajali da stalno žive u toj zemlji, vežući za nju i svoj život i svoju sudbinu

Aljaska je zemlja priča i legendi o zlatnoj rudi i zlatu, ali i tajnoviti prostor surove realnosti. Nošeni krilima mladosti i snom o „zlatnom runu“ u sniježnoj pustinji na sjeverunaše planete mnogi su kretali u neizvjesnu avanturu – u Rusku Ameriku ili Aljasku.

Nju je 1741. godine otkrio ruski istraživač Vitus Bering. Tamo su, pored starosjedilaca Indijanaca i Eskima, Rusi bili i prvi njeni naseljenici od 1783. godine. Carska Rusija je 1867. godine prodala Aljasku Sjedinjenim Američkim Državama za 7.200.000 dolara.

Američkom teritorijom je proglašena 1912. a saveznom državom SAD 1953. godine.

Zlatna groznica na Aljasci

Zlato je na Aljasci otkriveno 1898. godine, nakon čega je uslijedio proces kolonizacije i njen brži razvitak. Velika zlatna groznica obuzimala je mase ljudi da krenu u potragu za zlatom i ostvare san o bogatstvu i srećnom životu. U toj masi kretali su se i crnogorski pečalbari koji su već bili na radu u Americi i drugim krajevima, kao i crnogorski mladići koje su priče o zlatu mamile u daleki nepoznati svijet. U Crnoj Gori ima narodna legenda o zlatnoj gubi za kojom mnogi tragaju, ali čim joj se približe ona izmiče i nestaje i nikako da se dosegne. Samo rijetkima je to uspijevalo, ali se ne zna šta je dalje sa njima bilo.

U traganje za „zlatnom gubom“ („zlatnom žicom“) uputili su se i mnogi rijetki, hrabri mladi Crnogorci, privučeni pričama o zaradi i bogatstvu. Na tome putu u ledenim studenim bespućima, u bijeloj pustinji i surovim predjelima, nestajali su mnogi zauvijek bez traga i glasa. Nekima se posrećilo da im se san ostvari i obogate se.

Jedni su se vraćali nakon nekog vremena, adrugi su ostajali noseći baklju života. Stizali su skoro iz svih krajeva Crne Gore. Smijenile su se nekolike generacije crnogorskih iseljenika na Aljasci. Neumorni istraživač crnogorske dijaspore Gordan Stojović je na osnovu podataka rodoslovnih društava uspio da identifikuje oko 400 imena ljudi crnogorskog porijekla koji su neko vrijeme boravili na Aljasci ili su ostajali da stalno žive u toj zemlji, vežući za nju i svoj život i svoju sudbinu.

Među poznatijim porodicama su: Hajduković, Stijepović, Dapčević, Milajić, Roganović, Bigović, Saičić, Vujičić ali i druge čiji članovi su dali značajan doprinos Aljasci i njenome društvu.

Među najpoznatije, najuglednije i najzaslužnije građane Aljaske spadaju i njeni prvi istraživači i utemeljivači – Džon Hajduković guverner, Majk Stijepović i drugi.

Džon Hajduković (drugi s lijeva) na Aljasci

Bježeći od teškog rada u rudokopima, pod zemljom, kao krtice, tražili su sreću crnogorski iseljenici nemirnog duha a odlučni da zarade bar toliko da obezbijede sebe i svojeporodice, tražili su lakši i unosniji posao.

Lutali su dalekim prostranstvima Aljaske u nadi da će pronaći zlato, s torbom i puškom o ramenu. Išli su u manjim grupama, ili sami kao vukovi samotnjaci.

