Jedan od najvećih genija koje je dalo čovječanstvo, Leonardo da Vinči, svojevremeno je zapisao: “Jednom kada budeš pokušao da letiš, hodaćeš zemljom pogleda okrenutog ka nebu, zato jer si tamo bio i zato što želiš tamo da se vratiš”. Time, kao da je prorekao Duškovu sudbinu. Duško je otišao svome nebu, koje je toliko volio. A nama ostaje samo da čekamo na ponovni susret, na onoj drugoj strani, gdje ćemo imati beskrajno mnogo vremena za druženja i da se trudimo da na nas dolje gleda sa ponosom, kao što mi sa ponosom gledamo njega gore

Teško je u pet ili deset rečenica opisati bilo čiji život. Posebno je teško opisati život Dušana Duška Simovića, koji je za svojih 45 godina proživio toliko koliko neko neće, pa da se i dva puta rodi.

Bio je vrstan novinar, licencirani dreser pasa, omiljeni sugrađanin, predivan suprug i otac… Ipak, ostao je najpoznatiji kao paraglajderista – prvo se u nebo vinuo iz hobija, da bi mu to postala profesija, nastala za potrebom i potragom za slobodom koju nesmetano nudi letjenje.

Dušan se, kako je sam govorio, vinuo u nebo sticajem okolnosti. Sredinom 2004. godine, kao novinar revije “Polje”, došao je na ideju da napravi intervju sa pionirima paraglajdinga u Bijelom Polju, Sinišom Vukotićem i Milošem Levičarom, osnivačima kluba ekstremnih sportova “Sky wolker”. Od tada je paraglajding za njega postao strast, dio života. Nedugo zatim napustio je novinarstvo i potpuno se posvetio paraglajdingu. Zajedno sa nekoliko prijatelja osnovao je klub “Dynamic” 2006. godine i postao profesionalni pilot paraglajdera. Kao instruktor paraglajdinga, jedan je od osnivača tandem pilot i pilot motornog paraglajdera, dvosjeda letjelice s motorom koja koristi paraglajder kao krilo.

“Ono što je važno kada letiš je da osjetiš vjetar na licu i shvatiš da letiš. Važno je da uhvatiš vjetar”, govorio je Dušan.

Za sobom je ostavio izuzetne sportske rezultate, među kojima su zlatna medalja na Svjetskom kupu paraglajdera u Turskoj, bronzana medalja na Svjetskom kupu u Albaniji, medalja državnog prvaka Crne Gore (dva puta), brojne nagrade na regionalnim takmičenjima, a na svjetskoj rang listi, među 100.000 paraglajderista, zauzeo je 10. mjesto.

Bio je dosljedan i posvećen i kada su ga iz matičnog, Vazduhoplovnog saveza uglavnom tapšanjem po ramenu ispraćali na svjetska takmičenja, a na isti takav način dočekivali sa medaljama i titulama. Jedini je Crnogorac ikada koji je predstavljao svoju zemlju na Svjetskoj vazduhoplovnoj olimpijadi u Torinu, 2009, i jedini predstavnik naše zemlje na Svjetskim igrama 2013. u Kaliju, u Kolumbiji. Sa malom grupom saradnika prvi put je uspio da letjenje paraglajderom na Crnogorskom primorju uvede u zakonske okvire. I pokuša da najtrofejnijem vazduhoplovnom sportu u Crnoj Gori obezbijedi status koji zaslužuje, a koji još nema.

Ne prođe, u ovih godinu dana, nijedan susret između onih koji su ga znali, a da se ne pomene Duško, ispriča neka njegova anegdota, prisjete se drugovi i prijatelji nekog njegovog savjeta ili utješne riječi, mudrosti koje je nesebično dijelio sa svima. Niko nije umio da pripovjeda kao što je umio Duško: imao je izvanredan dar da ispriča priču tako lijepo i vrcavo, da se to dugo pamtilo.

Ostadoše, eto, sjećanja, priče i žal za tim što nismo odvojili više vremena za druženja.

Jedan od najvećih genija koje je dalo čovječanstvo, Leonardo da Vinči, svojevremeno je zapisao: “Jednom kada budeš pokušao da letiš, hodaćeš zemljom pogleda okrenutog ka nebu, zato jer si tamo bio i zato što želiš tamo da se vratiš”.

Time, kao da je prorekao Duškovu sudbinu. Duško je otišao svome nebu, koje je toliko volio. A nama ostaje samo da čekamo na ponovni susret, na onoj drugoj strani, gdje ćemo imati beskrajno mnogo vremena za druženja i da se trudimo da na nas dolje gleda sa ponosom, kao što mi sa ponosom gledamo njega gore.

Dejan Peruničić