Nesumnjivo među prvim, ako ne i prvi poznatiji crnogorski doseljenici na Aljasku bili su Jovan (Džon) Hajduković, Majk Stijepović (ili Stjepčević?), Nikola Niko Petrov Mihaljević, poznat pod skraćenim imenom Nik Milik, te braća Lazar Đokov i Todor Đokov Kecojević iz sela Crnogorski Miruši…

Crnogorski pečalbari na Aljasci radili su i živjeli u teškim uslovima, na najrazličitijim poslovima, u borbi sa prirodom, hladnoćom, sniježnim prostranstvima, a ponekad i sa opasnim ljudima, kakvih je bilo ne malo. Služili su se ruskim pravoslavnim crkvama koje su tamo podignute dok je Aljaska bila u vlasništvu Rusije. Ruska crkva Sv. Nikole u Sitki bila je saborna za pravoslavce pa i za crnogorske doseljenike. U Ferbenksu su imali zaseban dio groblja đe su se sahranjivali po starim običajima. Njihovi potomci nijesu sačuvali jezik, ali jesu svijest o svome crnogorskom porijeklu, kao i neke običaje. Oni su rijetko zasnivali porodice.

Neki su se vratili, a neki preselili u druge krajeve SAD.

O crnogorskoj dijaspori američka spisateljica Džudi Ferguson iz Ferbenksa na Aljasci napisala je knjigu Paralelne sudbine u kojoj je oživjela nastanak i razvoj grada Ferbenksa kroz životopis njegovih utemeljivača Džona Hajdukovića iz Crne Gore i Šveđanke Rike Valen, koji su ostavili trajan pečat u povjesnici Aljaske – svoje nove domovine.

Majk Stijepović na naslovnici časopisa “Tajm” 1958. godine

Jovan Džon Hajduković (1879-1965) pošao je iz Crmnice kao dvadesetčetvorogodišnji mladić da u Americi pronađe zlato o kome se toliko pričalo a nakon toga da se vrati za suprugu i ćerku. Po dolasku na Aljasku tragao je za zlatom, ali ironijom sudbine niti se naročito obogatio niti se vratio za familiju. Ali je postao jedan od najpoznatijih građana Aljaske, čovjek u koga su imali povjerenje i domorodačko stanovništvo, i doseljenici i američka vlada. Svoj život i rad posvetio je Aljasci kao drugoj domovini. U znak poštovanja i zahvalnosti ta društvena zajednica je jednoj planini dala njegovo ime – Mount Hajdukovich. Po onoj narodnoj: „Nikad dva dobra zajedno! – Džon se nikada nije vratio u Crnu Goru.

Marko Stijepović (iz Risna) je kao šesnaestogodišnjak, da bi izbjegao služenje vojnog roka u austrougarskoj vojsci, pobjegao u Ameriku. Tamo ga je privukla priča o zlatnoj groznici, tako da nekako uspijeva da 1897. godine pođe na Aljasku, prolazeći kroz razna iskušenja, đe se 1902. trajno nastanjuje u Ferbenksu. Bavio se trgovinom mineralima. Njegov sin Majk (rođen 1919), koji je postao ugledan i uspješan čovjek, advokat, političar a 1957. izabran je za guvernera Aljaske.

Nikola Niko Petrov Mihaljević iz crmničkog Gluhog Dola, pod skraćenim imenom Nik Milik je takođe čitav vijek proveo na Aljasci, a kao dvadestogodišnjak je 1905. stigao u Ameriku.

Najviše se bavio trgovačkim poslovima. Bio je i vlasnik dva manja rudnika žive i srebra. Oženio se Eskimkom i imao šestoro đece.

Ivan (Džon) Dapčević je takođe ugledna ličnost Aljaske. Njegovi roditelji, Savo i Stana, su stigli 1923. godine iz Ljubotinja u Pensilvaniju, u SAD, a 1928. godine je, kao i mnogi pečalbari iz Crne Gore, i njihova porodica stigla na Aljasku u potrazi za zaradom.

Crkva Svetog Nikole u Sitki, Aljaska

Džon je šest puta biran za gradonačelnika Sitka. U današnje vrijeme gradonačelnik toga grada je Marko Dapčević. U današnje vrijeme na Aljasci ima preko 50 Dapčevića, potomaka Sava Dapčevića.

Aleks Miler (1922), sin Ilije Milajića, uticajni lobista u političkom životu Aljaske, porijeklom iz Kolašina, takođe spada u ugledne ličnosti Aljaske, đe je njegova porodica stigla 1909. godine. Među prvim crnogorskim pečalbarima koji su krenuli iz Crne Gore u potragu za zlatom i stigli na Aljasku su i tri mlada Moračanina: Todor Radović, Milo Lazarević i Ilija Lakićević.

Na put u nepoznato krenuli su iz Morače 1905. godine da nešto zarade i da se poslije nekolike godine vrate. Kad su stigli u Ameriku opčinila ih je priča o zlatu u nekakvoj Aljasci i o „zlatnoj žici“, razbuktala njihovu maštu i nadanja. Obuzeti „zlatnom groznicom“, stigli su u tu surovu tajnovitu zemlju u kojoj su ih vrebale mnoge opasnosti. Stigli su do mjesta koje je kasnije dobilo naziv Ferbenks. Od prvih zarada kupili su tri para konja za vuču i prevozili građu za rudnik i druge potrebe. Gradili su male kuće brvnare za rudare i druge došljake.

Kad je izbio Prvi balkanski rat, Milo i Ilija su pohitali, kao dobrovoljci, da pomognu domovini. Todor je ostao na Aljasci. Tragao je za zlatom – ali „zlatnu gubu“ nije našao. Živio je i prolazio kroz mnoga lokalna dešavanja. Radio je mnoge poslove i doživio duboku starost. Na Aljasci je ostao šest decenija, srodio se sa tom zemljom i stanovnicima, domorocima i doseljenicima.

Njih trojica Moračana su, između ostalih, bili među prvim pionirima Aljaske, vitezovi beskrajne, sleđene „bijele tišine“.

Među naseljenicima Aljaske vladala je uzajamna solidarnost. Naši pečalbari su učestvovali u osnivanju zadruge „Pionir“. Todor Radović se nije obogatio, ali je išao za svojim snom. Zlato nije našao ali je stekao Aljasku kao drugu domovinu. Iz Morače je pošao kao mladić a vratio se kao 83-godišnji starac 1966. Taj zatočnik legende o zlatnoj groznici poslije godinu dana zakoračio je u vječnost i počinuo u rodnoj Morači, u zavičajnoj tišini.

Poslije pomenutih moračkih mladića, stizali su i drugi crnogorski pečalbari nošeni voljom za zaradom, a opsjednuti pričama o rudnicima zlata na Aljasci. Desetak godina poslije Moračana stigli su Ljubotinjani i Crmničani, iz rudnika u okolini Bjuta. Među njima je bio i Savo Dapčević, nezadovoljan radom i zaradom u rudokopima. I njega je primamila i fascinirala priča o zlatu na Aljasci. Sa nekoliko crnogorskih pečalbara krenuo je na Aljasku i, voljom sudbine, tamo i ostao. Zasnovao je život u toj surovoj, dalekoj i nenaseljenoj zemlji, na krajnjem sjeveru američkog kontinenta. Život je zahtijevao rad bez obzira na to koliko god težak bio.

Savo i Stana Dapčević

Zatim su stizali i drugi Dapčevići, pečalbari. U gradu Sitka, Ivan Dapčević je bio gradonačelnik. Među prvim crnogorskim naseljenicima bile su još neke porodice, osim pomenutih, kao što su Gregovići iz Paštrovića, Pekovići iz Bjelopavlića i drugi. O teškom životu i radu crnogorskih iseljenika na Aljasci, traganju za zlatnom žicom, opsjednutosti zlatom i zaradom, o teškom radu u rudokopima i rudnicima zlata, sječi šume i lovu divljači pisano je u Glasu Crnogorca, iz čega su zainteresovani mogli da se informišu.

Na Aljasku su u prvoj polovini 20. vijeka dolazili iseljenici i iz drugih crnogorskih krajeva i plemena: Todor Matković, iz piperskog sela Kopilja, a za njim Radule Ilijin Bracanović iz Piperske Stijene. Na Aljasci su radili u rudniku zlata. U Crnu Goru se Radule vratio 1935. godine.

O crnogorskoj dijaspori na Aljasci se do skoro malo znalo. Ali u današnje vrijeme ta udaljena crnogorska enklava sve je bliža i poznatija. Ona čuva i dalje svijest o svome porijeklu i priču o „zlatnoj gubi“ i „zlatnoj groznici“.

Glavna fotografija: Zlatna groznica na Aljasci

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH
error: Content is protected !!